Priča o tri narandže
Izdvajamo
- Sjećam se kako mi je otac jednom prilikom davno kazao da se u životu čuvam "malih ljudi". Pri tome ova mjera nema veze ni sa imenom, vjerom, školskom titulom, novcima i zanimanjem. Biti mali, ili veliki, mentalna je kategorija koja u sebi nosi trag koji iza svakoga ponaosob ostaje, u maloj i velikoj raji. Imao sam bezbroj prilika da te tragove prepoznajem po svijetu, na raznim mjestima i okruženjima. Za sve male na planeti čip odricanja od sebe i svojih korjena u ime statusnih kvazi-dobitaka za njih je profitabilan. U vlastitoj mahali posebno. Istorija je doista učiteljica života i ocjene joj se ne mogu korumpirati ma koliko vlasnici novih istina to pokušavaju.
Povezani članci
Mogu mali ljudi velikih lažnih fasada tumačiti pa i pisati istoriju kako im god interes, glupost ili duhovna bijeda nalažu. Jedna sasvim mala, usputna epizoda od prije mjesec dana, na pustoj cesti između sirijsko-libanske granice i Damaska, naprosto me je podsjetila koliko je sav taj skorojevićki cirkus “novog svijeta” jadan pred dušom i mjerilima jednog običnog, malog “noćnog kontrolora” ceste u mrklom mraku napadnute zemlje. Kontrolirajući moj dokumenat putnika stranca, pogledao me uz široki osmijeh i zamolio da sačekam na tren. Otišao je u stražarsku kućicu pored ceste i odatle donio najlon-vrećicu sa tri narandže u njoj: “Bosanac, Jugoslavija, Tito… Bože koliko ste značili u mojoj kući, mom ocu i njegovoj braći, kao čudo u svijetu kojem smo težili… Uzmite molim vas, ovoliko imam, ovo je za ta sjećanja…”
Često se sjetim one stare, jevrejske kletve: “Dabogda imao, pa nemao!” Ko se god u životu očešao o nju, a vjerovatno samo rijetki nisu baš ni na kakav način – nije tu samo riječ o onom opipljivom, materijalnom gubitku – zna koju muku to sa sobom donosi. I koliko je teško pomiriti se sa tim, imati pa nemati, sjećati se kako si bio, pa više nisi. Kao pojedinac ali i mnogo više kao dio svijeta kojeg više nema… Većina u današnjoj generaciji “mlađih staraca” sve preciznije razumijeva koliko se ovaj fenomen odnosi baš na ovo drugo, na čitava društva kojima smo pripadali i sa kojima se identificirali. A danas su, u iole normalnijem smislu, tek povod za nostalgiju ali sve više i bijes što je to tako. Minule sedmice proveo sam par dana u Splitu. Kako se to kaže – privatno, ‘nako.
Nova Bosna
Novu Bosnu su ti moji drugari malo teže shvatali, ali sa Hercegovinom su imali manje problema. Malo su teže razumijevali slučajeve tipa “Aluminij” i sl. ali, onolika ovdašnja ljubaznost prema Mamiću i sličnim predsjednicinim jaranima mora se poštivati do groba. Pokušavao sam ipak, onako uz dalmatinska vina i prošvercovane bosanske ćevape (kažu opasne jer nisu iz EU) da im objasnim zašto nas ne shvataju, ma koliko im naša muka makar u nekim nijansama bila bliska. Govorio sam im, ljudi, ništa mentalitet, navike, (ne)emancipiranost ili korupcija, istine i laži, ZAVNOH i ZAVNOBiH…
Vi imate jednu državu cjelovitu, himnu koja ima tekst, zastavu istu na svakom jarbolu, ustav sa državnom organizacijom istom u cijeloj Hrvatskoj i – što je najvažnije – kandidate za predsjednika od kojih svaki, ma kakav bio ili ne bio, ponosno uzvikuje od Sabora do fudbalske svlačionice: Hrvatska, Hrvatska, Hrvatska… Vi ste svoji na svome a u nas svi protiv svih. Gdje to ima da je eno i kardinal za komuniste iz ’43. koji su, kako kaže, bili za nacije a ne za građane, a jedan od predsjednika države tu državu oblajava gdje god stigne. Ovdje je sve em drugačije, em podijeljeno na tri pa vazda dva protiv jednog ili jedan protiv dva. Pa ko koga. Da nije toga, narod bi bio sretan a to se ne smije spram mrtve glave. Neko mora biti poražen.
Iza zatvorenih vrata, sva trojica zajednički su pobjednici nad narodom i sjećanjima kako je moglo i drugačije. Smrt sjećanjima! Ovako, uzajamno se čuvaju. Ako jedan padne, pade sistem i odoše sva trojica. Taktika je istrenirana do savršenstva. Smisle permanentnu blokadu da slučajno ne krenu kakve reforme, izmrcvare sve oko sebe pa nakon godine dana ničega proglase deblokadu kako bi se, zapravo, nastavio onaj prethodno interesno i privremeno zakočeni slobodni pad što traje evo blizu tri decenije. To se onda zove uspjeh. I stranci tu zaslužili stimulacije i bonuse. Ministri sistemski zaduženi opet za istu političko-ekonomsku retardaciju vraćaju se na radna mjesta u grandioznom poslu uništavanja ostataka nekadašnje države. A omađijani i potkupljeni birači će opet u red za novo, isto glasanje. Parlament će ponovo biti protiv elektronske kontrole glasanja na izborima. To se zove demokracija.
