ŽELJKO GRAHOVAC: MIRIŠE LI JOŠ NEGDJE CVAT ROGAČA…?

Povezani članci

• Damir Marjanović, šef Laboratorija za genetiku: Razlike među etničkim grupama na Balkanu minimalne
• Sex, drugs and religion
• Miki Trifunov u ponedjeljak Narodnom pozorištu Mostar
• Politika laži kao planetarna sudbina
• Sutra otvorenje izložbe “Bez sebe”
• “Odumiranje međeda” u Narodnom pozorištu Mostar: Jesmo li zaista spremni na promjene?

(Nada Đerek: „Negdje na jugu cvjetaju rogači“, Planjax komerc, Tešanj, 2019.)

Kao jedan od rukopisa nagrađenih na natječaju Fondacije za izdavaštvo FBiH 2019. godine, knjiga čije kritičko iščitavanje je svrha ovog skromnog teksta može se, u žanrovskom smislu, s podjednako ubjedljivim književnoteorijskim argumentima uvrstiti u novele, kao što se može smatrati i kratkim romanom; iako ne sumnjam da ono što se u tekućem vremenu najčešće traži i s više ili manje uspjeha pronalazi kao romaneskna forma ovoga doba, spočetka 21. stoljeća, širom otvorenih vrata priželjkuje i dočekuje autore/autorice i proze upravo takvog jezika, senzibiliteta, ustrojstva i stila, kakva je Nada Đerek i kakve su njezine dosad objavljene dvije proze – ipak sam sklon djelo o kom je riječ odrediti prije kao novelu (produženu pripovijest). Poetička osebujnost ove proze, jezik i stil, leksika i sintaksa, pa i princip organizacije i kompozicije teksta – prije se uklapaju u žanrovski okvir novele; iako bi teško bilo tačno utvrditi – šta svemu ovome nedostaje da bi se još bolje ili sasvim dobro osjećalo i prepoznavalo, kao književno djelo, i unutar žanra romana.

Malo se šta  d o g a đ a  u ovoj prozi – i to nam bude jasno već poslije čitanja prvih dva-tri poglavlja; zapravo bi se moglo konstatovati da sve zbivanje stane u 30-tak strana, u prolog i prvo poglavlje. Knjiga je komponovana u pripovjednim krugovima, tako da je prvo poglavlje onaj prvi, najveći krug na površini vode, koji se širi nakon što u nju potone kamen što smo ga bacili; iza slijede nova poglavlja kao naredni krugovi (unutar prvog) za koje bismo, iako se i oni šire po površini, mogli prije reći da evociraju ne plošnost, već treću dimenziju, dubinu. Ta dubina, međutim, nije ništa više od „ronjenja na dah“, nije „duboka“, analitička dubina, koja cjelovito i do kraja raščlanjuje, razumijeva i interpretira taj predmet (sadržaj) što se njime bavi: to što smo nazvali „ronjenjem na dah“ podrazumijeva višekratnost, parcijalnost, te prema tome i mozaičnu struktuiranost tih  n o v i h  kondenzacija, karakterizacija, informacija u svezi s tim o čemu je riječ. Autorica provodi koncept perpetuiranja pripovjednih dionica koji je nalik foknerijanskom rondo-u: u knjizi će se izmjenjivati četiri pripovjedna subjekta (Borko i Učiteljica, kao glavni likovi, te Sofija i Vera, sa fragmentima svojih zapisa), a osnovne linije fabule ponavljat će se dvaput ili čak triput – naravno, iz različitih aspekata, vizura ili uglova viđene, ili s različitim naglascima, dopunama i efektima u evokaciji ili sagledavanju dogođenog, gdje ima prostora, naravno, i za ono što dotad uopće nije spomenuto ni rečeno. Diferenciranje i usložnjavanje izloženih sadržaja tako nas ponajviše podsjeća na perpetuirano puštanje iste muzike sa diska gramofona (koji nije slučajno simbolički situiran već u samom prologu, kao što nije slučajno tu ni simbolika mačke) – gdje to nešto novo  š t o  bismo mogli čuti nije uopće toliko bitno (niti je toliko novo), kao to  k a k o  ćemo ovaj put čuti (vidjeti, razumjeti) ono jednom već bilo, spomenuto ili uprizoreno. Dakle, već u samoj kompoziciji se pruža mogućnost da iz onoga (drugačijeg i drugog)  k a k o  je nešto rečeno (objašnjeno, opisano) saznajemo sve više i više i o tom  š t a  je sadržaj (ili o tome  k o  je lik ili nosilac tog sadržaja). To je, odmah treba naglasiti, imanentno literarni umjetnički pristup: da se to  k a k o  pokazuje bitnijim od onoga  š t o – u tom smislu da iz samog načina artikulacije, iznošenja, izražavanja i ono što jest to što jest (kao sadržaj) tek postepeno zadobiva svoju profilaciju, razmještajući se u svome  š t a s t v u.

