Posljedice ponovnog ujedinjenja: Radost je kratko trajala, nezadovoljstvo je veliko

Povezani članci

• Loše karte
• Oproštajni govor Baraka Obame: Neophodno prevazići podele
• Australija se pridružila SAD-u u diplomatskom bojkotu Olimpijskih igara u Kini
• Biden opet vodi izbornu kampanju: „Vrijeme je da nam vratimo našu demokratiju“
• Brod koji finansira Benksi spasava migrante
• Ubijen američki veleposlanik u Libiji

Redovi za promjenu u zapadnonjemačke marke u Lajpcigu(1990): Zaokret, duga priča – Foto: Volkmar Heinz/ picture alliance

Na Zapadu se promijenilo malo, za mnoge Istočne Nijemce zaokret je potpuno izmijenio život. Istoričari su sada putovali kroz Tiringen, Sasku i Brandenburg – i vodili veoma informativne razgovore.

Intervju vodio:  Peter Maxwill – 30.08.2020.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Naprimjer priča nastavnika fizike Wolfganga Fiedlera. Kada je 15 kilometara južno od njegovog grada Meinigena pao zid, Tirinžanin je imao 27 godina i bio euforičan. U međuvremenu se Fiedler priprema na penziju, nekadašnja euforija je nakon 30 godina života u Saveznoj državi zamjenjena otrežnjenjem: „Demokratija“, kaže on danas, „u DDR nije naučena.“

Fiedlerova istorija je jedna od više od 16 miliona. Kada je DDR 1990. propala život je u nekadašnjoj državi radnika i seljaka išao dalje. Kako ljudi u Istočnoj Njemačkoj danas gledaju unazad i kako shvataju svoj današnji život?

Jedan tim istoričara se bavio ovim pitanjima četiri godine – i konačno se odlučio za nešto neuobičajeno: Umjesto da svoja saznanja predstave na kongresu drugim naučnicima oni su autobusom putovali kroz Istočnu Njemačku i disktutovali sa onima o kojima se radi – otvoreno i javno.

U intervjuu voditeljica projekta Kerstin Brückweh opisuje kako je putovanje promijenilo pogled na istraživački projekat – i zašto ne samo naučnici moraju puno češće izaći iz svoga uobičajenog okruženja.

SPIEGEL: Gospođo Brückweh, kako je sada taj Ossi (pogrdan naziv za ljude iz Istočne Njemačke)?

Brückweh: Ne želim se služiti tim stereotipima. Ali kad smo u proljeće napravili turu kroz Tiringen, Sasku i Brandenburg da bismo razgovarali sa ljudima o njihovom pogledu na zaokret nakon pada zida naučili smo nešto dodatno o Istočnom Nijemcu.

SPIEGEL: Vi ste četiri godine istraživali ovu temu i onda ste uprkos tome u razgovorima sa svjedocima tog vremena doznali nešto novo?

Brückweh: Da, neka težišta su se time pomjerila iako su naši rezultati u osnovi potvrđeni. Taj preokret je, drugačije nego naprimjer strukurna promjena u Rurskoj oblasti, pogodio stvarno sve oblasti života – i to istovremeno. U razgovorima smo prije svega puno saznali kakva duboka osjećanja je pad, nakon kratke euforije 1989. i 1990., izazvao kod mnogih Istočnih Nijemaca. Taj osjećaj se u devedesetim godinama za njih često samo pogoršavao.

SPIEGEL: Međutim mnogi ljudi iz nekadašnjeg DDR su se ipak dobro prilagodili na nove uslove i već devedesetih godina našli svoj put.

Brückweh: Doduše ovi uspjesi se puno ne spominju što nam je u razgovorima na našem dijaloškom putovanju puno palo u oči.

SPIEGEL: Imate li objašnjenje za to?

Brückweh: Veliki uticaj je tada imala sveobuhvatna nesigurnost. Dozvolite mi da to ilustrujem jednim primjerom: Ako se neko morao bojati da će u novom sistemu izgubiti svoju godinama ili decenijama uređivanu kuću, jer bi izvorni vlasnik mogao tražiti povrat, očajavao je na tome – čak i tada, kada se kuća nakon napornog, dugogodišnjeg pravnog spora ipak mogla zadržati. Ne pamti se ovaj uspjeh nego izgubljeni period života na putu do toga.

SPIEGEL: Ipak je životni standard u cjelini u Istočnoj Njemačkoj od 1989. znatno porastao a nekada velike razlike između zapada i istoka naprimjer kod zdravlja ili na tržištu rada su se smanjile.

Brückweh: To se ne smije jednostavno posmatrati kao rezultat, kao da je sve samo statistika. Lična iskustva u takvom previranju mogu imati veliki uticaj. Na našem putovanju se mnogim ljudima radilo jednostavno o tome da budu saslušani. Oni su htjeli ispričati i pokazati svoj pogled na stvari.

