HERCEG-BOSNA U HAAGU (18): Prlić je znao da su zatočenici u Vojnom prisiljeni piti mokraću i jesti izmet

Izdvajamo

• Mensud Dedajić “ubijen je od strane snaga Armije BiH” na prisilnom radu na području Vojnog. “Iz dva dokumenta HVO-a proizlazi da je 15. septembra 1993. Salim Alilović, zatočenik na Heliodromu, upućen na rad u 2. brigadu u Zatočenički centar Vojno, poginuo uslijed snajperske i mitraljeske vatre ABiH dok je kopao kanale u Vojnom.” Još tri zatočenika ubijeni su snajperima, a u presudi se ne navodi s čije strane vatrene crte: ”Hamdija Tabaković, poginuo 9. januara 1994.
• Džemal Sabitović, poginuo 5. januara 1994. i Salman Mensur, poginuo krajem novembra 1993.” Naposljetku, “prema istom pismu MKCK-a od 16. marta 1994., tijela jedanaest zatočenika, poginulih za vrijeme radova na liniji fronta, spaljena su pokraj garaže u Zatočeničkom centru Vojno.”

Povezani članci

• Irma Baralija: Testirati građane bez obzira na njihov društveni status!
• Majski dani
• Umjetničko prijateljstvo sa Zijahom Sokolovićem u Narodnom pozorištu Mostar
• Predstavnici manjina donijeli Deklaraciju o nesnošljivosti i etnocentrizmu u Hrvatskoj
• Aleksandra, nezaboravljena
• O Jeziku i nacionalizmu: šest godina kasnije

Foto: Faruk Vele

Kako bi izgledala BiH da su uvažene presude Haškog suda? Bi li postojala ovakva Republika Srpska da postoji kajanje za politiku genocida i nasilja što ih je Haški sud dokazao? Bi li hrvatska politika i danas veličala Herceg-Bosnu da ima poštenja priznati ratnu politiku protjerivanja i nasilja? U sljedećim tjednima, na temelju presuda Haškog suda, portal tacno.net objavit će feljton “Herceg-Bosna u Haagu”, s uvjerenjem da postoji interes za činjenicama, ma koliko ga virtuozi obmane pokušavali onemogućiti.

Predsjednik Hrvatske Republike Herceg-Bosne Jadranko Prlić znao je da su zatočenici u zatočeničkom centru HVO-a u Vojnom kod Mostara prisiljeni piti mokraću i jesti izmet, ali i drugi vojni i politički čelnici Herceg-Bosne bili su obaviješteni o tamošnjem zlostavljanju i ubijanju. Ustanovilo je to sudsko vijeće Haškoga suda u prvostupanjskoj presudi šestorici vojnih i političkih čelnika Herceg-Bosne.

Zatočenički centar Vojno, “oko dvanaest kilometara sjeverno od grada Mostara, nedaleko od jedne aktivne linije fronta između HVO-a i Armije BiH”, bio je, zapravo, “garaža dimenzija šest sa četiri metra”i “kotlovnica jedne privatne kuće”. Te dvije prostorije, prema nalazima Haškog suda, najmanje od kolovoza 1993. do siječnja 1994. služile su kao jedan od zatvora u sustavu zatočeničkih centara HVO-a za muslimanske ratne zarobljenike i zatočene civile. Podaci su to iz prvostupanjske presude vođama Herceg-Bosne, koju je Haški sud izrekao 23. svibnja 2013. godine. Žalbena presuda, izrečena 29. studenoga 2017., nije osporila nijednu činjenicu utvrđenu o tom malom ali iznimno okrutnom zatvoru, koji su zvali još i “Zatvor u Bijelom Polju”.

Zatočenici su u Vojno upućivani “prvenstveno na osnovu zapovijedi Zlatana Mije Jelića, zapovjednika Sektora obrane Mostara”. Zlatan Mijo Jelić general je HVO-a, a pred optužnicom za ratne zločine Tužiteljstva Bosne i Hercegovine pobjegao je u Hrvatsku, koja odbija preuzeti njegov kazneni progon.

Zlostavljanje u Vojnom suci Haškog suda rekonstruirali su, među ostalim, i na temelju pisma koje je Međunarodni komitet Crvenog križa (MKCK) 16. ožujka 1994. poslao predsjedniku Herceg-Bosne Jadranku Prliću, zapovjedniku Glavnog stožera HVO-a generalu Anti Rosi, pomoćniku ministra obrane Herceg-Bosne Marijanu Biškiću i srednjerangiranom zapovjedniku HVO-a Željku Šiljegu. Pismo je sročeno na temelju informacija što su ih MKCK-u dali zatočenici koji su od 8. studenog 1993. do 28. siječnja 1994. bili zatočeni u Vojnom.

