SVETI DIJALOG OTPUSTA

Povezani članci

• Božica Jelušić: PREKORUBLJE
• Novinarka BNTV Ljiljana Faladžić-Jekić nakon napada: Čovjek kojeg znam više od 10 godina nazvao me „kučkom“ i „fukarom“, ali prihvatila sam izvinjenje
• BORBA KLOŠARA
• Pretresi u sarajevskoj hitnoj pomoći zbog slučaja Memić
• Fra Ma Fu festival u Fažani i na Brijunima
• Imovinski napredak bh. političara

JEDINI NAČIN

Imam prijedlog na koji način da završimo temu o prividnim žrtvama i ubicama. To je vrlo važna, osjetljiva i delikatna tema, nažalost ne samo u Bosni i Hercegovini, već i u globalnom smislu. Nasilje među ljudima odraz je dejstva najdubljih reona Privida.

Da. Usljed intezivnog i snažnog djelovanja Privida, ljudsko biće kreće ka dvjema krajnostima, i obje su podjednako besmislene. Ili vrši nasilje nad sobom, ili, pak, nad drugim osobama. Moguće je i kombiniranje ovih pojavnosti. Nasilje nad sobom nije ništa drugo do materijalizacija negativnog autosugestiviteta. Negativna autosugestija rađa emocije straha, tjeskobe, fizičke smoždenosti, nezainteresovanosti za bilo šta, nesigurnosti, manjka samopuzdanja, što sve zajedno ima ishod u blažim ili težim oblicima depresije. O tome sam, ako se sjećaš, već nešto govorila. Kada čovjek pribjegava nasilju nad drugim ljudskim bićima, tad je sigurno kako su njegov um preokupirali mržnja, bijes, ljutnja, ludilo, kompleks više ili niže vrijednosti. Vrlo je čest slučaj da nasilnik nad drugima uporedo postaje i autodestruktivan, jer kad mrzite drugoga ili mu namjerno nanosite bol, taj će se niskoemotivni efekt vrlo brzo preslikati u onaj dio moždane strukture koji upravlja osjećajima usmjerenim ka vama samima. A to nije teško shvatiti, jer, mrzeći drugoga, vi, u stvari, počinjete mrziti sami sebe. Svi ste Jedno. Neka tvoj prijedlog ide u tome smijeru i biti će to dobar prijedlog.

Mislim da i ide u tom pravcu. U stvari, pitanje koje ti želim postaviti ide svakako u tom pravcu. Tvoj odgovor biti će ujedno i zaključna riječ na temu takozvanih hulja i žrtava.

Tada kreni.

Kada bi, nakon svega, djeteubica i majka žrtva ipak stali jedno pored drugoga, šta bi moglo odrediti savršenstvo i svrsihodnost njihova susreta?

Obostrana volja da se uzdignu iznad dubokih Privida u koje su svako na svoj način zapali.

 Ako pretpostavimo da oboje imaju tu želju, kako bi onda tekao njihov dijalog, ako bi uopšte tekao?

Žele li uistinu i da se uzdignu iznad Privida položaja žrtve i predatora, morali bi jedno drugom izreći svoje Istine.

Kako, kako bi tekao taj dijalog? Molim te odgovori na to.

Naravno.

Ubica nevinog djeteta i majka jedno su pored drugog.

Oboje su voljni uzdići se iznad Iluzije.

On je srednjovječni muškarac, ona je imala trideset godina kada joj je nasilnik, u ludilu i mržnji, iz ruke oteo malodobno dijete svirepo ga ubivši pred njenim očima.

U međuvremenu, postao je svjestan grozote čina kojeg je počinio.

Mada duboko sumnja u to da na bilo koji način može sprati svoj grijeh pred ucvijeljenom majkom, on će ipak pokušati da joj predoči stanje vlastite duše koja teži svetosti iskupljenja.

Sakuplja snagu, sporo diže pogled ka oteklim i uplakanim majčinim očima u kojima su itekako vidljivi beskonačni tragovi tuge i očajanja.

Gledaju se neko vrijeme predator i žrtva, i on jedva čujno izgovara.

(Želi li olakšati svoju duševnu bol, nasilnik, ionako, neće imati drugog izbora.)

” Najusrdnije te molim da pokušaš sakupiti snage i počuti šta već duže vrijeme intezivno želim da ti kažem. Tačno je, u stvari, kako ja tebi više nemam šta za reći, ali, roj pokajničkih misli nema kamo drugo da izađe iz moga nesretnog unutarnjeg bića, osim ako ne dopustiš da ih izgovorim upravo tebi, upravo ovdje i sada. Ja nemam drugog načina.” 