SPIEGEL: Na jednom dijaloškom putu ne može se desiti ništa bolje. Šta ste još naučila?

Brückweh: Interesantno je da mnogi svjedoci vremena svoje vlastite životne istorije ne povezuju sa onima od drugih Istočnih Nijemaca. Mi smo dolazili u mjesta gdje smo se susretali sa jednom vrstom kolektivnog sjećanja: javna priča koja se probila ali koja u dijelovima znatno odstupa od individualnih iskustava. Zbog toga je bilo važno da na našem putovanju nisu bile samo podijumske diskusije.

SPIEGEL: Zašto?

Brückweh: U razgovorima udvoje ili u manjim grupama doznate sasvim druge stvari, tu se izjašnjavaju ljudi koji na podijumskim diskusijama rijetko stupaju pred mikrofon. Slično važi i za „dijalog karte“ na kojima učesnici mogu napisati svoje poglede i sjećanja. Tako do riječi ne dolaze samo glasni protagonisti koji u mjestu svakako daju ton.

SPIEGEL: Je li bilo prepreka za Vas kod svih tih razgovora?

Brückweh: Na nekim mjestima smo mi eksplicitno označeni kao Zapadni Nijemci. Kad na zapadu socijalizovani istoričari istražuju o istoku oni se očigledno moraju opravdavati – tu kao objašnjenje nije dovoljna samo naučna znatiželja. To je važilo i za kolege i kolegice koji su rođeni tek u osamdesetim ili devedesetim godinama i koji su najveći dio svoga života proveli na istoku. Moj utisak je da se takva rezervisanost i tvrdoglavost u razmišljanju proteklih godina opet pojačala. Zbog toga nisam htjela odgovoriti na Vaše uvodno pitanje.

SPIEGEL: Kako se to može razbiti?

Brückweh: Mi kao društvo trebamo u cjelini više dijaloga i zato moraju i istraživači izaći iz svojih socijalnih mjehura. Nije posebno teško da kao naučnica planirate seminar za naučnike: Tu ja znam kako ljudi reaguju. Međutim, ako umjesto na kongresu sjedite u opštinskoj sali i u školskoj auli, morate postupati pažljivo, praviti prijedloge za razgovor – i pripremiti se na to da će se neki ljudi uprkos tome osjećati uvrijeđenim.

SPIEGEL: Ipak u nauci se više cijeni objavljivanje nego diskusije na selu.

Brückweh: Nažalost to je tačno. Međutim, kod jednog takvog projekta kao što je naš bilo bi neumjesno rezultate diskutovati samo u naučnom sistemu. Prošle jeseni je naprimjer AfD izraz “preokret” instrumentalizirao u pokrajinskoj izbornoj kampanji u svoje svrhe: “Vollende die Wende” (“Okončajmo preokret”). Nama se radi o tome da našu temu zaštitimo od takvih istorijskopolitičkih preuzimanja i takvim tvrdnjama nešto suprotstavimo.

SPIEGEL: Vi ste na put poveli i jednu fotografkinju i jednog novinara – zašto?

Brückweh: Mi smo razmišljali u dva pravca: Naučnici su dali svoj rad kolegama i kolegicama da ga ocjenjuju i zato smo ih zamolili za pismene komentare naših rezultata koji će biti objavljeni u knjizi o našem istraživačkom projektu. Ali za naš format putovanja nije odgovaralo da sa sobom uzmemo istraživače. Zato smo se odlučili za jednu fotografkinju i jednog novinara kao posmatrače. Fotografije Clare Bahlsen u potpunosti odstupaju od kriterija na koje su naviknuti istoričari: One nisu sortirane prema vremenu i mjestu ali su uprkos tomu veoma precizno posmatranje. A autor Christian Bangel bio je za nas sadržajni korektiv.

SPIEGEL: Na koji način?

Brückweh: Bangel je puno istraživao o nasilju i rasizmu u Istočnoj Njemčkoj devedesetih godina, međutim mi smo o tome našli uporedivo malo u našim izvorima. Nakon našeg dijaloškog putovanja on je napisao tekst o kome smo intenzivno diskutovali. I onda smo naše izvore još jednom osvjetlili sa tom listom pitanja jer se ponekada teške teme pojave samo na rubu istorijskih izvora, ali one su tu. Konačno mi smo zbog toga napisali za našu knjigu još jedno dodatno poglavlje o svakodnevnici nacionalizma, antisemitizma i rasizma.

SPIEGEL: Vi ste sa ovim dijaloškim putovanjem u određenoj mjeri napravili akademski pionirski rad – kako će ići dalje nakon objavljivanja Vaše knjige?

Brückweh: Već imamo ideje, ja ću u svakom slučaju dalje raditi u tom pravcu – iako ovaj pristup naučnom sistemu je samo uslovno priznat. Ali ja sam ubjeđena da on djeluje i ima dodatnu vrijednost. I to za cijelo društvo.

spiegel.de