Ti su ljudi ispričali kako su ih zlostavljali zapovjednik logora Mario Mihalj i njegov zamjenik Dragan Šunjić. Prvi je, prema navodima medija, poslije rata navodno poginuo, a potonji Šunjić će 2011. pred Sudom BiH biti osuđen na 16 godina zatvora zbog ratnih zločina u Vojnom. Ukupna kazna za još trojicu osuđenika na istome suđenju za zločine u Vojnom – Marka Radića, Damira Brekala i Mirka Vračevića – iznosit će 69 godina zatvora.

Prvooptuženome Marku Radiću, međutim, kaznu Suda BiH na 21 godinu zatvora Županijski sud u Zagrebu gotovo je prepolovio, smanjivši je na 12 i pol godina, i to zato – izvijestili su mediji u BiH – jer “hrvatski pravni sustav ne poznaje termin ‘udruženi zločinački pothvat’”. Marko Radić danas je na slobodi.

Dio logora Vojno bio u ovoj garaži

Mihalj i Šunjić, prema činjenicama utvrđenima u presudi Haškog suda, “noću su i do pet puta budila zatočenike i ponižavali ih.” “Jedne noći, jedan zatočenik je bio primoran da pije mokraću drugih zatočenika; neki zatočenici bili su primorani da jedu životinjski ili ljudski izmet. Jedan je zatočenik opečen cigaretom.”

Sudsko vijeće nije uspjelo točno utvrditi koliko je ljudi bilo zatočeno u te dvije male prostorije bez prozora, ali su kasnije presude Suda BiH ustanovile kako je kroz Vojno prošlo oko osamsto zatočenika. Uvjete života zatočenika presuda Haškog suda opisuje kao “veoma teške”, a to, između ostalog, znači i ovo: “Dnevno su dobivali obrok koji se sastojao od četvrtine hljeba i 200 grama mesa. Veliku i malu nuždu morali su vršiti u prostoriji u kojoj su spavali, nisu se mogli prati i oduzete su im osobne stvari. Za zatočenike koji su u zatočenju bili od novembra 1993. ‘prvo kupanje’ organizovano je u januaru 1994.”

Suci Haškog suda dobili su i “zajedničku izjavu 61 bivšeg zatočenika” koji su od 8. studenoga 1993. do 28. siječnja 1994. bili zatočeni u Vojnom. O toj je zajedničkoj izjavi Biškić, pomoćnik ministra obrane Herceg-Bosne, obavijestio ministra obrane Herceg-Bosne Pericu Jukića i zapovjednika Glavnog stožera HVO-a generala Antu Rosu. Biškić je svjedočio i pred Haškim sudom, dokazavši da je osobno zahtijevao da se zlostavljanje “spriječi i sankcionira”. Kazao je sudu da su nakon njegova zahtjeva Sigurnosna služba (SIS) i Vojna policija HVO-a “učinili sve što je bilo potrebno da bi se protiv nekoga mogla podignuti kaznena prijava”. Biškić, međutim, “vijeću nije mogao da pruži informacije o eventualnom toku krivičnog postupka.” Jer, nikakav postupak nije ni pokrenut: dogodit će se to tek petnaestak godina kasnije, pred Sudom BiH, koji je utemeljila međunarodna zajednica.

Bivši zatočenici svjedočili su ovako: “Jedan od zatočenika, mentalni bolesnik, redovno je bio izlagan surovom postupanju, naročito od strane Dragana Šunjića i Marija Mihalja, koji su ga jednog dana tukli dva sata. Uz to mu je dvadeset dana bilo zabranjeno da sjedi i spava.”

Za “prvog kupanja” u siječnju 1994. – neki se nisu okupali dva mjeseca – “zatočenici su bili prisiljeni da pod prijetnjom oružjem vrijeđaju Dragana Šunjića i Marija Mihalja i dok su to činili pucano im je iznad glava i između nogu. Takođe su ih udarali po glavi kundacima pušaka i drškama noževa.”

