ENG
Ko se plaši njemačkog susjeda?
Autor/ica 👤Bastian Sendhardt
Povezani članci
Foto: DPA
Za Poljsku je ponovno ujedinjenje Njemačke bilo mač sa dvije oštrice. Danas Varšava vidi ugrožen vlastiti suverenitet od strane Njemačke.
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović
Kada je uvečer 9. novembra pao Berlinski zid tadašnji savezni kancelar Helmut Kohl upravo je bio krenuo u državnu posjetu u Varšavu. Posjeta je bila već odavno planirana i predviđena na pet dana. Značaj ovoga putovanja podcrtavala je i veličina njemačke delegacije sa oko sedamdest članova. Cilj putovanja je bio da se odnosi između Savezne Republike Njemačke i Republike Poljske postave na nove osnove. Upravo samo dva mjeseca prije mandat je dobio Tadeuš Mazoviecki kao prvi nekomunistički premijer Poljske što je bila dobra prilika za novu postavku bilateralnih odnosa.
Sa poljskog gledišta ponovno ujedinjenje Njemačke koje se sve jasnije ocrtavalo bilo je mač sa dvije oštrice. Na jednoj strani veliki dio pokreta Solidarnost gledao je sa odobravanjem na miroljubivu revoluciju u DDR i smatrao je ponovno ujedinjenje dijelom toga procesa. Nekadašnja opoziciona Solidarnost već u junu 1989. odnijela je fulminantnu pobjedu na poluslobodnim parlamentarnim izborima i sad je preuzela poslove vlade u Varšavi. Za opoziciju u DDR uspjeh Solidarnosti davao je hrabrost i inspiraciju. Poljaci su opet revoluciju u DDR posmatrali kao dio samooslobođenja društava istočnog bloka od sovjetski podržanih ugnjetavanja u regionu.
Sa druge strane pomisao na ponovo ojačanu opet ujedinjenu Njemačku zajedno sa postepenim odvajanjem iz propisanih odnosa sa Sovjetskim Savezom budilo je u Poljskoj stare strahove. Konačno bili su to Njemačka i Sovjetski Savez koji su u septembru 1939. presjekli Poljsku po sredini i naglo okončali dvadesetogodišnju egzistenciju nezavisne Poljske. Drugi svjetski rat značio je za Poljsku ogromne ljudske i materijalne gubitke. Kao posljedicu rata zemlja je izgubila svoj istočni dio na Sovjetski Savez za šta je bila „obeštećena“ sa njemačkim istočnim oblastima. Pitanje priznanja granice Odra – Nisa igralo je od tada centralnu ulogu u njemačko – poljskim odnosima.
U ranim godinama Savezne Republike većina iz svih partija insistirala je na privremenom karakteru nove poljske zapadne granice. Tek 1970. sa potpisivanjem Varšavskog ugovora od strane saveznog kancelara Willy Brandta priznala je Savezna Republika zvanično liniju Odra – Nisa kao zapadnu poljsku granicu (DDR je to učinila već 1950.). Vlada Kohla doduše nije u osnovi dovodila u pitanje poljsku zapadnu granicu ali je htjela da konačno priznanje ipak ostavi na odlučivanje budućoj suverenoj i ponovo ujedinjenoj njemačkoj državi.
Da bi se branili interesi Poljske, sa gledišta PiS-a radi se prije svega o tome da se potisne navodni uticaj Njemačke na poljsku politiku i da se saradnja sa EU ograniči na gospodarsko područje.
Neodlučno držanje Kohla pobudilo je nepovjerenje poljske strane i širilo je strahove. Priznanje granice Odra – Nisa bilo je sa poljskog gledišta egzistencijalno pitanje u kojem je na kocki stajao ništa manje nego suverenitet poljske države. To je važilo utoliko više kada se sa koncem istočnog bloka pokazao i kraj Varšavskog pakta. Poljsko članstvo u odbrambenom savezu i sa tim povezano prisustvo sovjetskih trupa na poljskoj teritoriji do tada su garantovale nepovredivost poljskih zapadnih granica. U takvoj situaciji vlada Mazowieckog je pokrenula sve diplomatske poluge da bi preko pregovora Dva – plus – četiri dobila uticaj na njemačku vladu.
Pregovori su bili na početku predviđeni kako konsultacije između dvije njemačke države i četiri sile pobjednice Drugog svjetskog rata, tj. SAD, SSSR, Francuska i Velika Britanija, a poljsko učešće nije bilo zamišljeno. Od ovoga trenutka poljski stav prema njemačkom ponovnom ujedinjenju bio je nedvosmislen: Bila je zagovarana ponovo ujedinjena Njemačka ali pod pretpostavkom konačnog priznanja linije Odra – Nisa kao zapadne poljske granice. Krajem februara 1990. poljski premijer Mazowiecki je zahtijevao učešće Poljske na razgovorima Dva plus četiri. Druga Jalta kao 1945. kada su sile pobjednice odlučile o poljskoj sudbini, nije se smjela dogoditi.