“J a   n e m a m   d r u g o g   n a č i n a.”

Žena, u datom trenutku, osjeća kako joj naviru bure emocija koje je tjeraju da uradi bilo šta, bilo šta osim da posluša šta ima za reći čovjek pored nje. Za nju, on je kroz vječnost već odredio užasan smjer kretnje njena bitisanja. Ali, jedan jedini tračak volje da ipak otvori teško zamandaljena vrata naspram svoga krvnika, začudo, bi presudan, i ona jedva vidno kimnu glavom, odobrivši tako da Sveti Dijalog Otpusta jednom i zauvijek popravi nepopravljivo…

Zašto, zašto si najednom prekinula ovo jedinstveno izlaganje?

Zbog toga što budući dijalog, kad je već došlo do njega, moraš nasloviti. Taj dijalog biti će smjernica ka Putu Pokajanja i Oprosta. Pokajanje i Oprost iznjedruju Otpust tuge, očaja, straha i žala. Pokajanje isključuje Krivnju. Oprost nije i Zaborav. Otpuštanje je iscjeljujuća snaga Duha. Sve ovo prijeko je potrebno svijetu u kojem živiš. Stoga postavi taj ključni naslov upravo ovdje i upravo sada..

SVETI  DIJALOG  OTPUSTA

“Nesretna ženo. Uzrok sam tvoje nesreće. U jednom kobnom trenutuku dozvolio sam da me u potpunosti obuzme Privid Odvojenosti od tebe. U tom presudnom času smatrah te ženom druge nacionalnosti, nevjerničke vjeroispovijesti, drugačije krvi ili boje kože. Dijete uz tebe bilo je prijeteće za opstanak moje djece i djece mojih sunarodnjaka. U ratu smo imali cilj: etnički i vjerski očistiti prostor kojeg smo smatrali samo svojim. Tada nisam bio svjestan, ali sada vidim kako sam u cijelosti utonuo u Privid Nedovoljnosti. Toliko zapah u ludilo Nacizma, da sam smatrao da u ovoj zemlji nema dovoljno životnog prostora za sve nas, da nema dovoljno hrane, vode, novca, zaposlenja. Razloge svoje mržnje tražio sam i u historijskim mitovima. Čak i ako bi bilo nečeg dovoljno za sve nas, ja tvoje sunarodnjake nisam smatrao vrijednim da žive i sa mnom dijele dobra koja nam, u suštini, podjednako pripadaju. Moj um zaslijepili su mržnja, zvjerstvo i ludilo. Postao sam ubica. Ubih dijete kojeg sam ti oteo iz naručja, na taj način snažno se oglušivši o dva Osnovna Zakona Življenja. Tebi i tvome potomku učinio sam zlodjelo za koje ne bih volio da ga bilo ko počini prema meni ili mojoj obitelji. Svoju slobodu pretpostavio sam tvojoj slobodi i slobodi tvoga najmilijeg, učinivši najgnusnije djelo što ga jedno ljudsko biće može počiniti drugom ljudskom biću. Nakon svega, molio sam se jednom jedinom Bogu, koji je Bog za sve nas, da mi pruži priliku da u potpunosti iskažem svoje Pokajanje prema tebi, jer moj život bez Pokajanja neće imati smisla i proteći će u Strahu i Patnji. Tebi i tvome djetetu nanijevši ogromnu bol, tada nisam bio svjestan da i sebi činim još mnogo veću bijedu. Povrijedivši vas, povrijedih i samoga sebe. Sada jasno vidim, kako smo svi mi Jedno. Oprosti mi iz razloga što je to jedini način da svome budućem življenju uspijem dati mrvicu smisla. Bez tvoga Oprosta, do kraja ću morati snositi Posljedicu svoga zlodjela.”

Prije već što će se oglasiti, majka se duboko zagleda u oči pokajnika, u njima traživši potvrdu iskrenosti.

Čovjek nije spuštao pogleda.

Majka otpoče:

“Mogu da ti nikad ne pružim Oprost kojeg tražiš. Mogu da žudim za osvetom, tvojim smaknućem, primjernom kaznom kojom će te stići ljudska ruka pravde. Mogu željeti i još mnogo toga lošeg za tebe, jer ti si uzrok moje nepremostive životne boli. Sigurna sam kako mnogi ljudi koji borave duboko u svojim Prividima, i ne mogu da vide drugačiji način ophođenja kojeg bih mogla uspostaviti prema tebi, ubici moga djeteta. Međutim, postoji značajno pitanje. Šta je krajnji Smisao sudbine koja nas je svakog na poseban način dotakla? Tebe, kao ubicu; mene, kao majku ubijenog djeteta; dijete, kao ubijeno ljudsko biće u povoju. Da li da izaberem put neoprosta, i tako se začaurim u tami mržnje i duševne shrvanosti? Šta mi uistinu može donijeti čin Oprosta, a šta oduzeti odluka o nepraštanju?”