“Dragan Šunjić je 26. januara 1993. jednog zatočenika tako žestoko pretukao da ovaj nije mogao da stane na noge, a zatim ga je natjerao da pije mokraću drugih zatočenika. Istog dana, jedan drugi zatvorenik odveden je u kancelariju zapovjednika zatočeničkog centra, gdje su ga Dragan Šunjić i Mario Mihalj podvrgli elektrošokovima.”

Prema istoj izjavi 61 bivšeg zatočenika, Mario Mihalj “prisilio je tri zatočenika da kleknu, stave ruke na leđa i pognu glavu; tukli su ih po glavi šakama, nogama i pendrekom dok se jedan od njih nije onesvijestio. Jednom od zatočenika glava je bila toliko otekla da više ništa nije vidio ni čuo.”

Mustafa Kahvić bio je zatočen u Vojnom. Prema spomenutome izvještaju MKCK-a, on je “između 1. i 5. decembra 1993., nakon što je pretučen, s četiri ili pet hitaca ubijen od strane ‘osobe na dužnosti’, a njegovo tijelo pokopano je u blizini garaže u Zatočeničkom centru Vojno.” Ubojstvo Mustafe Kahvića potvrđeno je iz dva službena izvora, koje je vijeće smatralo “dovoljnim dokazima” da zaključi da je “5. decembra 1993. Mustafa Kahvić pretučen i ubijen iz vatrenog oružja.” Izvještaj MKCK-a ne navodi ime osobe koja je ubila tog zatočenika, ali “precizira da se radilo o ‘osobi na dužnosti’, a Vijeće je već utvrdilo da je riječ o Mariju Mihalju.”

Sudskom je vijeću predočen i službeni izvještaj istog tog Mihalja, prema kojemu su “11. septembra 1993. smrtno stradali Husnija Ćorojević, Enver Kajtazi, Havdo Jelin, Haris Začinagić i Haris Balić”, zatočenici zatvora koji je Mihalj vodio. Zapovjednik Vojnog nije objasnio zašto su i kako ti ljudi poginuli.

Načelnik Sigurnosne službe HVO-a (SIS) izvijestio je nadležne 3. veljače 1994. kako je “od 73 zatočenika odvedenih u Zatočenički centar Vojno u novembru 1993. samo 61 vraćen na Heliodrom 29. januara 1994. Dakle, 12 zatočenika nije se vratilo na Heliodrom.” Naveo je informacije, ne navodeći im izvor, “prema kojima se ti zatočenici, ranjeni na liniji fronta, nalaze u bolnici.” No nešto dalje u istom izvještaju stoji kako te informacije nisu točne “i da su neki zatočenici maltretirani, mučeni i ubijeni, a da su drugi oslobođeni.” Prema izvještaju načelnika SIS-a, zatočenike je maltretirala “grupa vojnika na čelu s Mariom Mihaljom, koji je alkoholičar i narkoman”. Nitko se, međutim, nije potrudio da tog “alkoholičara i narkomana” makne s mjesta na kojemu je mogao ubijati i okrutno zlostavljati ljude.

General HVO-a Zlatan Mijo Jelić potpisivao je zapovijedi o slanju zatočenih Muslimana u logor Vojno na prisilni rad. Sudsko je vijeće zaključilo kako je “više desetaka” ratnih zarobljenika i civila od kolovoza 1993. do siječnja 1994. upućeno na prisilni rad “na području Vojnog”.

Tu su ih zlostavljali i mučili, a neki su poginuli i ranjeni u unakrsnoj pucnjavi dok su radili na liniji bojišta. Na temelju dva dokumenta, od kojih je jedan već spomenuti izvještaj MKCK od 16. ožujka 1994. – upućen, podsjećamo, čelnicima Herceg-Bosne koji su ga ignorirali – vijeće je rekonstruiralo te događaje.

U izvještaju MKCK-a stoji kako su stražari u Vojnom zatočenike “koji su bili prisiljavani da rade na linijama fronta, redovno tukli i okrutno postupali prema njima.” Jednog je zatočenika neki stražar “najmanje 30 puta udario po glavi”. Taj je čovjek, tako pretučen, radio još tri dana, da bi ga koji dan kasnije prebio Mario Mihalj. “Zatočenik je uveče ambulantnim kolima prevezen u Bijelo Polje, zatim u bolnicu u Bijeli Brijeg. Vijeće nije u mogućnosti da utvrdi šta se s tim zatočenikom desilo nakon toga.”

