Pogled iz zapadnog ćoška bivše države na krizu zdravstvenog zbrinjavanja migranata: Zdravlje i dijagnoza: Jezivi bosanski sindrom?

Povezani članci

• Jesmo li antisemiti?
• Potvrđena optužnica protiv pripadnika Ravnogorskog pokreta zbog sramnog okupljanja u Višegradu
• Novi protesti povodom smrti Davida Dragičevića u Banjaluci
• Radomir Lazić: Treći talas, prvi put!
• Tarik Haverić: Bijeg od sopstvene nesposobnosti u referendumske snove
• Mlinski kamen je HDZ

foto: Srđan Vrebac

Bilo kakvo lišavanje ljudskog prava ne bi trebalo primjenjivati na ugroženim ljudima. Ono, jednostavno, na bilo kojem području djelovanja, na ljude utiče destruktivno. Tako je i sa migrantima. Uz sve nevolje Bosne i neželjenih joj gostiju, njihovo zdravlje je, izgleda, ponajmanje pod lupom. I, u tim segmentima, jadnih im života. Smješteni su ispod razine humanosti i zakona. Jer, reći će Dr Dimitrij Anakiev, sugovornik i autoritet za ovu sumornu temu, ne postoje dva lijeka: Jedan za njih i jedan za nas, medicina je samo jedna i davno je predana čovječanstvu…

Razgovara i piše: Milan Pekić

Migranti su nevolja svijeta! Migranti su globalnošću stvoreni i unesrećeni. Oni su nesretnici i, mjereno po od interesu ili humanosti, savjest čovječanstva. Ali i suprotno – dokaz da imperijalističko-globalna savjest ne postoji. Ili, ako je ima, bar u tragovima, koprca se u trudu da dio plemenitosti (is)isplati – iskupi se. Novcem dakako. Time i preko krinke samilosti i razumijevanja, pokriva iskežene, okrvavljene, novofašističke zube. I kroz pogane usne, u svom plemićkom skramu, cijedi pouke: Migranti su pantagane, pacovi našeg svijeta! Tako!
Zaista, jesu li migranti antisavjest čovječanstvu i kandidati za utvare u snovima bogatih, debelih, ljudskih grabljivica, tajkuna-gubavaca?

O odgovorima ovdje nije govoriti! Premalo je prostora. Ovdje, posebno. Jer, ovdje, nisu nastanjena čula zdravih masa. Ako uopće postoje! Posebno zbog specifičnosti opće bosanske scene i nepostojanja javnog mnijenja. Jer, imenice ‘vođa’ ili ‘lider’ ovdje označavaju samo čelnike nazadnih, a snaga na vlasti. Onih čija je poruka jasna: Migrantima mjesta nema! (Istina, oni ga ovdje i ne traže, hoće dalje – znaju koliko smo kužni!) Nema mjesta ni za razglabanja, ko su i šta su, odakle, kako, kuda, kome… Ko im je podvalio ili čija su podvala. Kome – nekome. Ovdje se ne gata ni o tome šta će i kako biti. Jednostavno – tu su! Zima je stigla.

Hladno je!

Već jesu bolesni. Jesu li i hoće li biti? Dugo su već u bosanskom nestanovanju. Biće još bolesniji.

Odnosno, kako je bilo, kako je sad i kako postojeću stvarnost, činjenice, ocjenjuju oni koji se time bave? Ne po dužnosti, nego po zvanju iz duše i, naglašeno, znanju. Ugrađenog ili proizašlog iz profesije. Prije odgovora profesionalaca, znamo i sami: I, kao nevoljni domaćini – nismo dobri! Naprotiv, pokazujemo, i na ovom planu, vlastitu tešku bolest. Korupciju. U ovom slučaju, po glavi migranta! Hoćemo, još i zatvaranje logora. Gotovo ili tačno – koncentracijskih. To i nije loše. Ali ne znamo kuda s njima! Vonjamo fašizmom! Po naredbi. Neofašizam je tek u buđenju. Čak ga i ne vidimo. Nismo naučili, a i ne učimo.

Gromovit odgovor profesionalca: Nije dobro!

Dr Dmitar Anakiev je Bugarin po rođenju, Slovenac po državljanstvu i boravištu, a duša mu, kako bi se reklo, široko zrači interesiranjem i bavljenjem cijelim klupkom aktivnosti. Različitih, interesantnih i mnogima začudnim. Anakiev je interesantna osoba, a uz svaku djelatnost moraju se staviti određenja o izuzetnosti ili izvanrednosti, pa o čemu u njegovom spektru bila riječ. Svjetski uvažen. Pjesnik, filmski umjetnik, pravednik, ali u ovom slučaju liječnik. Doktor. Onaj što grmi: Bosno, nije dobro!

