ENG
Brutstvo i jedinstvo
Autor/ica 👤Viktor Ivančić
Povezani članci
‘Sada sam predsjednik stranke koja se ne bavi ničim drugim osim planiranjem ubojstva predsjednika stranke. Upravljam partijom koja me ne podnosi. Kako god se dobacim do njihovih radikalnih zahtjeva, oni podignu letvicu. Imam utisak da mi stalno izmiče dupe koje bih morao i želio polizati’
Bože, koliko Brutova…
Ta tjeskobna konstatacija premijeru Plenkoviću mjesecima ne izlazi iz glave. Već su mu prilično dozlogrdile tolike neprospavane noći, zgužvani jastuk, mučni trenuci kada se, okupan znojem, iznuren brigom, prevrće s jednoga na drugi bok, grozničavo nagađajući koji će mu od stranačkih dužnosnika zabiti nož u leđa.
Hoće li to biti Stier? Ili ipak Kovač? Ili Penava? Brkić? Netko deseti? Možda svi zajedno?
Da, možda će sedamdeset i sedam izbrušenih sječiva u istome momentu sunuti u njegovo tijelo s leđne strane i proburaziti ga dovoljno sistematično da mu bubrezi, pluća, jetra i slezena poprime strukturu ementalera. Čeka li ga takva krvava akupunktura?
Ne bi ga čudilo da se baš to desi. Bio bi deprimiran, ali ne i iznenađen.
Odviše često mu se čini da je predsjednik stranke koja se ne bavi ničim drugim osim planiranjem ubojstva predsjednika stranke.
Kakav je on čelnik ako vodi takvu partiju? Kakva je to partija ako je vodi takav čelnik? Brut do Bruta, podlac do podlaca, koljač do koljača… Postoji li šansa da se, u do te mjere nesnosnim okolnostima, HDZ ipak homogenizira? Je li moguće pomiriti brutstvo i jedinstvo?
Još se nije razdanilo kada je stigao na Mirogoj, hrpe otpaloga lišća bile su nakvašene rosom, tri lakta debeli sloj magle migoljio je iznad tla. Ostavio je vozača kod glavne kapije, a on se uputio pješke do groba najdražeg pokojnika, računajući da je ovo jedna od onih iznimnih kriznih situacija kada samo njegov mudri savjet može spasiti i tijelo partije i glavu vođe.
‘Predsjedniče…’, bojažljivo je izustio nad mramornom pločom. ‘Jeste li tu?’
‘Izvoli, mladiću’, bodro uzvrati pokojnik negdje iz dubine. ‘Kako mogu pomoći?’
‘Došao sam zbog situacije u stranci…’
‘Eh, svi dolaze zbog partije, nikog ne vuku osobni osjećaji… Dobro, što je sa strankom?’
‘Stranka je previše fokusirana na likvidaciju predsjednika stranke. Iako to glasno ne govore, cijela brigada visokih partijskih figura razmjestila se u busije s otkočenim naoružanjem. Došlo je dotle da ujutro polazim na posao kao da idem u minsko polje. Kako da vodim vladu i donosim državničke odluke ako svakoga trena mislim na golo političko preživljavanje?’
‘To nije dobro. Ali vidiš, mladiću, mene ti u ovoj fazi politika previše ne zanima. Mnogo su mi interesantniji poezija, sport, kazalište, seks…’
‘Kakav seks?’
‘Pa znaš, jebanje, pušenje i te stvari. Utroje, učetvero…’
‘Predsjedniče?!’
‘Zafrkavam te, mladiću, što si se odmah nakostriješio. Joj, kako nas mrtve svi shvaćaju ozbiljno… Hajde, reci, jesi li evidentirao te što te žele smaknuti?’
‘Sad im se već ne zna broja, predsjedniče. Stier, Brkić, Penava, Kovač, pa Hvidra, pa druge braniteljske udruge…’
‘Ta mi imena ništa ne znače.’
‘Naravno, to je sve mlađi kadar. Brut do Bruta, koljač do koljača… Zatekao sam se u situaciji da upravljam strankom koja me ne podnosi. Uopće ne shvaćam kako se to dogodilo. Ali možete pretpostaviti kako je voditi partiju uz tako rašireno odsustvo partijske podrške.’
‘U moje vrijeme nije bilo tako.’
‘Znam, predsjedniče, zato sam i došao kod vas po savjet. Preuzimajući funkciju, ja sam se bio pripremio za obračune s našim političkim protivnicima, a ispalo je da su mi jedini neprijatelji članovi partije kojoj sam na čelu. I da ih je mnogo više od mojih pristaša! Pa molim vas lijepo, uz sve ustupke koje činim proustaškim radikalima, iza leđa mi govore da sam SDP-ovac na vrhu HDZ-a!’