Taj izvještaj MKCK-a – poslan, podsjećamo, i Jadranku Prliću – navodi i kako su “vojnici zatočenike natjerali da se ljube, da jašu jedni druge, da plešu, da jedni nad drugima vrše felaciju i da laju.”

U već spomenutoj izjavi 61 bivšeg zatočenika, koju je pomoćnik ministra obrane Marijan Biškić priložio svom izvještaju ministru obrane i zapovjedniku Glavnog stožera HVO-a, stoji kako su ljude mlatili “palicama, lancima i udarali nogama dok su ležali na zemlji u rovovima”.

“Jedan vojnik HVO-a, zvani Brekalo A.” – 2011, pred Sudom BiH za ratne zločine u logoru Vojno bit će osuđen stanoviti Damir Brekalo – “prisilio je jednog zatočenika da popije šolju kafe punu opušaka”, a ”tri ‘vojnika’ prisilila su zatočenike da kopaju rovove dok su ti vojnici na njih otvarali vatru iz automatskog oružja.”

Mihalj i Šunjić, zapovjednik Vojnog i njegov zamjenik, jednom su zatočeniku “naredili da na glavu stavi plastičnu flašu, a oni su iz automatskog oružja pucali na njega s udaljenosti od deset metara. Zatim su ga pretukli.” Šunjić je “drugog zatočenika do krvi udarao s dva kamena”, a obojica su ga “ponovo pretukli nakon što se vratio u Zatočenički centar Vojno.”Konačno, Mario Mihalj je trećeg zatočenika prisilio da pojede kozji izmet, koji je zalio ljudskom mokraćom, a zatim je ugasio cigaretu na leđima četvrtog zatočenika.”

Mensud Dedajić “ubijen je od strane snaga Armije BiH” na prisilnom radu na području Vojnog. “Iz dva dokumenta HVO-a proizlazi da je 15. septembra 1993. Salim Alilović, zatočenik na Heliodromu, upućen na rad u 2. brigadu u Zatočenički centar Vojno, poginuo uslijed snajperske i mitraljeske vatre ABiH dok je kopao kanale u Vojnom.” Još tri zatočenika ubijeni su snajperima, a u presudi se ne navodi s čije strane vatrene crte: ”Hamdija Tabaković, poginuo 9. januara 1994.; Džemal Sabitović, poginuo 5. januara 1994. i Salman Mensur, poginuo krajem novembra 1993.” Naposljetku, “prema istom pismu MKCK-a od 16. marta 1994., tijela jedanaest zatočenika, poginulih za vrijeme radova na liniji fronta, spaljena su pokraj garaže u Zatočeničkom centru Vojno.”

Službeni izvori HVO-a, otkriveno je na Haškom sudu, krili su i imena ranjenih zatočenika na prisilnom radu: Saša Lulić ranjen je 1. rujna 1993; Azer Handžak dan kasnije; Husein Alečković 3. rujna; a šestoro zatočenika ranjeni su istog dana, 31. siječnja 1994: Elvir Isić, Mujo Lulić, Rasim Sijanović, Suad Osmić, Ismet Kare i Safet Puljić.

Optužnica Tužiteljstva Haškog suda tvrdila je da su u Vojnom bile zatočene i žene i djeca, te da su žene silovane. Sudsko vijeće, međutim, o tome nije uspjelo pribaviti “nijedan dokaz”. Međutim, prema izvještajima medija u BiH, na suđenjima pred Sudom BiH godinama kasnije svjedočile su i žrtve takvog seksualnih zlostavljanja.

U Hrvatskoj, zločini u logoru Vojno nikad nisu bili ozbiljna tema javne rasprave, osim što se mnogo pisalo o navodnome anonimnom svjedočanstvu Muslimanke koju da je u Vojnom silovao poznati hrvatski političar i bivši predsjednik hrvatskog Ustavnog suda. Tu ženu nikad nitko nije pronašao da svjedoči, a službena istraga opovrgnula je 2011. istinitost cijele te priče.

Ali to nipošto ne znači da u Vojnom nisu počinjeni monstruozni zločini. Usprkos njima, hrvatska vlada, pod predsjedanjem Zorana Milanovića koji će u utorak postati hrvatski predsjednik, zaključkom iz 2015. odbila je preuzeti i procesuirati optužnice Suda BiH koje sadrže kvalifikaciju “udruženoga zločinačkog pothvata” – primjerice onu protiv Zlatana Mije Jelića. Jer eto, “udruženog zločinačkog pothvata” – nije bilo.