„Tjerani istim strahom“

Povezani članci

• SAD u UN-u: Ne želimo sukob sa Sjevernom Korejom
• Muškarac u Švicarskoj napao ljude motornom pilom, pet osoba teško povrijeđeno
• Rusija želi da privatizira zaduženu grčku ekonomiju
• Talibani u prodoru: Američki neuspjeh u Afganistanu
• Erdogan: Turska neće dopustiti stvaranje nove države u sjevernoj Siriji
• Haradinaj podnio ostavku zbog poziva Suda za ratne zločine

Streik gegen die Rentenreform am 17. Dezember in Paris.

Zašto se Francuska ne smiruje? Luc Rouban o zajedničkim uzrocima ljevičarskih i desničarskih  protesta i ulozi Macrona.

Razgovarao: Benjamin Schreiber– Ipg-journal.de

Preveo i prilagodio: Ešref Zaimbegović

U Francuskoj već mjesecima dolazi do snažnih socijalnih demonstracija. Kako se može objasniti porast ovih pokreta stvarno različitog porijekla?

Ovdje treba razlikovati profesionalne protestne pokrete državnih službenika od pokreta Žutih prsluka. Prvi odbijaju privatizaciju ili zahtjevaju više sredstava za korektnu realizaciju rastućih javnih zadataka kako u području sigurnosti tako i u zdravstvu i obrazovanju.

Međutim ovi protestni pokreti još jače izražavaju veliku brigu zbog neoliberalnog kursa različitih vlada od 2007. godine. Neoliberalne reforme dovele su do toga da je reducirano osoblje i umanjen budžet iako je ova redukcija ispala znatno manjom nego u Njemačkoj devedesetih godina. Pored pitanja troškova ili uslova rada postavlja se jedno znatno filozofskije i to o budućnosti javnih službi, koje su u Francuskoj od 1875. kamen temeljac Francuske republike: On ujedinjava ideju solidarnosti, pozitivističke filozofije, koja daje prednost obrazovanju i nauci i laicizma koji čini državu garantom civilnog jedinstva kroz neutralizaciju religija u javnom prostoru. Pojam javne službe „à la française“ je potpuno drugačiji od „Službi od zajedničkog interesa“  koje je razvila EU i koje legitimišu ili podstiču privatizaciju javnih usluga.

U osnovi – iako se to prema profesijama različito izražava – demonstracije izražavaju duboki strah od kraja jednog modela društva koji je duboko ukorijenjen u kulturu činovništva ali i korisnika javnih usluga.

Iza svih ovih protesta stoji ideja da se laicizam više ne respektuje, da nacionalna solidarnost više ne funkcioniše ili da to rukovodeće slojeve ne interesuje i da nauka ustupa pred ignorancijom. Učitelji, policajci, medicinari i njegujuće osoblje koji protestuju su mišljenja da svojim svakodnevnim radom moraju izravnavati društveni zaokret koji je uslovljen globalizovanim kapitalizmom i vodi ka nesigurnosti, nasilju i socijalnoj diskriminaciji.

A o čemu se radi kod Žutih prsluka?

Kod pokreta Žutih prsluka radi se o protestnom pokretu koji je organizovan od normalnih građanki i građana unutar socijalnih mreža. Sindikati nisu uključeni. Ovaj protestni pokret često nastupa stvarno nasilno ali je tjeran istim strahom.

 „Žuti prsluci“ su u biti ljudi iz donjeg srednjeg sloja koji se boje pogoršanja svoga životnog standarda ili životnog standarda budućih generacija. Oni odbijaju kapitalizam ali ne i mala preduzeća i okreću se protiv države jer ona, po njihovom mišljenju, provodi nepravedan poreski pritisak i ograničava ponudu javnih usluga prije svega u ruralnim područjima.

Populistička dimenzija je  u pokretu Žutih prsluka veoma prisutna. Njihov politički centar vidi se zato  – u najmanju ruku kad se analizira izborna baza koja podstiče ovaj pokret – bliže nacionalnom pokretu Marine Le Pen nego pokretu „Nepopustljiva Francuska“ Jean-Luc Mélenchona.

Ukupno se mogu posmatrati dva protestna pokreta sa sasvim različitom političkom pozadinom – ljevičarski i ljevičarsko radikalni što se tiče profesionalnih organizacija i radikalni i desničarski što se tiče Žutih prsluka. Međutim oni imaju dva zajednička uzroka: kraj načina života koji je bio osiguran javnim uslugama i odbijanje globalizovanog kapitalizma.