Kako odmiče tekst, uviđamo sve jasnije da se autorica u dalje ispisivanje (od samoga proslova, pa sve do kraja) upušta stalno koristeći tehniku  k o n t r a p o l i r a n j a: prva i temeljna kontrapolirajuća konstelacija tvori se oko osnovne frekvencije (tembra, spektralne dužine) duševnosti – iz koje djelo izniče, započinje. To je kontrapoliranje likova Učiteljice i Borka, koje se priređuje u sferi doživljajnosti/izražajnosti: Učiteljica spašava Borka iz ponora zlobe (on je dolje, na dnu, a ona je gore, iznad tog ponora – on je žrtva zla/zlobe, ona je borac protiv zla/zlobe), i to je kontrapoliranje po ontičkom osnovu (doživljaju, samoosjećanju, bivstvu, stupnju zrelosti bića); ona se izražava u standardnom književnom jeziku, a on u osebujnoj ikavskoj varijanti čakavštine – i to je kontrapoliranje po izražajnosti u jeziku. Polarna konstelacija između ta dva glavna lika kroz cjelinu teksta bit će uspostavljena i kao polarizacija erotske privlačnosti (inicijalne, čiste) između adolescenta i zrele žene – koja, dakako, ne može i neće biti realizirana u sferi seksualnosti (ali to, opet naravno, neće spriječiti epilog u kom će njih dvoje jedno drugom ostati  j e d i n s t v e n a  figura, jedinstvena dragocjenost i uspomena, i u emocionalnoj i u moralnoj i u egzistencijalnoj ravni). Ovaj središnji odnos (Učiteljica – Borko), vidjet ćemo to tek kad dospijemo do kraja ove analize, obuhvata još tih dubleta „uravnoteženja protuslovnog“ ili „jedinstva suprotnosti“; mi idemo redom, onim tempom i tragom kako se u tekstu inducira energija unutar tih kontrapolirajućih postava.

Taj ritam zaošijavanja priče na samom početku kao paralelnog, zasopljeno-naizmjeničnog očitovanja Učiteljice i Borka u malim dionicama pripovijedanja, inicijalnu pokretačku energiju vuče iz arhetipske praslike protustavljenosti Dobra i Zla, iz ubrzanog ritma razrješavajućeg kretanja spasitelja prema ugroženom, te iz jezičko-izražajne polarizacije (štokavštine standardnog književnog jezika i ikavštine čakavskog dijalekta). Obijesna i već poludjela djeca, nakon izazivanja, draženja i zadirkivanja bolesnog dječaka, započinju sa mahnitom igrom destruktivno-ubilačkog poništavanja tog drugog-i-drukčijeg (oličenog u astmatičnom, traumiranom i stidnom Borku): zasipaju ga ledenom morskom vodom, pijeskom i kamenjem – ne prestajući ni onda kad jasno biva da se on, sav grozničav i već bez daha, zasopljuje, guši i gubi (u tome što prestaje biti pervertirana igra njegove podatnosti spram dječje obijesti – i postaje zločinstvo). Iz tog pra-doživljaja sukobljenosti Dobra i Zla razvijat će se u svim aspektima dalje sučeljavanje tih dvaju principa, i to kao sučeljavanje likova (odraslih, i onih sporednih) po toj osnovi, a također i njihovo postepeno produbljivanje: autorica iz jednog u drugo poglavlje daje nove nanose boje, ne odustajući nikad od tog modela „ronjenja na dah“, od lapidarnog, poetiziranog, fragmentiranog izričaja – tako da uspijeva čitateljsku pozornost i znatiželju držati ne toliko time što sukcesivno, postepeno izlaže ono  š t a  se zbiva (ili šta se zbivalo), već time što karakterizaciju i interakciju likova, njihovu frekvenciju i njihovo energetsko „punjenje“ korak po korak provodi i raskriva, slažući od njih i od njihovih relacija simbolički jako nabijenu mozaičnu strukturu.

