Boris Pavelić: Dodik zloupotrebljava Josipovića

Povezani članci

• Srbija je na koljenima i bez nove svjetske krize
• PISMO BIVŠE UPOSLENICE HDZ BIH: Otkaz dajem zato što ste me učili da mrzim
• Zlatko Dizdarević: Pozvani vrag došao po svoje, i to s ozbiljnim zakašnjenjem
• Kada maršira Porfirije
• Goldstein o 80 godina NDH: Ustaše nisu nikakvi predstavnici hrvatskog naroda
• POD REFLEKTOROM : MUAMER GADAFI

Napokon je i Inzko upalio alarm u Bosni, izrekavši ono što svi vide, ali rijetki govore. »Aktualne akcije Republike Srpske (RS), budu li nastavljene, imat će ključan utjecaj na funkcionalnost i održivost BiH«, izjavio je pred Vijećem sigurnosti UN-a, misleći na referendum o sudu i tužiteljstvu BiH koji najavljuje RS. Inzko je »sugerirao da bi bilo pogrešno posljednje događaje u BiH smatrati kratkoročnim negativnim trendom«. Spominjao je »obnavljanje kaosa« koje prijeti povuče li se međunarodna zajednica prerano iz BiH, što Dodik uporno zaziva. »Jednostavno, međunarodno prisustvo s izvršnim mandatom u BiH i dalje je potrebno, kao i dovoljne ovlasti da spriječe pokušaje opozivanja već dogovorenih reformi«.

  Alarm u Bosni, međutim, već dugo nije vijest, jer zvoni već godinama, a kao da se ništa ne događa. Rata ne može biti, nitko više nema ni oružja ni volje, tješe nas analitičari, olako izričući neprovjereno uvjerenje da za rat nema volje. No zar je uistinu utjeha da rata ne može biti? Nije li problem u tome da ni istinskoga mira ne može biti? Stvoren je dojam da bi samo velike žrtve mogle svijet potaknuti na kakav ozbiljan potez, jer je isti taj svijet sam sebi vezao ruke, legitimirajući u Daytonu državu stvorenu zato da razori BiH. I tako se čini da nitko ne može ništa, pa se Bosna pušta niz vodu, kao da nikoga više nije briga.

  Osim Bosne same, katkad se čini da je Hrvatska najveća žrtva toga vječnog međuvremena. Mnogima u BiH ta se tvrdnja, priznajemo, može učiniti ciničnom, jer je Hrvatska sukrivac za propast susjedne zemlje. Ali danas, kada nastoji postati pristojnom europskom zemljom, a istodobno održati dobre odnose s oba istočna susjeda, neiskusnoj hrvatskoj politici uistinu nije lako pronaći angažiran, a pošten pristup nerazmrsivome čvoru preko Une. Prethodni predsjednik, Stjepan Mesić, u tom je smislu bio posve nedvosmislen – i neuspješan. Njegov nasljednik, Ivo Josipović, oprečan je svojemu prethodniku, itekako nijansiran, ali opet – neuspješan. Obojica su, ne treba zaboraviti, u početku »pomaknuli planine«, kako su Josipovića nedavno pohvalili u Americi: Mesić je Hrvate u trenu pomirio s Bošnjacima, Josipović je to nastavio, pomirujući čak narode međusobno u BiH. To su uistinu epohalne zasluge, i da ništa drugo nisu učinili, već bi i to bilo vrijedno pamćenja i poštovanja.

  Ali Bosna se, svejedno, nastavlja kotrljati nizbrdo. E, taj trenutak, ta točka, u kojoj prepoznajemo da Bosna nastavlja tonuti usprkos očitim gestama ne samo dobre volje, nego čak i poniznosti, ta točka trebala bi ovdašnje političare osvijestiti i upozoriti. Kratko i jasno: Dodik vara Josipovića. Zloupotrebljava njegov ugled i dobru volju da legitimira vlastitu rušilačku i secesionističku upornost.

  Vjerojatno je pogrešno napadati Josipovića optužbom da legitimira Dodika: on, naime, naprosto nema izbora, ako Hrvatsku želi prikazati zemljom dobre volje u regiji. Ako želi Hrvatsku ugurati u EU, Josipović se ne smije sukobljavati onako kako se pod sam kraj mandata sukobljavao Mesić – ma koliko se Mesićeve prognoze danas pokazivale točnima do u detalj. Ali, ako se već ne smije sukobljavati, Josipović bi mogao biti odmjereniji, pa ne pristajati tek tako na usuglašenu banjalučko-mostarsku političku centrifugu. Proteklih se tjedana posvađao ne s Dodikom, nego s – Lagumdžijom. I to zato što ga je ovaj pitao neka se javno izjasni o referendumu u RS! Što se ovoga novinara tiče, Josipović se o referendumu trebao izjasniti i bez da ga itko pita. Jer današnje rušenje BiH nije unutarnje pitanje BiH, nego (i) Hrvatske – ništa manje, recimo, nego onaj hangar u Dretelj

Novi list