Nikolaidis: Represivni aparat prema huliganima, crkvi i četništvu biće pojačan

Izdvajamo

• Nakon izbora krajem kolovoza, represivni aparat prema huliganima, crkvi i četništvu biće pojačan, pa nam se može desiti i to - da nas, iako nismo sva pravila reda usvojili, Evropa primi u svoj činovnički lavirint. Bili smo i ostali njima sve vrijeme pozitivni primjer u regionu. Jer, za sada nema boljih u Crnoj Gori od postojeće vlasti. Ne dao nam bog onakve mračnjake koji se crkvenjaštvom i četništvom upiru da dođu na vlast.

Povezani članci

• BiH večeras preuzima kontrolu letenja u donjem sloju vazdušnog prostora
• PRIČE IZ PROŠLOSTI U FOKUSU ŠESTOG DANA 56. FESTIVALA MESS
• Svetislav Basara: Bratstvo i putstvo
• Jezik koji hulje razumiju
• Predizborni politički maskenbal: Ivan Penava napustio HDZ, pa što onda!?
• Šta raditi sa mostarskim ruševinama? Objašnjeno na primjeru Staklene banke

foto: partizanskaknjiga.com

U trideset godina svog posla u Crnoj Gori nikad mi nije stigla zabrana za ono što sam napisao i objavio. Poganog sam jezika i oštre riječi, ali me nisu upozoravali zbog stavova koje sam iznosio. Doduše, imao sam prilike da izgubim svoju dušu – takve sam ponude odbijao, ali još mi niko nije poslao onu koja se ne odbija. 

Razgovarao: Armin Aljović – Al Jazeera

Jovan Nikolaidis je rođen u Ulcinju 1950. godine. Značajan dio života proveo je u Sarajevu, gdje je diplomirao na Filozofskom fakultetu. Autor je desetak knjiga, romana, poezije i eseja.

Utjecajni crnogorski pisac Balkan doživljava mogućim područjem tolerancije i mirnog suživota.

Kaže da još samo srpski nacionalizam stoji na putu čvrstog suvereniteta zemalja nastale raspadom Jugoslavije, kao i njihove nužne saradnje.

Nikolaids je osnivač prvih crnogorskih novina na albanskom jeziku Kronika, osnivač je i dugogodišnji urednik časopisa za kulturu PLIMAplus… Član je Crnogorskoga društva nezavisnih književnika (CDNK).

Uvijek ste dosad živjeli u multietničkim društvima – rođeni ste u Crnoj Gori, školovali ste se u Sarajevu, danas opet živite u Ulcinju. Kako gledate na politiku suverenizma, koja je u modi, počevši od mnogih balkanskih političara do svjetskih lidera poput Donalda Trumpa?

Ako je suverenizam država na prostorima Jugoslavije devedesetih godina bio poguban po svemu, donio krv i suze, danas je suverenitet bivših jugoslovenskih republika politička realnost, kome samo ludost srpske politike [u Srbiji i Republici Srpskoj] priječi da bude valjano dovršen. Sve republičke zajednice nekadašnje federacije se, manje-više demokratiziraju, težeći međusobnoj saradnji na Balkanu, u želji da budu članice Evropske unije. Moja domovina Jugoslavija bila je, posljednjim federalnim ustavom, zajednica dijelom suverenih republika, povezane ideološkom branom: “samostalne do odcjepljenja.” Vjerujem da će sumanuta nastojanja srpskog nacionalsocijalizma i svetosavskog klerofašizma biti pobijeđeni. Njihova smrću zatrovana politika neće još dugo izdržati. U Crnoj Gori, pak, antifašizam ostaje tvrda tekovina, koju će i budućnost (čitaj: ulazak te zemlje zapadnog Balkana u NATO i Evropu) potvrditi. Antifašizam Crne Gore prirodno je ugrađen u njenu hiljadugodišnju državnost.

Donald Tramp i gibanja u Americi? Ma koliko taj kapitalista-pozer bio oštar i nepristojan, počesto i komičan, Amerika kao suverena zemlja ostaće tamo gdje je bila i dosad. Sa samo dvije partije (demokrate i republikanci), sa Trampom ili bez njega, izbori u njoj uvijek donesu samo jedno: jedinstveni američki interes. Ma ko pobijedio na sljedećim izborima u Americi, izvjesno je da će Balkan dalje osjećati upliv njihove spoljne politike. Valjda će se do tada i Evropa stabilizovati.

Balkan opisujete mogućim područjem tolerancije i suživota. U putopisnom eseju “Albanci i ja” različite identitete doživljavate kao mora koja nije moguće odvojiti jedno od drugog. Ali, čini se da većina balkanskih političara ulaže ogromne napore da postigne baš to, razgraničenje identiteta.