Diplomatski napori poljske vlade bili su konačno krunisani uspjehom. Nakon što su prva dva kruga pregovora o ponovo ujedinjenoj Njemačkoj protekli bez učešća Poljske, treći krug razgovora 17. jula 1990. u Parizu održan je uz prisustvo poljskog ministra vanjskih poslova Krzysztof Skubiszewskog. Poljska strana uspjela je na koncu da ostvari svoje zahtjeve. Konačna verzija ugovora Dva plus četiri utvrdila je u članu 1. odjeljak 2:”Ujedinjena Njemačka i Republika Poljska potvrđuju između njih postojeće granice u međunarodnopravnom obavezujućem ugovoru.”
Time je bio slobodan put za njemačko ujedinjenje. 14. novembra 1990. njemački ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher i njegov poljski kolega Skubiszewski potpisali su u Varšavi njemačko – poljski ugovor o granicama. U tekstu ugovora izjavljuju Njemačka i Poljska “da je između njih postojeća granica sada i u budućnosti nepovrediva i da se obavezuju obostrano na neogranično poštovanje njihovog suvereniteta i teritorijalnog integriteta.”
Njemačkom susjedu PiS predbacuje istorijski revizionizam koji cilja na to da relativizira njemačku krivicu za zločine Drugog svjetskog rata i holokaust i da Poljsku od žrtve pretvori u počinioca.
Danas, trideset godina kasnije, Varšava opet sa skepsom gleda u pravcu Berlina. Doduše ponovno njemačko ujedinjenje i konačno važenje granice Odra – Nisa nisu u političkom glavnom toku važna tema pogotovo jer su Poljska i Njemačka kroz zajedničko članstvo u NATO i EU postali važni partneri. Nakon zlatnih godina njemačko – poljskih odnosa pod vladom građanske platforme između 2007. i 2015. ovaj odnos se pod vladom partije Prava i pravednosti (PiS) vidljivo ohladio. Sa poljskog gledišta Njemačka je prijetnja ništa manje nego poljskom suverenitetu.
U cjelini je držanje poljske vlade prema Njemačkoj ambivalentno. Sa jedne strane priznaje se poljsko članstvo u EU i akceptira (iako škripeći zubima) status Njemačke kao „najvažnijeg susjeda i partnera“ (nekadašnji ministar vanjskih poslova Czaputowicz) u okviru zajednice. Pritom je Njemačka ciljem skoro trećine poljskog izvoza i time ekscelentan gospodarski partner. Na drugu stranu politika poljske vlade cilja na emancipaciju od njemačkog susjeda. U svome izbornom programu iz 2019. godine PiS zahtjeva „ravnopravno partnerstvo sa Njemačkom“ i kritikuje prethodnu vladu Građanske platforme kojoj predbacuje klijentelizam prema Berlinu i Briselu i zanemarivanje nacionalnih interesa Poljske.
Da bi se branili interesi Poljske, radi se sa gledišta PiS prije svega o tome da se potisne navodni uticaj Njemačke na poljsku politiku i da se saradnja sa EU, koja se posmatra kao sredstvo za realizaciju njemačkih interesa, ograniči na gospodarsko područje. Ni u kom slučaju Poljska ne želi da joj neko postavlja zahtjeve u stvarima pravne države, slobode medija i obhođenju LGBT ljudima. Njemačkom susjedu PiS imputira istorijski revizionizam koji cilja na to da njemačku krivicu za zločine u Drugom svjetskom ratu i holokaust relativizira i Poljsku od žrtve pretvori u počinioca. To može sa njemačkog aspekta izgledati apsurdno ali jeste centralni motiv aktuelne poljske vanjske politike. To se manifestuje na primjer u stalno ponavljanim (iako ne zvaničnim) izraženim zahtjevima za reparaciju pretrpljene štete i gubitaka za vrijeme Drugog svjetskog rata ili u tvrdnji da njemačka vlada upućuje njemačke novinare, novine i njemačke izdavačke firme koje djeluju u Poljskoj da medijalno kleveću poljsku vladu.
Time se do daljnjeg ne može očekivati popuštanje u njemačko – poljskim odnosima. Doduše kooperacija u područjima kao gospodarstvo, inovacije, infrastruktura, nauka i tehnologija je moguća ali povratka na tijesnu njemačko – poljsku saradnju iz vremena vlade Građanske platforme pod PiS-om neće biti.
Autor/ica 👤Bastian Sendhardt