Koliko je predsjednik Macron svojim postupanjem suodgovoran za aktuelnu krizu?

Bilo bi bolje da govorimo o „Macronizmu“ kao doktrini nego samo o načinu postupanja Emmanuela Macrona. Macronizam je žrtva i istovremeno glavni akter ovog razvoja, koga je on ubrzao. On je htio politiku izvući iz trajnih odnosa ljevice i desnice i podstaći mobilnost u društvu i profesiji.

Jedan cilj Macrona bilo je to da socijalni sistem tako izmjeni da se ojača odgovornost pojedinca. Zakonski propisi, koji su profesionalni život posebno u javnim službama regulisali nefleksibilno trebali su biti uklonjeni.

Sažeto Macronizam je primjena menadžerskih  pravila na politiku: pragmatizam, efikasnost, smanjenje troškova. Uznemiravajuće u tome je samo to  da ta doktrina pruža nove socijalne resurse samo onima koji svakako već sa njima raspolažu. Macronizam, koji se na početku izdavao kao doktrina „za desne i za lijeve“ klizi sve više u desno. On pritom zaboravlja nestabilnost socijalne mreže i njenu ovisnost od javnih službi. On biračima nije pokazao zajedničku viziju. Mnogi se aktuelno pitaju šta Macronizam uopšte znači za izbornu strategiju za 2022. godinu.

U poređenju sa mnogim drugim zemljama Francuska ipak pokazuje sve u svemu stvarno zadovoljavajući nivo raspodjele dohotka. Šta onda ne funkcioniše?

Ono što ne funkcioniše može se opisati u nekoliko riječi: U gospodarskom pogledu većina Francuza nije liberalna i oni odbijaju kapitalizam. Oni ostaju veoma egalitarni i oslanjaju se pritom na dobro funkcionirajuće javne službe. Odgovarajući tome elite koje se zalažu za prilagođavanje finansijskoj globalizaciji i žele jačati odgovornost pojedinca posmatraju se u najboljem slučaju, kao bezosjećajni privilegovani koji žive u vlastitom luksuznom mjehuru. U najgorem slučaju oni važe kao korumpirani cinici koji svoju politiku odrađuju na leđima malog čovjeka da bi od toga sami profitirali. Isti argumenti nalaze se već u štampi iz 1789…

Ovi protestni pokreti često nastaju direktno u narodu, daleko od reprezentativnih organizacija. Da li bi se organizacije kao sindikati morale zamisliti nad nedostajućom reprezentativnošću?

Da, i sindikati se nalaze u krizi. Postoji mnogo dokaza da velika većina zaposlenih na njih gleda sa skepsom. Oni važe kao suviše birokratski i predbacuje im se da su se udaljili od konkretnih problema. Osim toga kritikovani su da nisu ništa učinili kod zatvaranja preduzeća a isto tako malo kod reformi javnih službi. Štrajk iz decembra 2019. protiv penzionih reformi daje doduše utisak kao da su sindikati opet postali centralni akteri u konfliktu. Međutim oni su samo konflikt postavili na scenu. Ne može se reći da sindikati dobijaju na pokretu. Pokret Žutih prsluka je prošao potpuno mimo njih i čak je bio djelomično uperen protiv njih kao 1.maja te godine.

Penzijska reforma je posebno cilj protestnih pokreta. Na čemu započinje ovaj konflikt?

Spor je u osnovi oko društvenog modela. Mnogi Francuzi se raduju svojoj penziji, oni smatraju da sada slijedi najljepši dio njihovog života, onaj životni period u kome će konačno raspolagati sa određenom neovisnošću da mogu raditi šta im se stvarno dopada. To u Francuskoj ima visoku vrijednost.

Borba u javnom mišljenju neće se voditi oko finansiranja penzija nego oko produžetka radnog vijeka. To je strategijski važna tačka u konfliktu između vlade i CFDT (Reformistički savez sindikata Francuske).

Drugim riječima konflikt je dobio takve razmjere jer se mnogim Francuskinjama i Francuzima radi o tome da izbjegnu gospodarsku logiku i u centar stave kvalitet života.

Luc Rouban je direktor istraživanja na CNRS(Nacionalni centar za naučna istraživanja) u Villejuif a od 1987. radi na univerzitetu Sciences Po u Parizu. 2019. objavio je La matière noire de la démocratie.