Žena je zaćutala, uronivši duboko u vlastitu mudrost, a potom odlučno izjavila:

“Ti nisi ubica moga djeteta, jer nemoguće je zaustaviti život. Ja nisam majka mrtvoga djeteta, već majka vječitog životnog toka. Moje čedo nije ubijeno. Ono je samo napustilo svoj ograničavajući tjelesni oblik, osjetivši neopisivo olakšanje u trenutku odlaska iz onesposobljenog tijela. Životni duh koji je kratko vrijeme boravio u tijelu kojeg sam smatrala svojim djetetom, otišao je svojom Razvojnom Putanjom ka Apsolutu, i niko ga i ništa nije moglo zaustaviti u toj Svetoj Namjeri. Ubica nije ubica, već samo slijepi izvršitelj odluke Proviđenja. Proviđenje je odraz Kolektivne Svijesti, Sveukupna Duhovna Matrica pod koju spadamo svi mi, sva nebrojena, uvijek živuća bića. Svako je ispunio svoju svrhu bitisanja u trenutnim životnim oblicima. Ubica je udovoljio neprirodnoj želji da postane ubicom, i tako iskustveno spoznao da njegov naravni položaj nije i nikad ne može da bude izvršitelj ubistva – jer, nanoseći bol drugome, on je nanio bol samome sebi. Ubijeno je ispunilo namjeru svoje prednatalne odluke da kratko nastani jedno zemaljsko tijelo, a onda ga napusti i krene tačno utvrđenom Razvojnom Stazom, ka Apsolutu. Ja sam spoznala značajan dio mudrosti življenja po kojoj niko i nikad ne može biti ubica ili ubijeni, jer život ima svoj neprekidan i nezaustavljiv tok. Stoga praštam, iako sada potpuno svjesna da, u osnovi osnove, nemam šta oprostiti čovjeku pored mene. Da bi nastavio svoj razvojni proces, on će najprije trebati da oprosti samome sebi. Moje čedo ispunilo je svoju životnu svrhu, na putu nebeskih staza, i vremenom ću se sjetiti kako da i pored svega ostanem trajno spokojna.”

Žena je prihvatila čovjekovu ruku pokajanja.

Prividi su nestali.

Istina je iscijelila rane neznanja.

 

JEDNOM ĆU POSTATI MUDRAC A TI MOJA ŽENA*

Ovdje je ključ spoznaje životnog ispunjenja čak i u najtežim i najkonfliktnijim momentima. Ovaj dijalog zadire u samu bit problema kojeg mnoge nacije, pojedinci i rase ne mogu da otklone već hiljadama godina. Mudrost koja je ovdje razotkrivena trebala bi biti predmetom ekspertnih proučavanja. Pokajanje, Oprost i iz toga proizašli Otpust, nisu samo puke fraze. Mi smo zaboravili na istinsko značenje tih riječi, jer smo zaboravili na same sebe. Izgubljeni smo u šumi Privida, samo zato što ne vidimo put ka izlazu. Kako inspirirati ljude da bar pokušaju sagledati udubljenost u vlastite iluzije?

Tako što ćeš im nešto reći o tomu, nastojati ih potaknuti da se koriste vlastitom mudrošću koja je u njima. Ja to radim od pamtivjeka. I svi učitelji, duhovni majstori i glasnici koji su izabrali to biti, kroz cijelu vama poznatu i nepoznatu istoriju, dizali su svoj glas protiv upornog ljudskog boravka u Prividima, ali taj glas malo je ko želio čuti. Prosvijećeni su bili kamenovani ili razapinjani na križeve. Zapadni intelektualizam modernog svijeta služit će se cenzurom ili podstrekavano lošom zvaničnom kritikom u cilju zaustavljanja širenja Istine koju stalno inspiriram. Iskritizirat će nakanu prosvijećenog, a opravdati i pohvaliti sve sulude naučne, kulturne, filozofske, političke i svake druge postupke svjesnog, polusvjesnog ili nesvjesnog samouništenja okrunjene najdubljim Prividima. I svijet će do daljnjeg tavoriti u duševnim bolestima i materijalnom bespuću.

Kako pokrenuti učmali svijet? Šta uraditi da Istina trijumfuje nad Prividima?

