Nerzuk Ćurak: Optužujem

Izdvajamo

• Prisjetite se onih zgodnih cinika koji su, sa blaženim trijumfalizmom, svoje nove nepokretnosti, dobijene de facto džabe, branili pozivanjem na fiškalizam, koji je u našem tranzicijskom slučaju, apsolutna volja vladajuće kaste pretvorena u zakon. Očuvanje takvog zakona sveti je cilj braće po parama, kako se naši „žuti prsluci“ ne bi ukazali na Poljinama, kako ne bi došli da tok rijeke Radobolje vrate u prirodno stanje ili otmu Laktaše najvećem Srbinu među vihorovima.

Povezani članci

• “Hrvatska poslije izbora možda i neće biti crvena, ali mora biti antifašistička”
• Žandari jezika
• Živ je Dobrica (Ćosić), umro nije
• JE LI MOGUĆE DA SMO SVI GLUPI?
• DUBOKO SKANDALOZNO: Predsjednice, više nije smiješno. Zbog novih izjava o Paveliću, ZDS-u i pokolju Hrvata zaslužujete jasnu osudu
• Samoubojstvo Evrope

O kraljevima, kraljevićima i prosjacima

Piše: Nerzuk Ćurak

Na međunarodnom tržištu političkih ideja, deklaracije vodećih bosanskohercegovačkih stranaka ne vrijede ni pišljiva boba. Na tržištu Bosne i Hercegovine, čak ni uz najagresivniju kampanju „kupujmo domaće“, političke deklaracije SDA, HDZ-a, SNSD-a, ne mogu se prodati, iako je uključen najveći mogući popust – sniženje svih kriterija. Šta je danas, u institucionalnom smislu, najdalje od stvarnosti u zemlji opasnih deklaracija? Pa najdalje su Republika (SDA), Bosna koje nema (SNSD), treći entitet (HDZ).

No, etnopoduzetnicima iz sva tri nacionalistička registra i nije do prodaje svojih poraženih nacionalromantičarskih proizvoda, već do skretanja pažnje, kako bi politički i ekonomski karteli moći, zaštićeni nacionalizmom kao vrhunskom distrakcijom, nastavili da pljačkom – tim prepoznatljivim ekonomskim instrumentom našeg primitivnog kapitalizma – pretvaraju društvenu svojinu u privatnu, bez bilo kakve potrebe da objasne kako je to imovina koja nije bila ni srpska, ni hrvatska, ni bošnjačka, već i srpska i hrvatska i bošnjačka, postala imovina grupe Srba, Hrvata i Bošnjaka, koji su očuvanje te imovine i stečenih privilegija proglasili vitalnim nacionalnim interesom!

Sjetite se samo raznih PIF-ova, lopovskih investicionih fondova iz vremena poraća, od kojih niko, osim grupe privilegiranih, nije vidio nikakvog hajra, ali zato jesmo vidjeli i svakodnevno vidimo proizvodnju spirale dogovorenog konflikta, kako jadne i korumpirane institucije opljačkanog naroda, uopće (a kako će kao takve) ne bi došle u priliku da nezakonitim proglase sticanje imovine od npr. nekoliko stotina hiljada maraka vrijednosti, za hiljadu, dvije konvertibilnog sitniša.

Prisjetite se onih zgodnih cinika koji su, sa blaženim trijumfalizmom, svoje nove nepokretnosti, dobijene de facto džabe, branili pozivanjem na fiškalizam, koji je u našem tranzicijskom slučaju, apsolutna volja vladajuće kaste pretvorena u zakon. Očuvanje takvog zakona sveti je cilj braće po parama, kako se naši „žuti prsluci“ ne bi ukazali na Poljinama, kako ne bi došli da tok rijeke Radobolje vrate u prirodno stanje ili otmu Laktaše najvećem Srbinu među vihorovima.

Duboko sam svjestan da se složeni svijet međunacionalnih odnosa ne može svesti samo na jednu dimenziju i to onu koja je povezana sa očuvanjem privilegija. Ipak, od iznimne je važnosti prepoznavati taj obrazac kao najvažniji u produkciji nacionalističkog krezublja.

Vladavina najgorih zahtijeva najgoru retoriku u javnom prostoru, kako bi građani različitih nacionalnosti a koji se međusobno ne poznaju, međusobno se mrzili, dok oni koji proizvode takvu retoriku i međusobno se poznaju, piju drugarske kafe i ne pada im na um da se međusobno mrze. Dok za potrebe javnosti odapinju međusobne mrzilačke strijele, oni, budući da nemaju nikakvih principa, samo žele ne izgubiti privilegirani status u visokostratificiranom klasnom društvu u Bosni i Hercegovini. To znači, da, ako nacionalizam, koliko sutra, neće biti dobitna agenda, majstori mraka mogu, s neviđenom nonšalancijom, islamofobiju zamijeniti islamofilijom, bosnofobiju bosnofilijom, kroatofobiju kroatofilijom, srbofobiju srbofilijom, itd, itd…, od sumraka do zore, samo da se ostane na balkonu i više nikada ne siđe u parter.

