Nacionalizam s bošnjačkim predznakom

Izdvajamo

• Ovaj tekst nastaje 9. januara, na dan Republike Srpske, na dan kad se jedan zločinački i genocidni režim (ne narod!) proglasio republikom, a sada se opravdava božanskom voljom i želi se tobože preobraziti u demokraciju. Eto još jednog razloga zašto se moramo opirati nacionalizmima, jer je Republika Srpska nastala kao projekt velikosrpskog nacionalizma, koji je posijao tako puno smrti na ovim prostorima. Upozorenje i opomena svim balkanskim narodima i nacionalizmima, bez razlike!

Povezani članci

• Žargon dvoličnosti
• Sarajevo: Radnici neće danas prosvjedovati
• NAPADI NA MEDIJE: KAD ZAKAŽE SOLIDARNOST
• Milan Pekić: Sloboda je rođena u ustanku, nije nostalgična fikcija
• Zijah Sokolović svečano otvorio manifestaciju Slovo Gorčina
• Osuda divljačkog napada na novinare: Do kada će policija mirno gledati kako tuku novinare

Foto šg

Svim nacionalizmima je zajedničko da se vode mržnjom i da žele uništiti drugoga. I nijedan od njih nije samo tuđi, nego je istovremeno i naš, jer nas se svaki od njih tiče. Stoga ne smije biti popuštanja ni prema jednom od njih, pogotovo ne onda kad se poziva na vlastita stradanja, jer se svi nacionalizmi najviše hrane upravo vlastitim porazima i žrtvama. Zato se mora osuditi napade bošnjačkih nacionalista na pokojnog Predraga Lucića i prijetnje članovima uredništva portala Tačno.net, bez obzira slaže li se netko s uređivačkom politikom toga portala. Ovdje nije riječ o razlici mišljenja, nego o prijetnjama koje ugrožavaju živote tih ljudi i njihovih najbližih.

Dvije godine su prošle od smrti Predraga Lucića. Nisam pisao o njemu kad je umro, iako sam vjerojatno trebao i to iz dvostruke zahvalnosti: najprije zbog toga što sam iz njegovih tekstova puno učio i stalno učim, a onda i zbog toga što je pokojni Predrag pisao o meni i pružio mi podršku kad sam se našao na udaru crkvenih i političkih struktura. Naprosto, smatrao sam tada, a i sada to mislim, da je najbolje da o Predragu Luciću pišu njegovi prijatelji i najbliži suradnici, Viktor Ivančić i Boris Dežulović, i oni koji su s njim godinama surađivali. A tada su o Predragu Luciću pisali i neki „nepozvani“, čak i oni koji s njegovim stavovima nemaju puno zajedničkog. Često tako bude kad umru veliki i časni ljudi.

Ovih dana, uz drugu obljetnicu njegove smrti, mostarski portal Tačno.net je evocirao uspomenu na Predraga Lucića koji je surađivao s tim portalom i godinama prijateljevao s njegovom urednicom Šteficom Galić i  Amerom Bahtijarom iz Centra za kritičko mišljenje. Zbog podsjećanja na Predragovu pjesmu „Ići, mići, Ahmići“, fašisti i nacionalisti s bošnjačkim predznakom i pod pseudo-islamskim barjakom su se obrušili na Predraga Lucića i na uredništvo ovog portala, obasipajući ga najodvratnijim uvredama i najmonstruoznijim prijetnjama. Uzaludno su urednici portala pokušavali objasniti da Lucićeva pjesma ne ismijava nevino nastradale ljude u Ahmićima, nego je brutalna kritika ratne hrvatske politike u kojoj se izrodio taj užasni zločin.