• Nedavno ste, a u ime Međunarodne organizacije ‘Liječnici za azile (Dfa)’, na, u Mariboru održanoj, Međunarodnoj konferenciji o izbjeglicama, a u organizaciji Udruga X-OP u suradnji s Civilnom nevladinom organizacijom InfoKolpa istakli da zdravstvena zaštita migranata i izbjeglica graniči s homocidom i da migranti i izbjeglice u BiH, što se tiče poštovanja ljudskih prava, imaju lošiji status od ratnih zarobljenika?

Da. Nisam samo rekao nego i dokumentirao! I nisam pretjerao! Jer do juna 2018. migranti su svoje zdravstvene probleme rješavali koristeći zdravstveni sustav FBiH. Član 76. Zakona o azilu BiH dao je pravo na primarnu zdravstvenu zaštitu svim tražiteljima azila. A, niti jedan cent od 1,5 milijuna eura koje je EU donirala vladi BiH u junu 2018. godine nije otišao na podršku institucijama zdravstvene zaštite u FBiH. I da tvrdnju opet pojačam dokumentom – drugi propis, Zakon o zdravstvenoj zaštiti Federacije BiH strogo razumijeva i poštuje zdravlje kao ljudsko pravo, uključujući primarnu zdravstvenu zaštitu: Članci 3., 12., 26. i 27. legitimiraju prava na zdravstvenu zaštitu, posebno za strance, izbjeglice i migrante, što je potpuno suprotno zakonodavstvu EU. No, kada sam, jula 2018. prvi put stigao u privremeni izbjeglički kamp „Trnovi“ u Velikoj Kladuši, zatekao sam situaciju na rubu katastrofe: Prevalencija gostujućih doktora je bila 25 posto s alarmantnim morbiditetom. Čak 66 posto migranata imala je sve vrste infekcije kože, oko 30 posto bilo je ranjeno, ogroman broj imao je bolove u stomaku i s proljev… Higijensko-epidemiološka situacija bila je alarmantna.

• Bilo bi dobro objasniti kako ste dospjeli na zapad Bosne?

Godinu i tri mjeseca sam volontirao u Bosni. Stigli smo, sami snosili svoje troškove, dobili smještaj kod lokalnih aktivista – besplatno. A sad “stranim” liječnicima to ne dozvoljavaju. Ne može. Ljekar skrštenih ruku, mada zakon svakom jasno nalaže pružanje pomoći. Izvodi se to tiho, da se ne čuje, ali je tako. Već pet godina radim, kao liječnik, sa izbjeglicama; najviše u Sloveniji, ali sam od juna 2018. u Bosni. U Sloveniji sam bio medicinski koordinator ‘Liječnika svijeta’ (Médecins du Monde), a nakon njihovog odlaska, sa grupom sestara i doktora osnovao sam organizaciju ‘Lekari za azilante’ (Zdravniki za azilante/Doctors for Asylees). I stigli smo u Bosnu. Inače, specijalizirao sam globalno zdravlje, što će reći humanitarnu ili međunarodnu medicinu. Može zvučati neskromno, ali sam jedan od rijetkih eksperata za medicinske probleme izbjeglica. U ovom slučaju na Balkanu… Dakle, govorim kao stručnjak: U Bosni je zgažen postojeći Zakon o zdravstvenoj zaštiti Federacije BiH. Jednostavno je stavljen ad acta. Prvotno eksplicite nalaže, hajd’ da kažem – dozvoljava, zdravstvenom sistemu Federacije pružanje medicinske pomoći izbjeglicama i migrantima. Ne kažem da ustanove i radnici na području Krajine, pravi profesionalci, s mnogo entuzijazma ne pristupaju obavezama, ali nemaju materijalna sredstva. Neko će, prvenstveno političari, tvrditi da EU, možda nedovoljno, finansira taj sistem, ali i time ga ojačava; što je bilo i jeste dobro i za lokalno stanovništvo i za migrante, ali nije tako! Novac je zaobišao zdravstvo i zdravstvene potrebe na tom terenu. I upotrijebljen je za…?

U Krajini, prije godinu dana, ali i danas, kad je u pitanju zdravstvena zaštita, imamo sliku teškog i masovnog kršenja ljudskih prava.