Volim Balkan, vjerujem u budući ujedinjeni Balkan, ja sam Balkanac, uprkos svim epitetima što ih po meni kao značke kače bezbrojne predrasude ostatka svijeta o nama. “Primitivni Balkanci”, “morlačke krvoločne horde”, arnautska surovost”, “islamska transverzala”, “grčki pravoslavni fanatizam”, “bugarska podmuklost”… Umoran sam od kvalifikacija kojima je “civilizacija” blatila ove prostore. Svijet nam je vjekovima krao etnološke raritete, punio svoje muzeje helenskim blagom, kupovao budzašto našu inteligenciju, radnu snagu plaćao mizerno na teškim poslovima diljem svijeta, balkansku mladost gurao u smrt, u prve redove da ginemo njima u korist u Prvom i u Drugom svjetskom (nije korektno da kažem: Evropskom ratu); rasizam, islamofobija, mržnja prema Jevrejima. (A čitaoci vjerovatno znaju da je Albanija jedna od rijetkih zemalja, da ne kažem jedina, koja je silno štitila Jevreje kad su fašisti i nacisti “došetali” i na Balkan.)

Odurni kolonijalizam gradio je evropsku sigurnost, jačao im posesivnost, komociju, krijući kadšto i od sebe svoju intelektualnu retardiranost, slaveći dekadentnost. A Balkanci – to su oni koji jedu svoju djecu i nemoćne roditelje odnose na šumovito brdo da sami tamo svisnu. Gospode, zašto su tako dugo i smireno lagali o nama!

Što će biti sa Baskijcima, što, pobogu, hoće Katalonci, kakvi su to etnički animoziteti u Belgiji, ima li još elitnih naci-jedinica u Estoniji, koga ne trpe “čisti” poljski katolici, a što se to na islamiste mršti mnogi Francuz iz provincije?! Irci, Škotska, Tirol, okrug Veneto; samo da se opet “ne probudi Korzika”! O, vi civilizirane evropske demokrate, ne bih želio da doživite nijednu prošlu kalvariju Balkana, kojima ste najčešće vi kumovali!

Neka u Evropi i Americi prosječni lični dohodak po glavi stanovnika padne na 300-400 eura/dolara mjesečno – eto vam učas tamo kod vas sve ovo, i još gore, nego je kod nas…

Sve ovo što pišem ne znači da ne poštujem evropske tekovine (na njima sam vaspitan) – a i vidim da kriva predodžba o Balkanu jenjava. Potrebni smo svijetu više nego ikada. Mi smo Evropljani, doduše neuglađeni, ali komotniji uživaoci života. Poklaćemo se zbog graničnika na njivi, ali i krv dati tome sa kojim se zbog sitnica sudimo. Jer smo još prirodni, nepatvoreni, bez poze – nama je radost života božji dar, vama veličina bankovnog konta. A nema čovjeka bez mane. Savršene su samo životinje i biljke… Samo da najzad dođemo pameti; vjerujem da više nismo naivni kao nekoć što bijasmo, mi divljaci sa mračnog Karadaga, djeca krvi i meda.

Dake, Vi ne dozvoljavate pretjerano kritizirati balkanske narode. Naprotiv, smatrate da je i sama Evropska unija, poklekla u vlastitom humanizmu, katkad ljubomorna na egzotičnost i temperament balkanskih ljudi. Možete li objasniti tu vašu tezu?

Dovoljno sam se nahvalio u prethodnom vašem pitanju.

U jednom trenutku se činilo da je Crna Gora na rubu sukoba zbog zakona o slobodi vjeroispovijesti. Kako ste razumjeli napete odnose između crnogorske vlade i Srpske pravoslavne crkve?

Kratko i jasno: dva puta se u Crnoj Gori žestoko pobunila “srpska pravoslavna grupacija” – cirkus sa pojanjem i šetnjom, pod krstom u koga polovina bundžija ne vjeruje. Nije to bio veliki izazov crnogorskoj vlasti, kako se želi predstaviti. Kontrolisala je situaciju na svem području države. Tako će biti i ubuduće. Crkva i crnogorska vlast će se dogovoriti i oko Zakona o slobodi vjeroispovijesti, fariseji s obje strane naći će kompromis. Sklon sam vjerovanju da će, nakon završetka izbora krajem kolovoza, sve biti kako je bilo. Stara-nova vlast.

O tom fenomenu (da isti partitokrate u dobroj kondiciji, dugo gospodare Crnom Gorom), valja ispisati nekoliko rečenica.

