Il FENOMENO MR. Z

Povezani članci

• LICEMJERJE “SLOBODNOG” INFORMIRANJA
• Papa Franjo, crkveni demagog ili sljedbenik Isusa Krista?
• Čelnici HDZ-a na komemoraciji ratnom zločincu Maki Radiću
• Danny Glover dolazi na SFF
• JAČANJE KSENOFOBIJE U VEĆINSKI NACIONALNIM ŠKOLAMA: Zašto su „naša“ djeca drugačija od ostale
• Sat vjeronauka

Foto: infomediabalkan

I ako je njegov prethodnik pok. Ivica Račan proročanski okarakterizirao HDZ kao „stranku opasnih namjera“, za dezorijentiranog predsjednika Zorana Milanovića unisono svi mogu ustvrditi kako je „političar loših namjera“.

Svojedobno sam u širem društvu vodstva SDP-a koji je tada slovio kao jedina zbiljska, progresivna alternativa mračnoj vladavini Franje Tuđmana i HDZ-a upoznao straight lika, rošavog lica, s trajnim izrazom lica kao da će upravo nešto ispljunuti. No, kad bi progovorio uvijek naginjući glavu ulijevo, živo gestikulirajući dok bi autoritativnim tonom izvodio poantu, svi su ga pažljivo slušali. Zanimljivo čeljade u društvu ostarjelih veterana socijaldemokratske ideje.

Krhka ženica do mene, uočivši moje snebivanje, šapnula mi je „mlada garda, Zoran Milanović“. Bo, nepoznanica jednaka k’o da mi veliš da izdeklamiram Prešernove sonete. No, da sam tad znao što sada znam, u medijskom smislu, zoru ne bi dočekao.

TREĆI EŠALON DIPLOMATSKOG KADRA TUĐMANOVE HRVATSKE

Kao i svi anarholiberali dok se pojam liberala nije deformirao u libertijanstvo, guštao sam u činjenici da je urbana generacija dobila glasnogovornika. Vidjeli smo u toj, suštinski nebitnoj pojavi, znak da „dolazi naše vrijeme“ i da politički dinosaurusi koji su raspravljali o samoupravnom socijalizmu s Edvardom Kardeljom ili pili whiskey s Džemalom Bijedićem, zauvijek zapeli u konvertističkom glibu. A onda su uslijedile brutalne činjenice čije posljedice tek sad dolaze do izražaja. Naš dramatični lik, nazovimo ga Mr.Z, zahvaljujući društveno političkom utjecaju svog obiteljskog okruženja (utjecajna obitelj „hrvatskih disidenata“ Veselica kao background), među prvima, zajedno s Andrejom Plenkovićem i naknadno, Kolindom Grabar Kitarović, predstavljao je treći ešalon diplomatske garniture u doba MVP-a Ive Šimonovića i to dok je velikohrvatska politika čerečila Bosnu. Istini na volju, nikakvo zlo nije napravio, bio je daleko od centra zbivanja skupljajući karijerne bodove po NATO misijama u Nagorno Karabahu, mogao je eventualno pokvariti kopirku ili nabiti račun na mobitelu.

Pok. lider SDP-a Ivica Račan, vječiti oportunist s nadrealnim smislom za autokratskom (prosvjetiteljskom, rekao bi on) demokracijom, poštovao je stranačku hijerarhiju i relativno mladog Mr.Z podredio Milanu Bandiću, iako živi posthumni mit da je SDP zavještao „novim snagama“ i Mr.Z. Svejedno, u adolescentskom sukobu s autoritetom, nikad mu nije oprostio niti zaboravio to političko poniženje, kao što je vjerojatno napuhani ego i razlog odlaska iz Tuđmanove diplomacije.

Pobjedom SDP koalicije na izborima 2000-e ubrzo postaje zamjenik ministra vanjskih poslova Tonina Picule, glasnogovornik SDP-a, ali znalo se što želi, biti prvi po statusu i važnosti.

Jednostavno, ne trpi biti drugi, on bi od Međunarodnog olimpijskog odbora kao preduvjet svog nastupa zatražio da mu unaprijed daju zlatnu medalju u disciplini skok u vis. Mogli bi se zajebavati do rane zore na njegov račun, ali on to nesvjesno tako dobro čini, da bi grijeh bilo prekinuti performera u izvedbi.

HRVATSKI AJETO

Menage a trois Plenković, Kolinda i Mr.Z uskoro se našli opet na okupu, svatko iz svoje perspektive i političkog lobbya koji predstavlja. Mr.Z je prvi se uspio politički etablirati postavši 2011. premijerom Vlade RH, a njegov mandat su obilježili značajni pomaci na planu društvenih sloboda. No, bio je do zla Boga loš trgovac i uspio je zemlju u gospodarskom usponu ostaviti u dugovima i duboko ideološki podijeljenu.

Prvo je, ničim izazvan, počeo se hvastati s „djedom ustašom“, trpio mjesecima uvrede i maltretiranja svojih ministara od nakaza iz Braniteljskog šatora koje je i počastio svojim prisustvom, da bi kao veliko finale na paradi u slavu Dana domovinske zahvalnosti, održao srcedrapajuću filipiku puzajućoj diktaturi, odnosno liku i djelu Franje Tuđmana kao „najzaslužnijeg sina Domovine“.

Socijalno empatičan, asertivan socijaldemokratski pragmatik, inteligentan urbani političar ustuknuo je pod desničarskim divljaštvom u tolikoj mjeri da je povikao „ne pucajte, ja sam vaš“. Sadašnjica kao da je prepisala prošlost, ista galerija likova, iste teme, ista meta, isto odstojanje, ali socijaldemokracije nigdje.