Recenzent knjige M. Nedić lucidno uočava temeljne stilske značajke autorskog pisma Nade Đerek – govoreći o eliptičnosti rečenica, o „pretvaranju zavisnih rečenica u samostojeće cjeline“ i o nerijetkom „izostavljanju povratnog glagola u tvorbi složenih glagolskih oblika“; to sve otvara mogućnosti gnomski i aforistički kondenziranog i poetiziranog izraza, jednog (da se poslužimo analogijom s likovnim tehnikama) prozračnog akvarelističkog, često površinskog i „jednopoteznog“ pristupa, jezičke ekspresije koja više računa sa simboličko-metaforičkim i alegorijskim posredovanjima fragmenata teksta nego sa idejnoznačenjskom transparentnošću i diskurzivnom protežnošću poglavlja i teksta u cjelini. Zato su vrlo česti prelazi ili „šavovi“ u tkivu teksta koji se čine kao da su naprsline, iščašenja, kao neki neočekivani, proizvoljno povučeni, na prvi pogled nejasni, neočekivani ili neprimjereni potezi/otkloni: prelazi sa frekvencije i tona „obične“ izjavne rečenice u eliptičnu sinaksičku strukturu „prednapregnutih stilizacija“, iz diskurzivnog u simboličko-metaforičko očitovanje, iz pripovjednog toka u poetsku sublimaciju, iz subjektivistički naglašene vizure u filozofsku generalizaciju. Ti nagli skokovi daju ritam, puls i protočnost tekstu na isti način kako to pritisak čini s tokom krvi u vaskularnom sistemu: razloge te i takve sljedstvenosti (ili skokovitosti), kako tekst odmiče, sve više doživljavamo kao unutarnje (samoj stvari imanentne) – sve manje to biva priča koju  n e k o  priča  z b o g  n e č e g, to postaje samo-iz-kazivanje kazanog (u kome i trenutačno nerazumijevanje, neodređenost i nejasnoća, osjetit ćemo to, imaju postati dijelom izraza, zadobivaju funkciju i značenje… u nekoj narednoj etapi iščitavanja teksta). Kao jedan od najvećih kvaliteta jezičnog umjetničkog izraza Nade Đerek podcrtat ćemo ovdje upravo tu simboličko-metaforičku kristalografiju iskaza – koji tek u nekom ponovnom čitanju (sa semantičkim odbljescima koji se ne mogu svi odmah „pohvatati“) postaje značenjski razvidan, kad se svi kamenčići mozaika, slagani u prividnom neredu i diskontinuitetu, u hinjenoj nasumičnosti/brzopletosti, poredaju u cjelinu iz koje opća misao naprosto  z r a č i  (a ne samo  z n a č i!) univerzalnim smislom; za primjer takvog naknadnog pro-čitavanja već pročitanog možemo navesti sami početak poglavlja „Sofijini fragmenti I“:

„Teško je ispričati priču koja prikazuje istinite de­talje. Nemoguće ih je spojiti u jedan savršen ok­vir. Uvijek na putu iskrsne pokoji koji nedostaje cjelovitosti. Oko kojih se toliko mučimo da bismo ga učinili uvjerljivim. Sofija, sad znam, pisala je potajno. Doduše, u fragmentima, ali toliko jasno i slikovito da njezini lirski osvrti zapravo ispunjavaju moguće praznine u pričanju života koji svi živimo i oblikuju ga, bez sumnje, u zgotovljenu puninu.“ (str. 67.)

Ovo je savršeno precizna autorefleksija o autoričinoj izražajnosti i poetičkoj postamentiranosti – ali to ne možemo pro-čitati dok čitamo te redove, nego tek naknadno, kad imamo iza sebe pozorno iščitavani cijeli tekst. Isto tako gusto-neprozirnu simboliku i gamu prigušenog ženskog erotizma tek naknadno iščitavamo u poetskim kondenzacijama mirisa i boje rogačevog cvata, trepeta i šumora listova u grmu rogača (samoniklog u makiji, među maslinama, u oskudnoj, kamenitošću tla prorijeđenoj mediteranskoj vegetaciji), te takođe i u podzemnom (ili bolje podvodnom!) značaju i značenju „mašte“, kao samospoznajućeg odraza čistoće neiskvarenog, anđeoskog bića dječaka; napokon, i posve tajnovitu simboliku transformacije pripovjednog subjekta u mačku (unutar prologa, na samom početku knjige) ne možemo iz-čitavati bez dubinskog uvida u cjelokupnost značenjskog spektra svjetlosti kojom zrači ova knjiga.

***

Polariteti ili kontrapolirajući postavi koje smo spomenuli (a koji sljeduju onom temeljnom postavu/relaciji Učiteljica – Borko, o kom je već bilo riječ) takođe se postupno raskrivaju kao ti i takvi: kontrapoliranje svijeta djece i svijeta odraslih (gdje ovaj drugi implementira u prvi Zlo kao uspostavu/projekciju nutarnje blokade protoku životvornih energija u čovjeku); kontrapoliranje arhetipskih modela/likova Dobra i Zla u odraslom čovjeku (s jedne strane, Kezo/Josip i Šjor Crnogorac, a s druge Jaćuka-Tonina-Nikolina – demoni u obličju ocvalih cura/žena što zaposjedaju klupu i pomno prate sve oko sebe, sa đavolskom misijom oduzimanja-svemu-živom štastvenosti, životnosti, jestastvenosti – te Brico, Povratnik Argentinac i jedvaspomenuti Jaćukin, koji se promeću kroz tekst više kao sjenke, kao sami zapah ili otisak tog Zla); vrlo je zanimljivo, takođe, i kontrapoliranje Dobra i Zla unutar lika Župnika, kao jedinog predstavnika institucionalne duhovnosti (religije) – unutar lika koji se s minimumom izražajnih sredstava minuciozno promeće kroz tri stanja/razine interakcije sa Zlom: stanje zbunjenosti/zapletenosti/sapetosti Zlom, potom stanje otpora/buđenja/otrežnjenja spram Zla i napokon stanje uzdizanja/trijumfa nad njim; potom kontrapoliranje Dobra i Zla kroz paradoksnu polarizaciju tipova/likova sa aspekta potencijalne energije, na jednoj strani, i učinkovitosti/funkcionalnosti, na drugoj strani (gdje, naprimjer, Kezo i Šjor, kao otjelovljenja visokokapacitativne štastvenosti Dobra, bivaju u realnosti socijalne situacije primorani na iskušeničku samoredukciju u sebi upojedinjenog ljudskog opstojanja – kako bi se održali u protivstavljenosti naspram ispražnjenosti/ništavosti Zla, koje je međutim upravo do bola funkcionalno/učinkovito, iako je, ontički gledano, zapravo nemoguće njegovo postojanje); napokon, tu je, kao zasvođujući, i kontrapolirajući postav između protočnosti/dinamike/ bogatstva  u n u t a r n j e g  doživljaja svijeta i života, na jednoj, i okamenjenosti/zakovanosti /oskudnosti svijeta i života kao opredmećene, „realne“ ili realizirane socijalne i povijesne stvarnosti.