Davno je u svom romanu Vrata od utrobe (1978.) Mirko Kovač pisao da se lakše nametne galamdžija od smjernog, budala od pametnog i da je nesreća ozakonila drskost i sva sredstva. Zato se, piše Kovač u istom romanu, i ne valja nikad pravdati pred rđom, niti nikogovića podučavati ljudskom, još manje dići ruku na nj. Ali ne može se ni šutjeti i nijemo promatrati kako „nikogovići“, nacionalisti i fašisti jednog od najvećih i najmoralnijih novinara na ovim prostorima i vrhunskog književnika nazivaju fašistom, a ljude koji prenose njegove tekstove zasipaju uvredama i prijetnjama. Legitimno je ne slagati se s tuđim mišljenjima i s uređivačkom politikom nekog medija, ali nije ni legitimno ni legalno pozivati na linč ljudi i stavljati im metu na čelo, što je tako čest slučaj na ovim prostorima, strašno iskustvo koje je Predraga Lucića konstantno pratilo za života, i koje su doživjeli i doživljavaju i mnogi drugi novinari i intelektualci na području bivše Jugoslavije, zapravo svi oni koji su smetali i smetaju balkanskim nacionalizmima.

Ovaj slučaj s Predragom Lucićem i portalom Tacno.net se tiče fašizma i nacionalizma koji dolazi „iz reda bošnjačkog naroda“, naroda koji je najviše stradao u posljednjem ratu, i koji poratnih godina, na što upozoravaju i neki bošnjački intelektualci, sve više tone u autoviktimološki nacionalizam. Ogorčenost vodi ljude prema polaganom trovanju vlastitih duša, zapisao je davno njemački filozof i antropolog Max Scheler. Možda nijedna druga misao ne objašnjava tako precizno postdaytonske izvore bošnjačkog nacionalizma koji se hrani teškim ratnim stradanjima i poratnim nepravdama i koji iz očaja i ogorčenosti u svemu kopira srpski i hrvatski nacionalizam od kojih tobože zazire i kojima se deklarativno opire.

Zato se danas ponajprije Bošnjaci, bošnjački intelektualci i novinari, a onda i svi drugi, nalaze pred teškom, ali neizbježnom i neodgodivom zadaćom kritike bošnjačkog nacionalizma kojemu vjetar u leđa daje i dio ljudi iz Islamske zajednice. Taj nacionalizam ne zastupaju samo bošnjački ekstremisti i muslimanski fundamentalisti, kao što je slučaj s pomračenim umovima iz sarajevskog tjednika Stava i sličnih tiskanih, radijskih, televizijskih i virtualnih medijskih umobolnica. Njega suptilno, pod egidom obrane islamske vjere i zaštite bošnjačkog naroda, podržavaju i mediji kao što su primjerice Islamske informativne novine Preporod, koje u svom zaglavlju imaju kuranski citat: „Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok taj narod ne promijeni sebe.“ Način na koji većina muslimanskih i bošnjačkih medija tretira vlastiti narod, kako ga vodi i zavodi, kako ga zasljepljuje i oslobađa vlastite odgovornosti, zasigurno neće izmijeniti njegovo stanje, nego će ga još više gurati u nacionalizam i vjersku isključivost.

Svim nacionalizmima je zajedničko da se vode mržnjom i da žele uništiti drugoga. I nijedan od njih nije samo tuđi, nego je istovremeno i naš, jer nas se svaki od njih tiče. Stoga ne smije biti popuštanja ni prema jednim od njih, pogotovo ne onda kad se poziva na vlastita stradanja, jer se svi nacionalizmi najviše hrane upravo vlastitim porazima i žrtvama. Zato se mora osuditi napade bošnjačkih nacionalista na pokojnog Predraga Lucića i prijetnje članovima uredništva portala Tacno.net, bez obzira slaže se li se netko s uređivačkom politikom toga portala. Ovdje nije riječ o razlici mišljenja, nego o prijetnjama koje ugrožavaju živote tih ljudi i njihovih najbližih.

Ovaj tekst nastaje 9. januara, na dan Republike Srpske, na dan kad se jedan zločinački i genocidni režim (ne narod!) proglasio republikom, a sada se opravdava božanskom voljom i želi se tobože preobraziti u demokraciju. Eto još jednog razloga zašto se moramo opirati nacionalizmima, jer je Republika Srpska nastala kao projekt velikosrpskog nacionalizma, koji je posijao tako puno smrti na ovim prostorima. Upozorenje i opomena svim balkanskim narodima i nacionalizmima, bez razlike!