Kako krenuti u novu školsku godinu?

Izdvajamo

• Dakle, odgovor na pitanje, kako krenuti u novu školsku godinu i kako će konkretno nastavni proces 1.9.2020. izgledati ni 13 ministarstava obrazovanja nam trenutno ne mogu dati.

Povezani članci

• Kako knjigom do oprosta?
• KING SIZE PAKOVANJE FAKE NEWSA
• O STRAHU
• Gradimir Gojer: NENAD ČANAK ILI KAKO POBJEDITI LAŽ U POLITICI
• PROIZVODNJA ISLAMSKOG RADIKALIZMA
• Svetislav Basara: Mrka kapa

Kraj ljetnog raspusta nam se bliži, ali ne i kraj pandemije. Ona će, a to je sada jasno čak i svakom skeptiku, potrajati još duži vremenski period. Šta nam to za početak nove školske godine priprema 13 ministarstava obrazovanja u Bosni i Hercegovini, trenutno nikome nije jasno. 

Piše: Benjamin Hedžić

Još samo nešto više od dvije sedmice preostalo je do početka nove školske godine, a još uvijek nije izvjesno kako će ona uistinu i početi. Učenici uživaju u raspustu i mnogo se ne brinu, roditelji iščekuju jasan stav resornih ministarstava, ministarstva mudro odgađaju donošenje odluka, javnost je podijeljenog mišljenja, špekuliše o mogućim metodama nastavnog procesa od prvog septembra. Jedno je međutim trenutno jasno, a to je da se još uvijek ništa ne zna. Čeka se da se vidi kakva će to biti epidemiološka slika u naredne dvije sedmice. A ona ministarstva koja se i usude dati neku prognozu, vješto je formulišu u formi mogućnosti, želje i težnji koje su manje ili više ostvarive. Međutim, kakva to može biti situacija? Da bi ona bila bolja od one iz marta mjeseca ove godine, kada je prvi put uvedena online nastava, potrebno je da doživimo ogromno čudo, u koje se izgleda vlastodavci nadaju.

Pitanja je jako mnogo, a istovremeno jako malo odgovora.

Koliko je riskantan „normalni“ nastavni proces u doba pandemije? Kako u školi zaštititi učenice i učenike, a kako nastavnice i nastavnike? Kako provjeriti da li su nastali deficiti u usvojenom gradivu učenika, te kako ih nadoknaditi? Šta ako pandemija potraje cijelu narednu školsku godinu? Je li online-nastava bila i da li može biti dobar ekvivalent klasičnom nastavnom procesu? Šta nam glede obrazovanja govore epidemiološke mjere?

Kako trenutno stvari stoje, nećemo imati rješenje koje će biti jedinstveno za cijelu nam državu, svaki nivo vlasti će vjerovatno, oslonivši se na svoje „ekspertize“, donijeti individualne odluke o tome kako u narednoj školskoj godini organizovati nastavu. Situacija bi ovdje mogla biti poprilično dinamična. Međutim, teško da će i jedno ministarstvo donijeti neku od odluka koje su mimo tri moguća scenarija, a to je da se nastava odvija offline, što bi značio uobičajeni nastavni proces, da u potpunosti bude online, kao što je bila zadnja tri mjeseca prošle školske godine ili da se ova dva pristupa svojevrsno kombinuju. Međutim šta za nastavni proces i za učenike znači svaki od ovih pristupa?

Klasična nastava

Nepotrebno je argumentovati zašto je dobro da se učenici što prije vrate u školske klupe i da se nastava, koliko god ona to bila kvalitetna, i dalje nastavi realizovati na uobičajen način. Međutim, u doba pandemije vratiti nekoliko stotina hiljada učenika u jednoj državi sigurno u škole, je bez velikih priprema i ulaganja u obrazovanje trenutno potpuno nemoguće. Pa makar to bio i djelimični povratak. Povratak učenika u školu zahtijevao bi uvođenje i provođenje mnogih epidemiološkim i higijenskih mjera, koje ne samo da skupo koštaju, nego su u većini slučajeva potpuno neprovodive. Problem se tako krije u broju učenika u razredu, broju nastavnih sati, lošoj javnoj edukaciji, slaboj pandemiološkoj socijalizaciji, malim budžetima škola itd.

Pored navedenog postoji i segment odgovornosti. Ko je odgovoran ako se desi npr. infekcija učenika, nastavnika i/ili nekog od radnika u provođenju nastavnog procesa? Šta ako ta infekcija bude kobna? Šta ako se već prvih par dana nastave pojavi jedna ili više zaraženih osoba u školi? Treba li nastavnike i učenike testirati prije nastavnog procesa? Kako postupiti u školama i učionicama gdje se ne može osigurati konstantan razmak od 2 metra između osoba? Kako prevazići epidemiološku mjeru da se u zatvorenom prostoru ne smije okupljati više od 50 osoba? Ko će kontrolisati da li svi učenici poštuju pravila i preporuke i šta učiniti ako to nije slučaj? Izreći odgojno-disciplinsku mjeru? Koju? Tako da, prije nego li se neko od ministarstava obrazovanja odluči da učenike vrati u školske klupe, mora biti spremno dati odgovore ne samo na ova, nego i na još otvorenih pitanja koja tište roditelje i javnost. Stoga je vjerovatnoća da će nastava u potpunosti početi uobičajeno sasvim mala.

