Olga Lalić- Krowicka: U JUGOAVLIJI

Izdvajamo

• Znaju one i da lete preko cijele planete, ali u glavi im šupljina. S njom se ne može probiti ništa uokolo. Ne shvaćaju one da ih niko ne očekuje, a pričaju da su bili i „vamo i tamo“, te se sastajali s kojekakvim pijetlovima. S kim su bili? Šta su radili? Jedino možemo zaključiti s fotografija na kojima poziraju s ove strane ograde Bijele kuće.

Povezani članci

• Utopija T. Mora i T. Kampanele
• Balet “Pepeljuga” koreografa Ilića na sceni u Skoplju
• Promocija knjige “Zašto je Bosna a ne ništa” Nerzuka Ćurka u Tuzli
• DVA OPUSA ZA JEDAN TEATAR
• Filozofija razaranja
• Promocija knjige “Na šahovskom turniru” Mustafe Zvizdića

Foto: Uglješa Milanov

U Jugoavliji je sve bum i bježanija. Bijele ovce nove borce više ne čuju, jer ko može da sluša dok se zemlja trese. Hoće li uopće biti ikoga da pjeva pobjedničke pjesme?

U Jugoavliji vjetar uspijeva da zavije sve i odnese u nepovrat. Samo jednu nepovrat ne može da odnese, a to je naš karakter. Kako živjeti bez Jugoavlije poneki se pitaju, kao da nisu svjesni da još uvijek u njoj žive. Jugoavlija nije riješeno pitanje i nije stvar zajebancije, već – za neke žalost, a za druge med i mlijeko. Bez meda i mlijeka život se jedva provlači, dok za “žderce” „bubreg u loju“ je znak balkanožderačine za koju žive.

U Jugoavliji praščići više ne šetaju, već samo za izabrane „borce“. Podijeljena oduvijek, Jugoavlija je bila ispunjena zastavama. Jer bez zastave tu si niko i ništa, a sa njom makar povećavaš imunitet. Jugoavlija je odgojila mnoge borce. One gore i one dolje. Svako malo „gore“ i „dolje“ se mijenja. Tu je dominiralo moderno tržište, kako su neki od njih mogli da probiju rupu usred njega?

Iz Jugoavlije mnogi su spremni da pobjegnu, a ostali da ostanu i brane rupu. Obožavaju se „junačiti“, kad se okane oružja. U Jugoavliji ima još uvijek dosta izabranih praščića za izabrana grla. Grlo za grlo. Tu svako veliko “prase” vodi svoju politiku. Svake četvrte godine hrane ljude “ostacima” da spoznaju kako su oni veliki izabranici. Nijedna životinja ne “ismijava” svoju mladunčad, osim praščeta. Prase je simbol žderačina, ali ne samo ono. Nekoliko crnih ovaca obožava svoje “janjce”, šaljući ih van Jugoavlije na pašu, moguće nesvjesnih da sudjeluju u proširivanju rupe svojih pokrovitelja. Potonji su izabrane crne ovce koje okružuju Jugoavliju da se malko okoriste, a bijeda neka jede “papke”. Često se dešava da crne ovce ne daju ni mrvicu papka, jer to je njihov simbol “solidarnosti”. U Jugoavliji su se crne ovce ujedinile već davno, samo svaka od njih svira svoju vrstu rokenrola. U svakom slučaju presličnu melodiju. Znaju one i da lete preko cijele planete, ali u glavi im šupljina. S njom se ne može probiti ništa uokolo. Ne shvaćaju one da ih niko ne očekuje, a pričaju da su bili i „vamo i tamo“, te se sastajali s kojekakvim pijetlovima. S kim su bili? Šta su radili? Jedino možemo zaključiti s fotografija na kojima poziraju s ove strane ograde Bijele kuće.

Čuvari Jugoavlije nemaju ni pred kim da se brane? Koja bi se budala borila protiv etički na iks načina pogubljenih? Šta će im takve koke? Te primitivne duše ni mobitel ne umiju koristiti. Njima je to prekomplicirano, te komunikaciju s drugima povjeravaju svojim crnim ovcama, šaljući ih na pašu preko međe. E moje drage crne ovce, jeste li sve pojele? – pita koka. Ne, nismo, jer iz žbunja je nešto zapucalo, pa smo morale pobjeći kao prije tričetvrt stoljeća. U Jugoavliji je sve bum i bježanija. Bijele ovce nove borce više ne čuju, jer ko može da sluša dok se zemlja trese. Hoće li uopće biti ikoga da pjeva pobjedničke pjesme?