U ilustriranju gore navedenog krenut ćemo s dionicom  j e d i n e  zbilja realizirane ljubavi – između Borke (Borkove majke, sirote, grudobolne žene koja je došla iz zaleđa u Uvalu, u najam kod bogatog Gazde) i nepoznatog nam Njega, njezine ljubavi iz djetinjstva, koja nije mogla biti okrunjena brakom:

„Borka nam je kasnije ispričala.

Nestrpljivo je čekao, oznojenih dlanova. Magare je bilo privezano iznad kuće, za maslinu pored jezera. Otišla je pomilovat njegova tovara. Ono je promatra­lo zelenkastu vodu i, činilo se, broji travke izrasle oko jezerceta. Noć jasna kao glatko nebo pod nogama. Životinja je naperenih znatiželjnih ušiju iščekivala. Možda i one osjete kad je zasićeno iščekivanjem. Provukla se poput jegulje kroz tek odškrinuta vrata i zastala vidjevši njegovu siluetu okrenutu leđima prema prozoru na kojem je počivao mjesec. Prekrila je oči laktom. I osjetila po njegovu dahu da se nečujan okrenuo i primakao njoj. Najprije nisu znali što ni kako. Samo je osjetila njegovu nespretnu ruku koja joj je pokušala skloniti lakat s očiju. Osjetila je grub dlan na svom licu, potom njegovu glatku kožu pod svojim jagodicama. Pokušali su se naći. Najprije kao dvije omekšale aveti koje se utapaju, potom kao hobotnice koje kracima isprepletene postaju jedna. Na svaku poru izbijala je kapljica u kojoj se trzala mjesečina. Od silna uzbuđenja, zanijemjela je. Ni on nije ništa uspio kazati. Zagledana u zamišljene oblake, nije opet ništa kazala. Samo bi ispustila izdah i šuteći pri-vodila svoju muku kraju. Skupljanu godinama. (str. 71-72.)

Ovo je, dakle, fragment u kom je dan opis susreta Borke i njezina voljenog (koji kao lik ostaje posve neodređen, gotovo neopisan: siroti pastir s kojim je nekad u djetinjstvu skupa napasala stoku) – fragment dostojan najljepših redaka lirske fantastike iz proza Vitomira Lukića, fragment iz kog „proviruje“ spisateljska veličina o kakvoj i sama autorica, pretpostavljam, još ne može ni sanjati. Susret u kom je Borko začet: punina smisla jednog tragičnog života (koji sa svim sadržajima prije i poslije ove noći sliči više na paklensko okajavanje nekih grijehova iz prethodnih inkarnacija, nego li na to što zovemo ljudskim životom). Opis je tu kao kroz Sofijin zapis preneseno (dakle, i njome i Borkinom ispovijedi isposredovano) svjedočanstvo  p u n i n e  doživljaja ljubavi – između dva lika koji će u svome nesretnom i po svemu oskudnom opstojanju, udesno razdvojeni, vrlo brzo tragično okončati svoje paćeničke živote, a iza njih će kao plod te ljubavi ostati Borko. Ispašće tako kao da su puninu svoga stapanja, kao bića, morali platiti najvišom cijenom – potpunim nerazumijevanjem i odbacivanjem obitelji i okoline. Susret među njih dvoje se zbio, dakle u realnost je situiran – ali, ta prokleta realnost je  t o l i k o mimo i toliko protiv njih, da se zbiljnost toga susreta prije može smjestiti u nutrinu doživljajnosti, u bogatstvo i puninu emocionalnosti i duševnosti, u nadindividualno (samo)osjećanje životvornog Erosa, u ekskluzivno, gotovo natprirodno (i dakako jednokratno) nebesko posredovanje Milosti. Borka će, krhke građe, grudobolna, sirota i izložena nezajažljivoj zlobi primitivne sredine (oličenoj u tri žene-vrane sa klupe) za koju godinu umrijeti – kao što će i njezin, nama neznani, voljeni nakon prisilno sklopljenoga braka s drugom nevoljenom ženom jednog zimskog dana zauvijek nestati u Planini.