Online-nastava

Oblik održavanja nastave u online okruženju koji se već duži niz godina više ili manje uspješno koristi u zemljama zapadnog svijeta, kod nas je pod pritiskom pandemije morao postati alternativa klasičnom nastavnom procesu. Nakon skoro tri mjeseca online-nastave kritike i pohvale ne mogu biti različitije. Tako smo mogli čuti totalna razočarenja u ovaj oblik nastavnog procesa, strah za duševno, ali i fizio-motoričko zdravlje učenika, stavove o neobjektivnosti u ocjenjivanju, beskorisnost i površnost u realizaciji nastave do samog oduševljenja, velike pohvale, olakšavanja u prenosu znanja, pohvala brzoj i konačnoj modernizaciji nastavnog procesa, inovativnosti itd. Svoje mišljenje su davali nastavnici, uposlenici ministarstva, roditelji i javnost na društvenim mrežama, međutim, potpuno je izostao stav učenika. Kako su oni doživjeli ovaj oblik nastave? Da li je za njih bio efikasan, te da li su, naravno u okvirima samoprocjene, više ili manje naučili? Potpuno je izostala i sistemska kontrola kvaliteta online-nastave, tako da danas i nakon 3 mjeseca online-nastave ne znamo jasno da li je ona bila dobro organizovana, šta trebamo mijenjati i da li kao takva može biti i u buduće korištena.

Fakt jeste da je ovaj oblik nastave, tamo gdje je mogao biti implementiran barem djelimično pristojno, bio realno i jedino rješenje za nastavni proces u doba pandemije. Međutim, kako dalje? Da bi online nastava mogla biti realizovana i dalje, potrebna je i ovdje, ili bolje rečeno nezaobilazna dobra i temeljita priprema. Kao prvo trebalo bi online-nastavni proces rasteretiti klasičnih pristupa nastavnim sadržajima i klasične provjere usvojenog gradiva. Prije dugoročnijeg korištenja metoda online-nastave moralo bi se intenzivnije raditi na edukaciji nastavnika iz oblasti online-didaktike, online-metodike i online-dokimologije. Sve tri navedene naučne grane itekako se u svom pristupu razlikuju od onih koje nastavnici poznaju u klasičnom nastavnom procesu. Nadalje bi nužno bilo provesti redukciju kako nastavnih planova tako i nastavnih sadržaja, izmijeniti standarde i normative, revidirati nastavne materijale, udžbenike i priručnike i prilagoditi online okruženju ili ih barem dopuniti i online sadržajima. Za realizaciju online-nastave je tako potrebno vrijeme za pripreme. A uz dobru pripremljenost, online nastavni proces može potrajati još neko vrijeme pa čak i do polugodišta naredne školske godine i biti tako realna alternativa klasičnoj nastavi.

Kombinovani metod

U teoriji nastave već duži niz godina se priča o kombinovanom online/offline metodu nastave. U stručnoj literaturi se može naći i pod nazivom „blended learning“. Ovaj metod podrazumijeva kombinovanje prezentnih faza nastave i E-learninga. Može imati i oblike kombinacije formalnog i neformalnog učenja, što podrazumijeva da se učenicima dio nastavnog sadržaja ponudi u školi, a drugi dio oni usvajaju nekonvencionalno kod kuće ili u nekom od oblika online-nastave. Međutim i ovaj mogući oblik zahtijeva dodatne i intenzivne pripreme, te kao i prvi metod nije primjenjiv u trenutnim epidemiološkim okolnostima.

Ovdje je bitno napomenuti da se pod nazivom kombinovani metod može shvatiti i svojevrsna dobna ili razredna segregacija učenika, kao npr. da samo neki nivo obrazovanja, neki razred ili neka uzrast idu u školu, dok drugi nastavu pohađaju online. Ovakav kombinovani model teoretski je moguće implementirati, međutim on u praksi predstavlja jasnu diskriminaciju učenika na više nivoa. Nadati se da se niko neće odlučiti za njega.

Koji je od metoda najbolji za učenike, odlučiti će resorna ministarstva, sa ili bez naučnih i/ili stručnih ekspertiza. Dodatnih ulaganja barem u skorije vrijeme u obrazovanje, pa ni u dodatnu infrastrukturu za sigurno provođenje epidemioloških mjera, kvalitetniju online-nastavu itd. nema ni na vidiku, tako da će bilo koji od ova tri modela da se izabere, on biti implementiran onako kako to oskudni, trenutni resursi škola omogućavaju. Međutim, moguće je i to, da nastave prvog septembra i ne bude. Da se školska godina odgodi na par sedmica. Odgađanje nastavnog procesa bi se moglo koristiti da se jedan od modela, koji god to bio, može adekvatno pripremiti. Odluka kako će nastava krenuti ne smije biti donesena „pet do dvanaest“, nego mora svim sudionicima u nastavnom procesu dati dovoljno vremena da se pripreme za početak školske godine. Ako je školama u normalnim uslovima rada potrebne dvije sedmice za pripremu početka školske godine, onda bi to u doba pandemije trebalo biti nešto više.

Dakle, odgovor na pitanje, kako krenuti u novu školsku godinu i kako će konkretno nastavni proces 1.9.2020. izgledati ni 13 ministarstava obrazovanja nam trenutno ne mogu dati.