‘Šta fali SDP-ovcima?’
‘Ali na vrhu HDZ-a?!’
‘Dobro, to je malo pretjerano. No ne i nezamislivo.’
‘Čujte, oni su maltene razapeli šatore, kao kad smo zajedno rušili Milanovićevu vladu. Samo što sad logoruju u središnjici stranke i traže moju glavu! Sve je tu: i plinske boce, i slike Majke Božje, i naricaljke o ratnim žrtvama… Što da radim, predsjedniče? Da možda vratim tablu sa ‘Za dom spremni’ u Jasenovac?’
‘Zar je takva tabla bila u Jasenovcu?’
‘Više nije, maknuli smo je malo dalje. Ali sam zato zakonom legalizirao pozdrav ‘Za dom spremni’. Ja! Ja i nitko drugi!’
‘A zašto?’
‘Zato da im pokažem da sam ozbiljan desničar. Da sam nacionalistički mračnjak kao i oni. Ali ništa ne pomaže! Zamislite vi to, ja legaliziram ustaški poklič, a oni nastavljaju rovariti po starom i tretirati me kao da sam neka SDP-ovska šmizla. Ja proglasim dan pada Vukovara državnim praznikom, da držimo te rane stalno otvorenima, baš kako su htjeli, a Penava nakon toga divlja, gazi po ćiriličnom statutu grada i urla kako moja vlada nema poštovanja prema žrtvama. Pa što bi oni od mene više htjeli? Da posadim Paveliću spomenik na Markovu trgu? Hoću, ako će to riješiti problem!’
‘Polako, mladiću, i kod kupovanja naklonosti treba imati mjere…’
‘Pa kad me sve to jako frustrira, predsjedniče. Kako god se dobacim do njihovih radikalnih zahtjeva, oni podignu letvicu… Imam utisak da mi stalno izmiče dupe koje bih morao i želio polizati.’
‘Bilo bi prirodnije da oni tebi ližu dupe, mladiću. Ipak si ti neka vlast.’
‘Znam, predsjedniče, zato sam i došao po savjet. Kako da nadvladam ovu neprirodnu situaciju? Od mene se očekuje da držim stranku na okupu, a članstvo bi me najradije raznijelo u komadiće. Ponašaju se kao da je uvjet za integraciju partije dezintegracija partijskoga lidera.’
‘Da, dosta je to sve komplicirano… A da mi ipak radije popričamo o pušenju i tim stvarima?’
‘Predsjedniče, nemojte se šaliti! Vidite da sam sav nikakav. Izvana djelujem samouvjereno i arogantno, u stanju sam svakih sat vremena pred kamerama lupati zadnje besmislice s prepotencijom nobelovca, ali iznutra sam zbog ovih okolnosti sav kao polomljeno staklo. I onda se još svako malo na te krhotine porežem, pa mi duša krvari.’
‘Ja više nemam tih problema, pokoj mi duši.’
‘Nije mi jasno kako ta destruktivna brutovština koja je naplavila HDZ ne shvaća neizbježnost i nezamjenjivost moje pojave. Ako stranka već treba imati dva krila, desno i ekstremno desno, netko mora držati sredinu.’
‘Kada su krila u igri, u sredini je obično ptičji mozak.’
‘Mislite li da bi bilo dobro da raspišem prijevremene parlamentarne izbore? Ako ih eventualno dobijemo, možda bih time izbjegao da me u proljeće na stranačkim izborima zgaze?’
‘To bi možda bilo pametno… a s druge strane, možda i ne bi…’
‘Ili je ipak bolje ne riskirati? Nego izaći na stranačke izbore sa sigurnim statusom premijera, što barem donekle umanjuje šanse da se dogodi masakr?’
‘To je možda ipak pametnije… a s druge strane, možda i nije…’
‘Predsjedniče, možete li biti malo konkretniji? Općepoznato je da mene ne krasti odlučnost. Zato sam i došao do vas, da me u ovoj jezivoj krizi jasno usmjerite.’
‘Bojim se, mladiću, da si pokucao na krivu adresu.’
‘Nema šanse, predsjedniče! Svi od one šačice lojalnih su mi rekli: ako bi itko znao kako se u ovoj situaciji treba postaviti, onda je to Franjo Tuđman!’
‘Ali zašto onda cmizdriš na grobu Ivice Račana?
Autor/ica 👤Viktor Ivančić