Čović i njegov HDZ se rutinski dohvatio finansija i pravosuđa kao uvijek. Baš (ne)jednakopravno. Uz Upravu za indirektno oporezivanje i kladionice eto im državnih finansija u džepu. Tu je i pravosudna kontrola koja obezbjeđuje da zna-se-koji-kadar mirno radi svoj posao. Dodik i SNSD na svojoj suverenoj polovici Daytona imaju de facto uspostavljenu “državu”, nemaju županije (miješaju se u posao vožda) ali čvrsto drže pod kontrolom sigurnosne agencije zabacujući oko i na vlastitu policiju pa i vojsku. Nebu skloniji mislilac Izetbegović, sav je ogrezao u državotvornosti gdje god ima i jedan “brat”.
Takva mu filozofija kojoj pripada i u kojoj mu je sveta knjiga važnija od zakona, kako glasno kaže i pred tv kamerama. Mali je problem što mu je Erdogan suzio manevarski prostor: Bakirov babo, Alija, na samrti je “dao” sultanu sa Bosfora Bosnu u – amanet! Tako i treba, uostalom to je zapisano tako nekako i na mapama “zelene transferzale” koja se kao novi sanjani osmanluk proteže od Stambola preko južnog Balkana sve do Bihaća. Dok se Amerikanci i Rusi, uz Kinu koje eto iza brda, ne dogovore drugačije… U međuvremenu Bakirovi Bošnjaci sanjaju makar emirat. “Palestinizacija” Bosne uz pridodati Sandžak dođe mu kao usud, ma koliko tvrdeći okolo kako to sve nije tako. Pomjerati se naprijed u svijetlu evropsku budućnost je teško, a nazad se nema kud mimo onoga što se nosi u duši kao “bratstvo”.
Nažalost, iz kategorije pojedinačno malih što su sami odabrali da budu takvi, a jadni misle da su još veliki, iskoračili smo i na kolektivnu scenu. Nije važno što i danas postoje dirljive priče o “dobrim pojedincima” uz dirljive usputne primjere koje to dokazuju. Možda ih je i više od onoga što vidimo ali novi mediji nemaju interesa za dobrotu i fakte.
Samo što više najodvratnijeg trača, prljavštine iz kreveta, mržnje u političkim klupama, obrazovanja kao šprdnje, sile i novca kao mjere svega, smrti kao spektakla i uredničkih naloga da u minuti slike ili na pola kartice teksta sve bude tako… To se onda zove medijski business i marketing. A ono što je doista perverzija u svemu, jeste uvjerenje da smo ovako mali za svijet važni. Veliki su nam još samo tragovi na ono što smo bili a novi visokorangirani poslušnici pred njima drhte od straha.
Sjećam se kako mi je otac jednom prilikom davno kazao da se u životu čuvam “malih ljudi”. Pri tome ova mjera nema veze ni sa imenom, vjerom, školskom titulom, novcima i zanimanjem. Biti mali, ili veliki, mentalna je kategorija koja u sebi nosi trag koji iza svakoga ponaosob ostaje, u maloj i velikoj raji. Imao sam bezbroj prilika da te tragove prepoznajem po svijetu, na raznim mjestima i okruženjima. Za sve male na planeti čip odricanja od sebe i svojih korjena u ime statusnih kvazi-dobitaka za njih je profitabilan. U vlastitoj mahali posebno. Istorija je doista učiteljica života i ocjene joj se ne mogu korumpirati ma koliko vlasnici novih istina to pokušavaju.
Politička realmizerija
Mogu mali ljudi velikih lažnih fasada tumačiti pa i pisati istoriju kako im god interes, glupost ili duhovna bijeda nalažu. Jedna sasvim mala, usputna epizoda od prije mjesec dana, na pustoj cesti između sirijsko-libanske granice i Damaska, naprosto me je podsjetila koliko je sav taj skorojevićki cirkus “novog svijeta” jadan pred dušom i mjerilima jednog običnog, malog “noćnog kontrolora” ceste u mrklom mraku napadnute zemlje. Kontrolirajući moj dokumenat putnika stranca, pogledao me uz široki osmijeh i zamolio da sačekam na tren. Otišao je u stražarsku kućicu pored ceste i odatle donio najlon-vrećicu sa tri narandže u njoj: “Bosanac, Jugoslavija, Tito… Bože koliko ste značili u mojoj kući, mom ocu i njegovoj braći, kao čudo u svijetu kojem smo težili… Uzmite molim vas, ovoliko imam, ovo je za ta sjećanja…”
Oni su i sa onih daljina, bez interneta i Googlea znali koji svjetski velikan ni u snu ne bi glasao u UN-u za bombardovanje Libije, a mi smo za to glasali 2011. godine. Znali su i ko ne bi bio kurvanjski “suzdržan” u dodjeli Jeruzalema, Golana ili palestinske Zapadne obale okupatoru koji se tamo neprekidno širi. A opet smo šutili nedavno povodom oba slučaja jer su nam kao gnjidama to tako naredili. Kao i mnogim drugima. To se zove realpolitika, ali i politička realmizerija. Generacija kalkulanata sa kamenom u ruci, srcu i duši osvajala je i osvojila ovdje što je htjela dok su navodno dobri, naivni, zbunjeni i navikli na “solidarnost” tonuli sve dublje i dublje. Kako stvari stoje, i dalje će.
Noćna storija sa tri narandže u pustari daleko od našeg “novog društva”, mali je plamičak u mračnom tunelu, sve dužem i dužem. I ujedno golema svjetlost samim tim da postoji, i ne gasi se.
A što se malih tiče, njima pomoći nema. O tome ne odlučuju oni. Oni samo pristaju da takvi budu.