Ovo je primjer kontrapolirajućeg postava doživljajnog (nutarnjeg) i realnog (izvanjskog); konkretno, snage i životvornosti Ljubavi (koja se, međutim, kao takva, kao snaga i životvornost može očitovati jedino u samoubilačkom otporu/otklonu spram realnosti represivnog, nečovječnog morala – spram skučenosti Zla koje, iako ontički predstavlja samo nepostojanje, samu ništavnost, ipak biva itekako funkcionalno/učinkovito u tzv. životnoj realnosti). Drugi primjer koji ćemo ovdje razmotriti je Kezo/Josip, lik Dobrog i Muževnog čovjeka koji je „pomjerio“ vrativši se iz Velikog rata: čudak, uvijek gol do pasa, i ljeti i zimi, fizički jak i naočit, koji je svoje postojanje i svoju nazočnost sam sveo na noćni ribolov i prodaju ribe Uvaljanima (po cijeni koju god oni odrede, dakle ne gledajući na pare) – pri čemu uopće ne priča ni sa kim i oglašava se, dok prolazi rivom, samo pjevajući, prekrasnim, jakim tenorom, napolitansku kanconu o Suncu… U jednom od onih „drugih“ krugova na vodi pripovijedanja (iz Verinog pisma Učiteljici), za koje smo rekli da prije dubinu evociraju nego li plošnost, doznat ćemo da je bio zaljubljen u Toninu – koja je, pak, iza rata izašla s hipotekom nevjerne „djevojčure/kurve“: i nije  o n  bio taj koji će ljubavi presuditi (naprotiv, bio je spreman zle glasine o svojoj djevojci zanemariti i nastaviti skupa s njom to što mu je preostalo od života) – presudilo je Zlo, koje niti njegovu „pomjerenost“ zbog strašnih iskustava iz rata, niti djevojčinu upitnost zbog (navodnog) nemorala  n i j e  m o g l o  p u s t i t i  da se realiziraju kao veza, da „prežive“ u svojoj štastvenosti, da se prime, apsorbiraju i asimiliraju u „normalnost“ uvaljanskog života (toga što se životom naziva). Lik Keze/Josipa, a vidjet ćemo takođe i lik Šjora Crnogorca dat je plošno, u par „jednopoteznih“ namaza boje – i ta plošnost drži balans sa plošnošću ocrtavanja onih suprotnih likova Zla (triju žena s klupe, Brice, Povratnika Argentinca): samo je par mjesta u tekstu gdje se Kezo očituje (osim pjevanjem kancone Suncu) – i to kad na početku, po Učiteljicinom nalogu, pomjera klupu (na kojoj su uvijek sjedile žene-vrane), kad susretljivo bira ribu Učiteljici (ne dajući joj da plati) i još kad (izvan reda i neobjašnjivo!) prvi i jedini put izgovori riječima srdačan pozdrav Sofiji i Borku, što su stajali na balkonu (nakon što Sofija ustane iz višegodišnje svoje uzetosti/letargije). Tek iz Verinog (jedne od ranijih učiteljica) pisma Učiteljici, pred kraj knjige, doznajemo da je njoj, Veri, Kezo jednom i nikad i nikom više, objasnio tok i epilog svoje nesreće s djevojkom, izgovarajući i jedini u knjizi svoj komentar u vezi s ratom u kom je „pomjerio“: „O ratu pričaju oni koji se nisu valjali u govnima. Rat me nije učinio drukčijin! Osta – to mi je najveća falinka.“ (str. 118.) Dakle, iz samo jedne jedine rečenice njegove saznat ćemo da on zapravo i nije „pomjerio“, da ga rat nije u biti drugačijim učinio – samo su možda bol, trpnja i tolika blizina smrti učinili da bude i da može  v i š e  i  d r u g a č i j e  no što to bivaju i mogu Uvaljani, u skamenjenom simulakrumu koji se zove realni život. Ostao je živ – i to mu je najveća falinka, to će ga učiniti „pokojnikom“ za svijet koji taj novi, drugačiji i toliki kvalitet življenja i pro-življavanja nije mogao i nije htio u sebe apsorbirati. Dakle, kroz lik Keze/Josipa na najdrastičniji način je uspostavljen taj kontrapolirajući postav – između Života i Smrti, između Dobra i Zla u onom najdubljem ontičkometafizičkom smislu: Dobro  j e s t, samim tim što je Dobro, Zlo  n i j e, samim tim što nije Dobro – ali u ravni funkcionalnosti/učinkovitosti svakodnevnice takozvanog života u zajednici, Zlo  p r e t e ž e, Zlo se pokazuje kao djelatno (iako je u biti ništavost sama!), Zlo ne dopušta Dobru da bude, da se ostvaruje i razgranava (osim u autoreduktivnoj dosljednosti  n e p r i h v a t a n j a  mjerila preživljavanja primitivne sredine, osim  s v o đ e n j a  vlastitosti na jaki i krasni tenor koji ne prestaje da pjeva kanconu Suncu!)…