Izgradili su, ti momci-skorojevići, polaznici kurseva o samoupravljanju i vješte administrativne akrobate nakon pada komunizma, još od devedesetih prošlog stoljeća, mladalački složno, dobru šemu kako da olako privatizuju društveno vlasništvo, temeljito počnu da devastiraju najvrjednije dijelove zemlje, i načinom kaubojskim, sa investitorima izvana, ustoliče banke-tvrđave. Narod kao narod, lako je naveden na pojilišta sa malo vode, a mnogo soli. Zdravu tržišnu ekonomiju ova vlast još uvijek ne želi da konsoliduje. S vremena na vrijeme bace pȗku pokoju darovnicu – brine vlast za svoje podanike. Male privatne hidro-elektrane, zakupljena morska kupališta, rizorti, mahnita sječa šuma iz nacionalnih parkova koja traje. Sve je podešeno da nam Crna Gora, egzotična turistička destinacija, koliko sjutra bude – ka’ Monako. Zaslužili su to građani Crne Gore, više no jednom, nespremni za promjene, poslušnošću vezani…

Uz ovakve bivše kumrovačke omladince, vremenom se formirala i rasla današnja crnogorska opozicija, koja nije opozicija vlasti već državi. Vlast ne briži: uz ovakve protivnike, na raskršću sa mnogo semafora, Demokratska partija socijalista sa koalicionim partnerima, vladaće koliko joj bude drago, dok protiv sebe ima srednjevjekovno pravoslavno-svetosavsko inaćenje opozicije. Ovu vlast drži dobro umiksan anarholiberalizam i neokomunizam. Izvanrednim vođenjem spoljne politike. Vještom saradnjom sa susjedima. Usvajanjem evropske recepture u korupciji i kriminalu. Sa krotkim emisarima iz Evrope koji vide a ne čine, kažu ali ne preglasno. Sa svim time biće Crna Gora još koju godinu mirna i stabilna. Nakon izbora krajem kolovoza, represivni aparat prema huliganima, crkvi i četništvu biće pojačan, pa nam se može desiti i to – da nas, iako nismo sva pravila reda usvojili, Evropa primi u svoj činovnički lavirint. Bili smo i ostali njima sve vrijeme pozitivni primjer u regionu. Jer, za sada nema boljih u Crnoj Gori od postojeće vlasti. Ne dao nam bog onakve mračnjake koji se crkvenjaštvom i četništvom upiru da dođu na vlast.

U posljednje vrijeme vas ima vrlo rijetko u javnom prostoru Crne Gore. Jeste li u sukobu s crnogorskim vlastima ili društvom u cijelosti? Ili se uopće ne radi o sukobu?

U trideset godina svog posla u Crnoj Gori nikad mi nije stigla zabrana za ono što sam napisao i objavio. Poganog sam jezika i oštre riječi, ali me nisu upozoravali zbog stavova koje sam iznosio. Doduše, imao sam prilike da izgubim svoju dušu – takve sam ponude odbijao, ali još mi niko nije poslao onu koja se ne odbija. Nisam u sukobu sa crnogorskim vlastima, niti sa medijima. Već tri godine penzionisan sam sa statusom slobodnog umjetnika. Puno čitam, još više pišem, objavljuju me u Crnoj Gori, Albaniji, Hrvatskoj i Srbiji. Slobodan sam čovjek koji sa terase Doma za pisce, neometan, gledam pučinu, a noću zvijezde; vidim daleko.

Filip David o vašem romanu “Dnevnik o ništavilu“ navodi da je to vapaj za srećom i spokojstvom u nesretnim i nespokojnim vremenima. Vjerujete li u budućnost hirovitog Balkana?

Moj literarni junak iz romana “Nemoj plakati” izgovara kratki monolog: “Pijesak sa dna vode su i Albanci i Crnogorci, a udari plime Skadarskog jezera i rijeke Bojane vječni. Kad jedna od takvih plima nadođe, ona podiže i sobom nosi pijesak sa dna, jer je najlakši i nizašto vezan. Razvlače se zrnca pijeska gore i dolje, lijevo i desno motaju ga struje. A kad se voda povuče, ispod sunca i nebesa, pijesak nije više tamo gdje je bio, ali je i dalje pijesak, doduše pomiješani pijesak. Tu je sva istina o našem porijeklu, dokaz našeg suživota. Ne zna se koliko i kakve je krvi jednog naroda sliveno u drugom, i obrnuto. Zna se samo da je vrijeme beskrajno, plime i oseke vječne, a mi sav vijek na iskušenju, osuđeni životom primorani na miješanje. Ko je od prisutnih mogao odoljeti  ovoj skaski, kad su svi u društvu znali i za crno i za bijelo u svojim životima.”

 Al Jazeera