Pljunuti Ajeto. Uvijek nešto zajebe.

ČOVJEK JE NAČISTO MAKA’

U protekla dva tjedna, u politički samoubilačkom procesu kojem se ne nazire kraj, grubo se očešao o vladajuću nomenklaturu, sudstvo i DORH, saborske zastupnice Daliju Orešković i Marijanu Puljak, te javnu pravobraniteljicu Loru Vidović uz toliko nepodnošljivu dozu mizoginije kakva nije viđena od Culeja, Glasnovića i pok. Kovačevića zajedno. Posebno sporan dio njegovog javnog političkog monologa posvetio je službenom odnosu Ureda predsjednika prema BiH.

Trkeljajući svašta poput krivog navođenja čuvenog filmskog citata „kad ideš u oružani obračun ne nosi nož“ – ne u ring, Mr.Z, šta nedostaje nožu u boks meču? – u početku je napredniji dio hrvatskih političkih analitičara, svjesnom je zabludom držao tvrdo stajalište kako Mr.Z pokušava pučkim, sverazumljivim jezikom demistificirati hrvatsku politiku, aktere i procese, pa se tako i postavio. Jasno je da hrvatska politička elita neobuzdano hedonistički živi na račun poreznih obveznika pa i da je stvar prestiža tipa „who ih who“ biti među ljudima i na lokaciji u kojoj vri kotao, neformalnih, ali i bitnih informacija po novčani saldo prisutnih. Klub Dragana Kovačevića u Slovenskoj 9, direktora JANAF-a optuženog za korupciju širokih razmjera, bio je in private prostor koji je doduše kršio epidemiološke mjere lockdowna i tu je MR.Z u pravu, ništa sporno za povlaštene oligarhe.

No, sve ostalo jest.

Dok su svi akteri afere zametali tragove, Mr.Z ih je uredno prozivao kao „licemjere“, „magarce“ ne primjećujući da se pritom u cijelosti demaskira što su ne pretjerano duhovito, ali dojmljivo akcentirale saborske zastupnice Dalija Orešković i Marijana Puljak. Mr.Z je vodio polemiku submisivnih poruka sa šul kolegom i premijerom Andrejom Plenkovićem koji ga je javno dobrohotno pozivao da se smiri. Prekasno, gradski fakin, u mladosti sklon tučnjavama, odlučio je „razbucati“ sve neistomišljenike.

Jednostavno, čovjek je načisto maka’.

ZULUM, MANJINE i POLA KILE PARIZERA. HRVATSKOG, MOLIM

Svaka promjena je vulgarna, ali ako je ispravno intonirana, naknadno ustupa mjesto ljepoti čina. Sve inicijative Mr.Z neslavno su propale, euforija je ustupila mjesto gorkosti korjenite skepse kad je politička agenda „predsjednika s karakterom“ u pitanju. No, posebno poglavlje njegovih eskapada jesu stavovi o unilateralnoj Bosni. Nakon što je po stoti put skočio sebi u usta decidirano tvrdeći da se sva „bitna politička pitanja moraju rješavati u BIH parlamentu“, izvodi salto mortale, potkrjepljujući nedavno izrečeni američki stav o „Daytonskom sporazumu kao kočnici gospodarskog i demokratskog razvoja u BiH“, tvrdeći da se godinama provodi „bošnjački zulum nad Hrvatima“. Ako je i besmisleno, barem je lagano za replicirati. Želite li Mr.Z primjere hrvatskog zuluma nad Bošnjacima taksativno ili opisno?

I ne lezi vraže, zavrti to ratno kolo jače manijače, opsadno militantnom retorikom poručio je svim relevantnim faktorima sudbini BiH da „Hrvati nikad neće biti manjina“ i da „ukoliko premijer Plenković i predsjednik SDA Izetbegović nisu za razgovor, lako ću pronaći sugovornike“ pa pozove Dodika i Čovića, glavne zulumdžije u diplomatski posjet i na bilateralni razgovor. Jasno, kud će suza nego na oko, pa je Mr.Z dobio bošnjačku povratnicu u kojoj se revoltirano spominju „agresija i državni udar na Hrvate“.

Divota i sve to jer jedna važna budala ne zna zavezati kad treba i suspregnuti svoj ego. Ono, jedem samo hrvatski parizer, drugi ništa ne valjaju.

Sve u svemu, predsjednik Milanović, Mr.Z iz priče, nije estradna političarka kao prethodnica mu Kolinda kojoj smo se uglavnom smijali jer je nesvjesno predstavljala komičnu stranu hrvatske hipokrizije. Riječ je o sposobnom političaru, vrhovnom zapovjedniku vojske i obavještajnih službi koji je uvjeren da je u pravu i ne libi se to dokazati silom ili milom. Sav njegov ulični šarm, diplomatska naobrazba i dobrodošla izravnost u politici u dubokom su konfliktu sa socijaldemokratskim sustavom vrijednosti i čovječnosti kada su u pitanju sudbine naroda. Mane ličnosti nema smisla niti napominjati.

I ako je njegov prethodnik pok. Ivica Račan proročanski okarakterizirao HDZ kao „stranku opasnih namjera“, za dezorijentiranog predsjednika Zorana Milanovića unisono svi mogu ustvrditi kako je „političar loših namjera“.

Jedan, jedini. Il Fenomeno, Mr.Z.