• Prije nego što analiziramo Vaše optužbe, jer je ovo bilo samo skromno evidentiranje stanja od prije godinu dana, bilo bi dobro iznijeti svjedočenje o svemu što ste zatekli po dolasku u Bosnu? Od opće slike do ocjene konkretnih zbivanja. Slika je, reklo bi se, slojevita: Ti ljudi su u svojevrsnom uskom ‘čvrsto začepljenom grliću’; pristižu, a ne mogu dalje, iscrpljeni su, malodušni, ali i uporni u jurišu…?

Već smo spomenuli konferenciju u Mariboru. Naslov moje teme glasio je ‘Izvještaj o zdravstvenoj njezi migranata i izbjeglica u Bosni – sumiranje jednogodišnjeg iskustva’. Možda je najbolje odgovoriti na pitanje akcentima iz tog izlaganja.

Tvrdim da Povratna sprega migrantskih nevolja nije bila na neprobojnim hrvatskim granicama, već u zdravstvu. Odustajanje od načela zdravstvene zaštite postalo je opasnije jer je, u praksi, brzo postalo standard. Pravi rasizam. I, zamislite, paravan za ‘tjeranje’ migranata iz zdravstvene zaštite Federacije BiH bilo su ‘Liječnici bez granica’ (fr. Médecins Sans Frontières – MSF). Međunarodna, humanitarna i nevladina organizacija! Pet mjeseci su Izlazili na teren bez dozvole za rad uspostavljajući režim preskromne pomoći. Ispod svih standarda. Mislim da je riječ o saučesništvu humanitarne organizacije i politike, ili ih je, možda, politika samo pogrešno usmjerila.

• Nije li to, u najmanju ruku, teška optužba?

Prvo ću odgovoriti kontra pitanjem: Kojeg će vraga MSF tražiti u Bosni ako su, shodno zakonu, izbjeglice i migranti zdravstvenu zaštitu rješavali su u lokalnim domovima zdravlja sve do juna 2018.? Težih žarišta migrantske krize i prostora za njihovo angažiranje bilo je na prostorima Mediterana i previše. Ta, lokalnom zdravstvu, sve dok nije ‘crkao’ zakon, bila je potrebna samo materijalna pomoć. I da ilustriram: U ‘mom’ kampu, Trnova – Velika Kladuša, MSF se nije ni vidio. Njihovi liječnici nikada nisu prešli liniju kampa, valjda iz sigurnosnih razloga. Njihovo vozilo je uvijek bilo parkirano, uz policijsko vozilo s druge strane rijeke. Da odgovor i zaokružim drugim pitanjem: Može li iko objasniti kako prakticirati medicinu ako se bojite svojih pacijenata?

• Ipak, vrijedilo bi još nekako ilustrirati, kako kažete, ‘odustajanje’?

Posljedica opredjeljenja za praktično obustavljanje primarne zdravstvene zaštite je, recimo, slučaj maloljetnika iz Pakistana. Umro je 13. novembra 2018. od bakterijske upale pluća u kampu BIRA – Bihać. Više od dva tjedna on i njegovi drugovi su tražili i čekali pomoć za visoku temperaturu i kašalj … Ili Slučaj Abdulhamida, migranta iz Alžira, koji je umro 3. februara poslije teškog krvarenja i dva sata čekajući medicinsku pomoć ‘Liječnika bez granica’, a bili su ispred kampa MIRAL, Kladuša. Nisu došli! A znali su za događanje, kao i za, od nekog promovirano, načelo da Služba hitne medicinske pomoći ne radi za migrante i izbjeglice.

Uz sve nije bilo i nema izvještaja o epidemijama, nema posebnog liječenja za osobe s invaliditetom, nema posebnog tretmana ranjivih ljudi, nema posebnog tretmana korisnika droga, nema pristupa kronično bolesnim pacijentima …

Institut za javno zdravstvo FBiH donio je, maja 2018., izvanredan dokument o javnozdravstvenom programu za medicinsko zbrinjavanje i liječenje migranata, a sadržavao je sve mjere i propisane obrasce za provjeru i izvještavanje. Zamislite, zaustavljen je nečijom nemedicinskom voljom i nikad nije stupio na snagu. Dakako, ni primijenjen!

• U konačnici, hoćete reći da ono što migranti imaju kroz zdravstvenu uslugu nije na nivou, recimo proklamacije i načela Dr Andrije Štampara, odnosno Svjetske zdravstvene organizacije, o zdravlju za sve?