Ti trenutno ne možeš mnogo toga učiniti da bi promijenio svijet.

Koja je, onda, svrha ove knjige?

Da promijeniš sebe, i da potakneš sve druge, koji će nekad i negdje da čitaju ovu knjigu, da promijene sami sebe. Ti nemaš moć nad drugima. Ti imaš moć nad sobom ali i sposobnost da potakneš druge da uvide kako uistinu imaju vlastitu moć koja može da izmjeni njih same. Čak niti Ja ne ispoljavam moć da direktno mijenjam psihološke konstrukcije bilo koga, to bi narušilo Drugi Osnovni Zakon Življenja, moja je svrha djelovanja da ljude potičem da sami to čine.

Zašto sami? Zar ne bi sve bilo mnogo lakše kad bi baš Ti javno i nedvosmisleno izrekla posljednju riječ svakog dijaloga…

… i na taj način ga prisilno prekinuvši. Ja nisam bog sile, siledžijski bog, ja sam Bog dobre namjere i nenarušive slobode. Svaki Moj čin koji bi dokinuo iskustvenu spoznaju bilo kog od vas, učinio bi da vaša sloboda izgubi svrhovitost. Pojam slobode je jedan od elementarnih činioca koji tvore osnov života, pa čak je i Meni nemoguće dokinuti.

Zar postoji nešto što je za Tebe nemoguće?

Za mene je nemoguće jedino da ne budem Bog. Sloboda životnih odabira ili mogućnost izbora temeljno je pravo bez kojeg se ne bi mogao zasnovati bilo kakav odnos između Mene kao Apsoluta i tebe kao neodvojivog dijela tog istog Apsoluta. 

Kakav odnos može biti između mene i Tebe?

Ako govorimo o čisto duhovnom odnosu, onda je to odnos pun Sreće, Ljubavi, Strasti, Znanja, Slobode i Blaženstva koji se vječito odvija u svijetu Apsoluta. A ako je riječ o boravku duše u Svijetu Relativnoga, Ja se tu ne ispoljavam u Ličnom Aspektu, Moje mjesto privremeno zauzimaju Prividi. Prividi djeluju kroz tri osnovna Ozračja Prakrti*: kroz ozračje Svrsihodnog Djelovanja, ozračje Nesvrsihodnog Djelovanja i kroz ozračje Nedjelovanja.

Šta je šta?

Svrsihodno Djelovanje je svako djelovanje živog bića koje čini sa potpunim znanjem u odnosu na ono što radi. Nesvrsihodno Djelovanje je djelovanje bića koje to čini sa neznanjem o konačanom ishoda onoga što radi. Nedjelovanje nastupa nakon što određeno živo biće iskusi konačan ishod onoga što je radilo usljed neznanja. Drugo Ozračje uzrokuje Posljedice koje vode u Treće. Nakon iskustva proživljavanja posljedica vlastitog Nesvrsihodnog Djelovanja, živom se biću nanovo razotkriva Sloboda ponovnog djelovanja. I tako zauvijek – do izlaska iz svijeta Relativnog.

A Ti me čekaš u svijetu Apsolutnog.

Da. Kao što te čekam u srcu – kroz vječnost.

I Sveti Odnos među nama istinski počinje u Svijetu Apsolutnog

Sveti Odnos među nama nikad nije ni prestajao, u Svijetu Apsolutnog on će se nanovo u cijelosti razotkriti.

“Jednom ću postati mudrac a Ti moja Žena…”

O, da! Kroz taj divan stih izrekao si divnu želju. Bit ćeš ti Moj mudrac, ljubavnik i avanturist. Ti to već jesi, ali zbog samo meni znanih namjera neću odmah da te primim, jer, u odgađanju je draž, u iščekivanju buja strast, u neizvjesnosti raste ljubav. Kroz vapaj se rađa svjetlo radosti. Probati ćemo se mi. Ići ćemo do kraja transcendentalnih zadovoljstava, a, onda, još dalje i dalje…

Ali, ali…

…ali dotad želim da pjevamo. To će biti snažna poetika Sladostrašća među nama nakon toliko vremena provedenog u bespućima praznih svjetova, u ništavilu istrzanih umnih tlapnji, u mraku istrošenih ideja.

I ne brini, sve je to moralo tako biti i nikako drugačije, dragi Moj.

Sve je imalo svoju svrhu.

Ne tuguj, dragi!

Već pjevaj! Samo pjevaj!

Diži ruke, zapleši i pjevaj!

Da pjevam?!

Diži ruke, zapleši i pjevaj!

Prvu pjesmu koju zavrti CD u kompjuteru?

