Nedžad Maksumić: Baklje koje pokazuju put

Povezani članci

• Radionice za djecu i mlade u Mostarskom teatru mladih
• EMANCIPACIJA I TRAGEDIJA – SVEDOČENJE PROTIV SEBE SAME
• Mario Kopić: Crkva i nihilizam
• Mostarska umjetnica Arleta Ćehić izlaže na izložbi Biennala u Grenoblu
• Kako su nacionalne stranke privatizirale policiju u Mostaru
• Nacionalisti pokušavaju dijeliti Bosnu i Hercegovinu

Riječ na promociji knjige „Priče o dobrim ljudima“ Milana Račića 

Nije ova knjiga nekakav udžbenik sapatništva i bolnog saučesništva u ovom grubom vremenu. Ona je nada i putokaz kako sačuvati sebe sama, svoju dušu i ljude koje voliš, jer su ljudi, jer su nedužni i treba ih čuvati i od sebe i od drugih, i od svoje i od tuđe moći. Bez obzira pripadali oni tvome plemenu ili tvojoj grupi. Jer su dobri, jer su ljudi, jer su nevini i jer niko ne zaslužuje zlo.

Knjiga Milana Račića „Priče o dobrim ljudima“ skriveno je blago kojeg je iskopao iz samog sebe, iz svojih sjećanja, iz svojih iskustava, iz svojih susreta sa ljudima, iz svog, skoro pa djetinjeg, čuđenja nad životom i svim njegovim čudima. Nalazio je dobro okružen zlom, nalazio je ljepotu koja bi zasvijetlila u mraku ružnih vremena. I uvijek bi se iskreno obradovao što još ima ljudi kojima je do ljudi stalo, što još ima ljudi koji misle o drugim ljudima i žele im dobro, ne shvatajući to kao herojstvo, kao poseban i neobičan čin, nego kao nešto što je obično i normalno i što bi svi trebali razumjeti, činiti i voljeti, bez obzira kako na to gledali oni oko njih. Oni kojima su odavno iz svakodnevnog rječnika nestale riječi kao čast, vjernost, prijateljstvo, stid ili, prosto, poštenje. Utoliko je ova knjiga demode jer te riječi i ti pojmovi uskrsavaju u njoj, podsjećajući nas da nije uvijek ovako naopako bilo, da smo doskora mislili o drugima, živjeli sa drugima, voljeli druge i da jedina vrijednost nije bio imetak, nego obraz, kojeg se moralo sačuvati, svemu uprkos.

Bio, jednom davno, jedan grčki filozof po imenu Diogen iz Sinope. Čudak jedan, cinik, neshvaćen od mnogih. Odrekao se imanja i izobilja, zgražavao se nad nemoralnim životom Atinjana, koji su se gušili u vlastitoj raskoši i raskalašnosti i živjeli bez saosjećanja za druge. Imao je jednu togu, jedan štap i drveno bure u kome je i spavao. Mrzio je korupciju i zavjere u svom društvu, pa je tako, jednog dana, izašao i hodao Atinom, sa svijećom u ruci, usred bijela dana, govoreći: „Tražim čovjeka!“

U ovoj knjizi Milan Račić je tražio i, na sreću, našao ljude, dokazujući i sebi i čitaocu da tih ljudi još ima, da nisu nestali u ovim grdnim vremenima, da su vrijednosti za koje smo skoro pomislili da su nepovratno nestale, još žive i da ima onih koji ih predano čuvaju i dijele sa drugima. Autor je otvorenog srca pošao u potragu i pronašao čovjeka, ne jednog nego mnoge ljude koji su ga obradovali svojom ljudskošću. Sjetio se nekih kojima je prijetio zaborav, oživio vremena za koja se mislilo da su zauvijek prošlost, a koja su u sebi nosila pitomost, vreli zanos i potpunu sreću… Vremenima mira u ljudima i mira oko njih. Pa kad su došla ona najgora vremena koja su ovaj grad i ovu zemlju zaglibili u mrak i nemir, u rat i bol, u sram i jad… oni koji su sobom još nosili vrijednosti ljudskosti postali su lak plijen i poželjna lovina jer su smetali idili novog poretka i novim pravilima življenja. Mislili su da su ih uništili, prognali, da su nestali zauvijek. A mi, sada, zahvaljujući i ovoj knjizi, ovim „Pričama o dobrim ljudima“, znamo da ih još ima, da su, čudom, opstali, da su vrijednosti koje sobom nose još žive, da traju i da će još trajati. Na nesreću onih koji bi da ih nema.

Ovdje su mnoge priče o onima kojih više nema, koji su zasvijetlili u našem najcrnjem mraku i izgorili kao baklje koje pokazuju put, kao signali u noći koji dokazuju da još ima ljudskosti i da ona opstaje čak i nakon njihove smrti. U sjećanju. Ali, nije ova knjiga samo knjiga sjećanja. Ona nam pokazuje i ljude koji žive s nama, pored nas, koji žive svoje dosljedne i ustrajne živote. Oni stvaraju i prave, postižu i proizvode, uspjeli su i uspijevaju u onome čime se bave, a uz sve to, nisu zaboravili na druge. Njihovi uspjesi su čvrst dokaz da se može naprijed i bez gaženja po drugima, da su njihove pobjede takve da im se i mi možemo radovati. Ima u knjizi i mlađih i starijih, i popularnih i ljudi mnogima potpuno nepoznatih, i onih koji su sve već postigli, i onih koji će tek postići. Ali, svi oni, prije svega, okrenuti su čovjeku i sve što čine ne čine samo za sebe, nego i za druge, bez škrtosti i samodovoljnosti u tom činjenju. Svoje osjećaje i svoja djela otvorili su prema drugima, trude se da ih razumiju i, ako ikako mogu, da im pomognu.

Nije ova knjiga nekakav udžbenik sapatništva i bolnog saučesništva u ovom grubom vremenu. Ona je nada i putokaz kako sačuvati sebe sama, svoju dušu i ljude koje voliš, jer su ljudi, jer su nedužni i treba ih čuvati i od sebe i od drugih, i od svoje i od tuđe moći. Bez obzira pripadali oni tvome plemenu ili tvojoj grupi. Jer su dobri, jer su ljudi, jer su nevini i jer niko ne zaslužuje zlo.