Mladi novinari

Povezani članci

• Narativi o prošlosti
• Amer Đulić: Prošao sam pakao hercegbosanskih logora ali ne mrzim
• Nermin Jašarević, svjetski i evropski prvak: “Mir je najveća vrijednost čovječanstva”
• Aleksandar Brezar: Ratni mentalitet političkih lidera zasnovan na profitiranju i na poticanju mržnje prenio se i na postratni period
• Edin Ramulić: Daleko je Sarajevo
• Anela Hakalović: Pandemija koronavirusa je pokazala koliko su muzeji važni za zajednicu

Mi učimo dok smo živi. Sa rođenjem, mi već imamo neku želju da saznamo zašto je nešto takvo kakvo jeste. Pitanja kao što su Zašto je nebo plavo? ili Zašto moramo piti vodu? su neizbježna pitanja koja nama govore o čovjekovoj potrazi za znanjem i informacijama. Ali, ovdje čovjek ne želi podlagati institucionaliziranom učenju, koje često podsjeća na Orwellovske metode koje bez dokaza izgovaraju da je dva plus dva jednako pet.

Čovjek ima potrebu sa samoinformiranjem. Čovjekova težnja da uči sve više o svijetu koji njega okružuje, odnosno svijetu kojem on pripada, jeste racionalna ideja i racionalan interes: želja za znanjem, te znanje uopšte, čovjeka su oduvijek vodili u napredak. Svaki novi izum, svaka nova vijest o nekome… Sve pomalo utječe ne na budućnost jedne osobe, nego više njih.

Ljudi vole informacije. Ljudi vole potragu za istinom. Svaki čovjek želi izvući nešto najbitnije za (njegov) život: želi da vidi srž distopije koju trenutačno gleda, odnosno koju je prisiljen gledati. Čovjek te informacije postavlja kao da su nekakav mozaik: mozaik umjetničkog djela zvanog svemir. Bez tog svemira, čovjek je ostavljen sam u najgoroj verziji pseudo-anarhističkog, iracionalnog sistema, da uništi samog sebe. I, čovjek mora da poboljša informacije da bude ukorak s vremenom. Čovjeka novinarstvo uči da uvijek bude spreman na surovost života.

Ovo je zajedničko svim ljudima: svi ljudi misle da postoji nešto objektivno. Svi ljudi misle da postoji jedan objektivan opis nekog događaja ili nešto, bez obzira šta im politički interesi ili mišljenja govore. Svako će se koristiti nečime da izgradi svijet koji je bolji nego što im ljudi nalažu.

To bi i trebalo biti to, sa jedne strane.

Sa druge strane, novinarstvo tu, nažalost, i propada. U svijetu koji je nesiguran u sebe, koji je podijeljen na hiljade dijelova koji misle da je isključivo njihov pravilan i koji ne može da se ujedini zbog jedne stvari, novinarstvo tu nije više način samoinformiranja. Novinarstvo je tu sukob interesa raznih ljudi, zbog mnogih ciljeva. Neki služe državi, neki opoziciji. Neki samo iskorištavaju stanje radi zarade.

Zbog toga je sentiment protiv novinarstva kao cjeline prisutan u društvu: ako je jedan novinar loš, društvo govori da su svi. Ako jedan laze, svi lažu. Svode ga samo na običnu kolumnu koja nije ni kolumna koliko je samo djelomično-sređeni komentar jedne osobe. Nekada na nešto malo više, ali samo djelomično, kao što je nelagodan, neugodan neprofesionalizam, takmičenje u lažima ili metoda copy-paste.

Tako, novinarstvo od portage za nečim šta bismo mogli definisati kao istinu postaje profesija širenja laži radi brze zarade i pregleda. Novinarstvo od života postaje samo dnevna doza smijeha. A smijeh ne odgaja nas.

U dobu tehnologije, mi se rađamo prikopčani za elektroniku. Mi se rađamo govoreći više od tri jezika. Mi se rađamo čitajući najnovije smiješne izreke neke starlete ili američkog predsjednika. U postelji analiziramo ekonomske planove novih političara. Ali, zatucanost svijeta povlači čovjeka u sebe, te očekuje isto i od nas.

Neki već i počinju misliti da objektivnost ne postoji. Neki kopiraju mišljenja prethodnika, izgovarajući ih kao činjenice. Istina ovdje postaje samo nešto šta treba nekome, kao novac, a ne nešto do čega bi trebali doći. A rijetko ko i iskorištava svoj potencijal da poboljša svijet.

U post-kapitalističkom svijetu koji se raspada u kašu otrova i krvi, mi moramo racionalno tražiti činjenice i istinu. Mi znamo da postoji nešto bolje od toga i ne smijemo tek tako prihvatiti situaciju ovoga kakva trenutačno jeste. Takvo stanje svijeta je fatalno i vodi u sve najgore. Takvo stanje svijeta ne smije postojati.

Zato su novinari tu. Ko god želi da izvuče istinu iz okova senzacije, može se zvati novinarom. Ko god želi da to predstavi društvu, jeste novinar u jednom smislu. Novinarstvo je danas profesija od ogromne važnosti. Novinarstvo danas ispada prosvjetiteljstvo: jedan novinar oblikuje društvo, samo što on odlučuje kako. Bez novinarstva, mi i ne možemo opstati kao društvo, jer ne bi imali ništa. Bez novih novinara, pogotovo. Novi novinari su svježa perspektiva na svijet, i takvi bi trebali i ostati.