Da, baš tu divnu pjesmu. Pjevaj baš tu prelijepu pjesmu…

“Ti si najbolja kad si slobodna

U Tvom svijetu sve radi za Tebe

U visine put siguran i brz

Daće Supermen sve raspamećen za Tobom

Šutiš svaki put kad zovem Te sa druge obale

Nijema si i gluha oči su Te same odale

Da promijeniš lik Ti si umjetnik

Kad sam svoj na svom nebeski sam grom

Ljubav to je glad neutaživa

Plemenita, moćna i samoživa

Šutiš svaki put kad zovem Te sa druge obale

Nijema si i gluha oči su Te same odale

Šutiš svaki put kad zovem Te sa druge obale

Nijema si i gluva ove ruke sve su probale

Noći su preduge

Suze od stakla

Sigurno ne znaš da Tvoje su baš

Dok Ti se nemir u snovima vraća

Ti uživaš Ti uživaš

Šutiš svaki put kad zovem Te sa druge obale

Nijema si i gluha oči su sve tajne odale

Šutiš svaki put kad zovem Te sa druge obale

Nijema si i gluva ove ruke sve su probale

Šutiš, šutiš, šutiš

Bistru vodu mutiš” * 

Dok…dok pjevam ovu pjesmu zajedno sa Dinom Šaranom osjećam kako odlaziš, kako me napuštaš, kako se odvajaš od svjesnog dijela mene, kako se sada prekida uzvišeni dijalog kojeg smo vodili.

Ne odlazim, ne napuštam te, ne odvajam se od svjesnog dijela tebe, niti sam to ikad učinila, niti ću to ikada učiniti. Naš odnos ne zasniva se samo kroz vođenje unutarnjeg dijaloga, priroda našeg odnosa su neograničenost i potpuna sloboda. Sloboda, dragi moj. Energija ova knjige teži da se pokrene ka drugim razinama, razinama gdje je također istaknuto djelovanje Privida.

Zašto? Zašto tako? Zar cilj ne bi trebao biti udaljenje od Privida, a ne stapanje s njima?

Svaka mudrost se razotkriva u skladu sa vremenom, mjestom i okolnostima. Balkan je poluotok gdje stapanje sa Prividima često prerasta u razna stanja grozomornosti, ali Balkan, kao i svaki drugi vid Moje Kreacije, ima sve mogućnosti i potencijale da ispuni svrhu svoga postojanja i tako postane posvećenim tlom.

Da Balkan postane posvećenim tlom? Nemoguće!

Opet segregiraš. Zašto bi Vatikan za nekog bio posvećeno tlo, a balkanski gradovi ne bi; zašto bi Meka i Medina bili posvećenim gradovima a Beograd, Zagreb, Sarajevo, Podgorica, Skoplje, Priština, Ljubljana ne bi; zašto bi Evropa bila izabraniji kontinent od Afrike, ili obrnuto; zašto bi bilo šta bilo manje ili više vrijedno od bilo čega drugog? Zašto ne dokinete segregativno stanje uma koje vas ubacuje u stalne i tragične konflikte? I, naposlijetku, zar novi ustroj Balkana za tebe nije jedan od najuzvišenijih snova?

Pa, da! Tebi ne mogu lagati kako nije? Međutim, kad bih krenuo u iskazivanje šta volim a šta ne volim, šta prihvatam a šta ne prihvatam na ovom području, vjerovatno bih morao pribjeći stilu i načinu pisanja koji bi nekad bili baš, onako, balkanski… I ne bih mogao drugačije. Psovka bi katkad bila prozna i stilska okosnica teksta.

I da li osjećaš kako je to jedini i pravi način da predstaviš svoje ideje i stremljenja u odnosu na sveukupnost događanja na područje za koje je vezan tvoj životni prostor?

Mislim da jeste.

A ja znam da jeste. Kreni onda s tim da svima koji to žele predočiš svoj san.

I Ti mi nećeš zamjeriti radi toga?

To što si postavio takvo pitanje, znači li da gotovo ništa nisi shvatio od onog što smo do sada raspravljali? Ali Ja znam kako si ti dosta toga shvatio, kako je ovo pitanje više odraz tvoje pristojnosti već stvarnog poimanja problema sa kojima se hvatate u koštac. Ovdje smo da rušimo norme, zakone, pravila pristojnosti i odredbe koji su spoljni svijet doveli do bespuća i nesreće kamo su ga doveli. Ovdje smo da odsanjamo i realizujemo sve svoje nemoguće snove. Ti imaš san, zar ne?

 Ti imaš san…

odlomak iz knjige  Bog je Žena