Naredni krug kontrapoliranja možemo odrediti kao polariziranje Istine i Laži: to je, dakako, „krug-u-krugu“ (kao zavijutak u puževoj kućici koji se uvrće još, za prethodnim zavijutkom) spram već obrađenog ovdje kruga protivstavljenosti Života i Smrti, Dobra i Zla. Istina i Laž ovdje su važni zbog diferenciranja/specificiranja kapaciteta bićevitosti – koje se provodi upravo kao nijansiranje i odmjeravanje moći  p o d n o š e n j a  Istine (p r o z i r a n j a – i – p r e z i r a n j a  Laži kao egzistencijske forme  o d u s t a j a n j a  od zbiljnosti Života, kojim god razlozima to odustajanje bilo potaknuto); već iz same strukture ove proze postupno postaje razvidnim to kako je i koliko je Istina  n e p o d n o š l j i v a: to naknadno „učitavanje“ u dubinu likova i složenost njihovih odnosa provedeno je kao pripovijedno višeglasje – uz obavezno izmjenično alterniranje subjekata pripovjedanja i načina saopštavanja novih, dubinski zakrivenih detalja. Najprije Sofijini zapisi iz bilježnice/dnevnika, do kojih je došla Učiteljica, a potom i dugo očekivano Verino pismo njoj (Vere koja je prije nje jedno vrijeme učiteljevala u istom mjestu) – neophodni su  o t k l o n  koji je učinjen upravo zbog nerazmrsivosti/nesaopoštivosti Istine  i z  s a m o  j e d n o g  aspekta, iz samo jedne vizure (koliko god ona bila „sveznajuća“). Paradoks koji ovdje vrijedi zabilježiti je dubinsko, „drugostupanjsko“ diferenciranje i gradiranje spektralne dimenzioniranosti „energije Istine“ – od frekvencije jarke, čiste, providne, neskrivene istinitosti kakva se očituje i artikulira u dječaku Borku (i  s a m o  u njemu!), pa do onih dubinski tamnih, mračnih, „infrazvučnih“ frekvencija jedva-još-iskazivih, teškopodnošljivih pa i nepodnošljivih istina (koje postupno „proviruju“ iz pojedinačnih sudbina/nesreća svakog od likova u igri). Vidjeli smo već da se, naprimjer, u Uvali morala pojaviti takva nestvarno živa i suverena ženska ljepota (senzualnost, prirodnost, putenost, duševnost, anđeoskost u ženskom rodu!) kakva je bila Verina – da bi se iz Keze/Josipa mogla istisnuti ta bolna Istina (o preživljavanju njegovom u ratu, i o „upokojavanju“ njegovom iza toga, u Uvali koja ga nije mogla kao takvog, iz-rata-preživjelog primiti/prihvatiti): i Kezo, a saznat ćemo pred sami kraj Sofijinih zapisa, i njezin muž Šjor Crnogorac bili su osupnuti, zaslijepljeni i omađijani Verinom ljepotom – ali nisu, upravo zbog svoje „upokojenosti“, odnosno nužne ontičke autoreduciranosti (ili se može reći i drugačije – zbog svoje  o d r a s l o s t i!) mogli učiniti ništa u tom smislu, čak ni kao lijepa uspomena da ostanu zauvijek u Verinoj duši. Vera se u svom pismu, doduše, očituje kao njihova  p r i j a t e l j i c a, pamteći ih i navodeći ih kao zanimljive i valjane ljude s kojima je imala sadržajne kontakte i razgovore (dok joj Zlo još nije „došlo glave“ i prognalo je iz Uvale) – ali to nedvojbeno  n i j e  bila niti je  m o g l a  b i t i  Ljubav… Prekrasan je fragment u kom se, uz iščitavanje Verinog pisma, Učiteljica (a možda je to, opet, u njoj zvučno nazočni Verin glas) očituje s tim u svezi na sljedeći način:

„Najdraža, i sama sam ti kao divlji pelin. Smrtonosan za insekte. Ljudi više nisu mali nesnošljivi nametnici, ali kako vrijeme odmiče sve više sam uvjerena da se pretvaraju u naporne krpelje. Mrtvi mali člankonošci, izvrnuti na leđa, svuda me prate. Oko vaze, izvrnuti kao potučena vojska, nisu ništa drugo nego moja rasuta razočaranja i sjećanja. Najprije oblijetali oko mene, potom kao otrovani padali, a ja sam ih samo metlicom sakupljala na jeftin papir i istresala da ne osjetim u sebi njihovu smrt. Umi­rali su u meni i, koje li laži, nijedan nije ginuo zbog mene; svojski, svaki na svoj način, trudio se što više izgorjeti i umrijeti u sebi. Najdraža, kad se upustiš sa strojevima, nikad više nećeš moći sačuvati magiju u sebi, čak ako je i previše imaš.“ (str. 109-110.)