Ne baš tako. Jer, humanitarna medicinska pomoć nije suspendirana, nudi se, ali u obliku koji krši osnovne zakone humanitarne medicine. To znači da je podređena politici koja proizvodi krizu. Ne samo da je teško postići, prečesto nepostojeći, niski efekat, recimo, u upotrebi paracetamola, u bilo kojoj prilici, kao univerzalnog lijeka za sve bolesti, već to uspijeva i u samoj misiji humanitarne medicine: Podržati pacijente i zagovarati njihova ljudska prava. Humanitarna medicina je na pozornici u BiH, ali čini se da je zaista bez podrazumijevanog ili zakonom naloženog mandata za ispunjavanje svoje misije. Rekao sam već – stiče se utisak da je postojeći zakon suspendiran, odgurnut, nalogodavno zanemaren kad su u pitanju migranti, a to…

Problem je daleko širi i toplo preporučujem da pročitate šta je Dr Artan Sadiku, napisao u svom članku „Granice protiv života“[1], a ja ću navesti samo dio iz uvodne rečenice iz koje je jasno da sve ‘… ukazuje na to da je za Brisel prioritet zaštita granica naspram zaštite života izbjeglica i migranata’.

Za čitanje je i članak agencije Aljazeera Balkans, autora Midhata Dedića[2] koji, već na početku, ističe’… da Evropska unija i njeni moderno uređeni državni sistemi sa savršenim konvencijama i institucijama za zaštitu ljudskih prava iscrpila je svoje resurse za rješavanje migracija na ljudski način i suspendirala politiku otvorenih vrata za izbjeglice.

Nakon žilet-žica duž mađarske granice sa balkanskim susjedima i administrativnim utvrđivanjem vanjske granice Evropske unije kroz sredstva koja je Hrvatska dobila za pojačanu kontrolu granica prema Bosni i Hercegovini, naša država postaje svojevrsni antemurale migrantis, evropski bedem za daljnju penetraciju izbjegličke mase iz afričko-azijskog bazena…
I, u konačnici i sve u svemu, ispada, da nas, nezavisne liječnike, u Bosni, a po volji EU, ne tretiraju kao ljude od pomoći nego kao protivnike!

• Sve što govorite, ipak, ima odmak – podaci su vremenski prilično bajati. Godinu i više? Znate li kakva je situacija danas?

Iz druge ili treće ruke, ali znam!. Mnogo gora i prijeti. Zima je stigla, tamo nikakvih rješenja nema. Znam i da zdravstveni radnici ulažu napore, ali da nemaju sredstava, da nemaju pristupa na teren jer nemaju s čim i nemaju lokalitete za pravi rad. Sve je na nivou ratnih urgencija. Da me ne shvatite pogrešno, ali tamo gdje su migranti, a o tim ljudima, njihovim motivima i prošlosti i namjerama ne sudim, ništa nije kako valja. U smislu pružanja toliko potrebne zdravstvene zaštite. Ustvari sve je o posljedica otklanjanja, nepoštivanja zakona i principa. Neko ili neka sila, politika svakako, postavlja nevidljive barijere neznanja i nenadležnosti… Ali, govorim samo o zadacima, nevoljama i nemogućnostima zdravstva…

• Dobro, doktore, a znate li kakve se prilike u bosanskom zdravstvu uopšte?

I da i ne! Drugi dio odgovora odnosi se na politiku i, rekoh… Znam da imate kvalitetne ljude, pristojne kapacitete – jer i u Europi ima mnogo gorih, ali ne mogu se oteti utisku da niko i ništa nije na pravom, pripadajućem mjestu. No, nije moje suditi…

• Šta učiniti da se situacija promijeni?

Do sada o tome nismo razgovarali. I prevelika je, preteška tema. Koliko znam, oko 35 miliona eura je upućeno u Bosnu od početka migrantske krize, a u zdravstvo novac dospijeva samo na kapaljku. Dobivam vijesti, podatak je i u štampi, da bolesni migranti u bolnicu ne mogu bez plaćanja, novca… Dakle, Europa pere ruke, sve je učinila da se predstavi kako je sve to vaš zadatak. Mogu reći, nadam se da mi neće biti zamjereno, samo u ime kolega-lokalaca, onih koje poznajem. Pomoć, ne uskraćuju. Čine ono za šta su kvalificirani, trude se, upinju. Bez obzira na sve! Ali, bez neophodne potpore. Zna se kome to pripisujem. Nije li dovoljno?

[1] https://kosovotwopointzero.com/sr/granicama-protiv-zivota/

[2] http://balkans.aljazeera.net/vijesti/postaje-li-krajina-antemurale-migrantis