Ovo je takođe na samoj granici čudesnog proumljen i produhovljen pogled – Žene koja, izrijekom, kao  l a ž  raskriva i demaskira svaku mušku (koliko god muževna bila!) okrenutost/ pozicioniranost spram nje kao „predmeta žudnje“: uvid koji je toliko  d u b o k – da nam otvara, napokon i onaj posljednji, „najuvrnutiji“ zakretaj/krug, na samom dnu „puževe kućice“ Čovještva.

To je sad polarizacija Ženskog i Muškog u Čovještvu; Nada Đerek zasigurno nije autorica u povodu čijeg pisanja bi se moglo, bilo šta, govoriti o „ženskom pismu“ (koje, naravno, ne postoji – jer ne postoji  ž e n s k i  jezik!)… ali, kad je riječ o proumljenju i najdubljem oduhovljenju same suštine tog rodnog polariteta – nisam siguran da je u ovom vremenu ijedan autor/autorica ikad prišao/prišla toliko blizu, zašao/zašla tako duboko k toj paradoksno postamentiranoj Tajni. O čemu se radi?

Naime, Dvojina Bića (Bića s velikim početnim slovom), šta god o njoj zamišljali, maštali i snivali, nije realnost ove naše povijesne i socijalne stvarnosti – ali ne zato što nije Bogomdata, ne zato što nije ontički projicirana u potenciju (mogućnost) Čovještva, nego zato što naše povijesno-socijalne „realnosti“ (kroza svu dosadašnju historiju čovječanstva)  n i s u  d o r a s l e  toj zadaći da budu  u d o m l j e n o s t  toj Dvojini Bića, po rodnoj osnovi! Upravo na magijsko buncanje (rekao bih „vještičije“ – kad bih i sam pripadao tom-i-takvom svijetu/realnosti u kom se od Laži živi, a od Istine umire, kad ne bih osjećao i, evo, promišljao duševnu-i-duhovnu veličinu i značaj ovakvog autorskog postava Nade Đerek!) nalik je ono gore citirano: „Najdraža, kad se upustiš  s a  s t r o j e v i m a, nikad više nećeš moći sačuvati magiju u sebi…“. Šta su ovdje  s t r o j e v i? Ovo me na čaroban način „baca“ k Nikoli Šopu i njegovim somnambulnim, nebeskidubokim stihovima – u kojima je upravo strojevima (razumu, funkcionalnosti i instrumentaliziranosti Svijeta-i-Života) suprotstavio magiju svojih „kućica u Svemiru“…! „Upustiti se sa strojevima“… to znači, evo zaranjam, u bilo kojoj mjeri i na bilo koji način  p r i s t a t i  na tu instrumentalizaciju/ funkcionalizaciju Svijeta-i-Života! Cijela proza o kojoj je riječ, na ovom stupnju zaranjanja, raskriva se (kojeg li paradoksa: ma ne raskriva se ona sama, skriva se – pozivajući jedvačujnim glasom da ju  m i   s a m i  kao čitaoci, i kao ljudi, kao tu i takvu raskrijemo!) – kao  r a z o r n a  istina  o n e z b i l j e n o s t i  Života, njegove  p o s r n u l o s t i pred neprijeporno su-mračnim Idolima: Razumom, Moralom, i  S T R A H O M! Ta đavolska dijalektika Muškog i Ženskog, u kojoj one temeljne, određujuće odlike prvog i drugog bivaju (kroz ljudsku povijest) upravo na sotonski način  u k r š t e n e (pa se pod Muškim podrazumijeva i silom nameće ono što je imanentno Žensko i, obratno, pod Ženskim se vodi ono što je imanentno  Muško!) – ta je naopaka dijalektika u korijenu prokletstva (pa možda i propasti!) Čovještva. Kad se hormonsko-muško (kemija maskulinosti) mogne usuglasiti i hramonizirati  i z n u t r a  (u njemu samom, u muškarcu) sa  b o g o b o j a z n o š ć u   p o d a v a n j a (posvećenja, služenja) živodajnim energijama u svemu oko nas (generalno – Prirodi!)… i kad se hormonsko-žensko (kemija femininosti) mogne usuglasiti i harmonizirati  i z n u t r a (u njoj samoj, u ženi) sa ontički primarnom i najvišom instancijom  b o ž a n s t v e n o s t i  (kao rodnog otjelovljenja tvoračko-živodajne sile u Čovjeku), pa prema tome i sa prerogativima  n a d r e đ e n o s t i  onom drugom spolu (prerogativima podrazumijevanim i prihvaćenim, nespornim i operacionalnim unutar tog što bi se tek tad moglo zvati zbiljskim ljudskim životom, ili povijesnom realnošću Čovještva)… tek tad bi stvari bile postavljene na svoje mjesto! Konkretno, Muževnost je ženi (zbilja) privlačnost za koju i zbog koje ne bi morala polagati računa niti pravdati se sredini – jer bi ona sama (ta Muževnost u muškarcu) bila neprijeporno/otvoreno/neskriveno okrenuta/posvećena njoj (Ženi) i nikakve veze ne bi imala sa statusom Njegovim u toj istoj sredini, niti ikakvog značaja/značenja za Njegove odnose spram drugih u toj sredini. Razlika između izvornog i patvorenog je kao razlika između aktivnog i trpnog oblika glagola: Muževnost bi bila  p o s v e ć e n o s t  (aktivni oblik), a ne bi bila  u p r e g n u t o s t  u ulogu (trpni oblik). Muževni čovjek je muževan Njoj (Ženi), nije Muževan sebi, još manje onima oko sebe.

Tu interpretaciju (na svoju odgovornost, dakako) izvukao sam iz onog posljednjeg kruga kontrapoliranja (kruga koji je više kao neka aura, ili aureola, okolo ta dva lika!): posvećenost/ predanost Borka Učiteljici (ne kao „predmetu žudnje“, već kao uzor/otjelovljenju božanske tvoračke sile) – jedini je u cijeloj knjizi impuls očitovanja onog što jest imanentno Muško (iako je, paradoksalno, on sam još uvijek dječak/adolescent)! Drugim riječima, svaki od ženskih likova iz ove proze koji pripadaju principu Dobra (Vera, Učiteljica, Sofija), kad se svi životi njihovi istresu naopako, nije bio u prigodi s tom i takvom muževnošću se susresti (koja bi bila, po pravoj mjeri predana, posvećenička, bogoslužnička) – kakva jest bila i ostala Borkova spram Učiteljice. Evo da se prisjetimo ovog fragmenta… i da oćutimo dubinu tog uzdaha, koji se u njemu spominje:

„Upiljen u me, Borko je načas stao i okrenuo list s napola sazidanom suhozidinom i nešto zapisivao. Kasnije, čitajući, uzdahnula sam. Pisalo je: „Gleda san je. U šećerne zube i meke zgrišpane usnice. Ko srdelice na gradelan. I sluša njezin mek i zvonkast glas. Pomislio san. Nikad nikog u životu ja lipšeg neću srist. Nikad.“ (str. 43.)

Iz dubine i autentičnosti tog i takvog Borkovog osjećanja proistekao je i „dvostruki završetak“ ove novele: u prvom krugu to je kao tragedija utapanja u jezerskoj vodi neobičnog momka doživljeno i tumačeno njegovo odsustvo „s lica mjesta“, pred jezercetom kod koga su se trebali naći (i s tim i takvim obojenjem ulazimo u čitanje ovog djela, od drugog poglavlja sve do zadnjeg). Međutim, u zadnjem poglavlju Borko s a m pripovijeda (jer je prošlo četiri-pet godina od rastanka sa Učiteljicom, već  d o i s t a  zreo momak!) tu epizodu – sa bitnim otklonom u odnosu na prvu, Učiteljicinu verziju: nije se on utopio u jezeru, naginjući se nad površinom vode (kako bi se prisjetio dječačkog sagledavanja/ogledavanja „mašte!) – već je, u dogovoru sa Sofijom i Šjorom Crnogorcem, odlučio izbjeći (emigrirati) nekud daleko, gdje neće za-ostati iza ove (posljednje u knjizi) rečenice:

„Danas je počeo još jedan. Rat koji će okončati sve ratove“. (str. 145.)

E sad, smrt utapanjem u jezeru… ili vrlo izgledna smrt u ratnom vihoru; to nisu alternative. Jedina alternativa je  o d l a z a k  i z  v l a s t i t o g  ž i v o t a (nažalost!) – kako za Borka, tako, ispostavlja se na kraju, i za Učiteljicu… Naime, oni „sitni potezi četkicom“ u prologu, ono datiranje u 60-te godine (dvadesetak, dakle, iza sve radnje o kojoj je riječ), ona muzika koja se vrti s gramofona (najprije „It’s Now or Never“ Elvisa Prislija, pa potom „O, sole mio“), pa ona trenutačna ontička „zastranjenost“ (pripovjedačice koja se preobražava u mačku – i to u mačku koju svezanu u vreći dovoze, greškom, tu gdje je dovoze… u Uvalu), da bi se na kraju očitovala životnim rezimeom (kojim prolog završava, a kojim realno završava sve), ponavljajući okretanje ploče na gramofonu… sve to nas na-vodi upravo tamo gdje smo i „zaronili“:

„Budim se. Tišina. Opet lagano vraćam ručicu gra­mofona na početak. Pjesma povratku. Za ljude sunčane duše. I pratnja priči koja je sama potekla. U kojoj samo ponekad padne jasna sjena. Kao melankolija. Naklon Suncu postaje samo nebitan uvod u izniman život, koji više nikad neće zračiti poput onih Sunčevih odbljesaka otprije, ali će mi, zacijelo, pružiti ugodu kako bih mogla sanjati čitava života.“ (str. 9.)