Indikativan primjer za ovu antropološku fluidnost je tekst, nedavno objavljen na portalu klix.ba a nakon što je SDP u državnom parlamentu inicirao debatu o ustavnim promjenama s ciljem davanja nove političke vrijednosti zgaženom aprilskom paketu ustavnih promjena iz 2006. godine, nakon čijeg se suludog neusvajanja, u Bosni politički više ništa ne dešava, osim svakodnevnog ponavljanja prošlosti. I mada bi ovaj naftalinski pokušaj SDP-a imalo smisla podržati, zato što je aprilskim paketom BiH bila najbliža bitnom konsenzusu nakon rata, ovu epizodu unosim u tekst, ne radi mamuzanja mrtvog konja, već da bih osnažio argumentaciju o nacionalizmu kao profitnoj a ne samo simboličkoj kategoriji, kao trivijalnosti koja se može pustiti niz rijeku, ako to znači očuvanje političke i ekonomske moći.

Tako nas je sarajevski portal u tekstu Kako su Špirić i Majkić govorili o Aprilskom paketu: Ko bi sanjao da ćemo jednog dana imati ovo (objavljeno 23.09.2019.) podsjetio na javno saopćene stavove tih veterana SNSD-ovog institucionalnog nacionalizma, glede aprilskog paketa ustavnih promjena. Dok trinaest godina poslije čitate ta svjedočenja, teško je povjerovati da se radi o istim osobama, motreći njihov današnji politički angažman i retoričke ukrase i u donjim i u gornjim lagama. E pa evo vam Špirića, anno domini 2006-a: “Ja želim da kažem da su ovo radikalni pomaci u reformi Ustava, prema mom viđenju. Radikalni iz razloga jer su imali za cilj da stvore efikasne državne strukture koje će ubrzati put Bosne i Hercegovine ka euroatlantskim integracijama. Ja mislim da je radikalna promjena na reformi Predsjednštva napravljena. Radikalna u izbornom i u suštinskom smislu. Dakle, imamo jasno razgraničene nadležnosti predsjednika i njegovih zamjenika i to je ta adresa koju Brisel želi da vidi u Bosni i Hercegovini. Zašto bi nekome smetalo u ovoj zemlji što će se rotirati s jasnim ovlaštenjima svakih 18 mjeseci? Jel to treba nekoga da uzbuđuje. Meni ne smeta.“

A povratku iz penzije sklona Dušanka Majkić je tih aprilskih dana favorizirala povjerenje među političarima i građanima, uvjerenje da je funkcionalniji ustav jednako funkcionalnija Bosna i Hercegovina i sa profetskom sigurnošću zapitala se: “Imamo li pravo zaustaviti ovu zemlju na putu evropskih integracija? Imamo li pravo da međunarodnoj zajednici, koja je toliko učinila za ovu zemlju, kažemo mi ćemo odlučiti ovako kako mi hoćemo? Mislim da nemamo pravo, suviše truda, novca i svega drugog je završilo u ovoj zemlji da bismo mogli da se ponašamo neodgovorno.”

Danas je umijeće nepostizanje dogovora o političkoj vlasti cool, pa je nacionalizam kurentna roba u zaustavljanju izgradnje države, ali i način očuvanja stečenih pozicija moći nacionalističkih aktera iz sve tri etnonacionalne strukture.

Pričao mi je nedavno jedan visokopozicionirani političar iz državnog parlamenta a koji ima određeni politički kredibilitet i sklonost ka ljudskom a ne etničkom razumijevanju svijeta života, uvjerljivo i bez kalkulacija, koliko političare kao ljude izmijene privilegije i koliko je krucijalni smisao njihovih života povezan sa stalnim ostankom na vlasti: mnogi bivaju nesposobni da žive u parteru, ako izgube vlast, više nisu spremni na dnevnu rutinu tipa baciti smeće ili voziti kola niže klase i slične trice i kučine. Opravdavaju takve primitivne geste stidom: „Ja da bacam smeće, ja da vozim jeftino auto, pa šta će reći ljudi!“ Ljudi jedino mogu takve političare poslati u p.m. i ostati zatečeni cinizmom i moralnim relativizmom izabranih narodnih predstavnika. Ako mislite da pretjerujem u koloritnoj interpretaciji jednog autentičnog nemorala ljudi otuđenih od svakodnevnog života većine građana, onda nam treba biti jasno zašto je mnogima Republika Srpska ili BiH bez entiteta važnije pitanje od postojane i dugotrajne izgradnje sebe kao autentičnog ljudskog bića. Zaboga, čitajte, informišite se, mislite – biti djelotvoran znači imati informaciju.

Nemojte da vas pali ANP kao da je pitanje života i smrti; nemojte da vas do granica infarkta frustrira Dodikovo ubijanje sopstvene države; nemojte da vam Čović svoju življenu laž prodaje kao istinu – čovjek već dvije decenije, gotovo svakodnevno, postojano kano (radoboljska) klisurina, mantra: ne vidim nijedan razlog da koliko sutra ne riješimo naše probleme i tako iz dana u dan, iz godine u godinu i to prolazi kao da smo zombiji, kao da ne primjećujemo da se problemi namjerno ne rješavaju, e da bi prvobitna akumulacija kapitala trajala do Sudnjeg dana; nemojte da vam ideju Republike prodaje stranka čiji predsjednik u intervjuu za TV N1 nedavno kaže: „Ja sam čovjek vjernik. Ja smatram da je Bog sveznajući. Apsolutan. Smatram da se ne može reći ‘Bog sve zna, ali je ovdje malo pogriješio pa ćemo mi popraviti’. Za mene kao vjernika Bog je u pravu, ono što piše u svetoj knjizi za mene je iznad zakona.“

I kao što nema ništa sporno u ovoj izjavi kao individualnom stavu pojedinca, kao vrijednosnom stavu za koji imam puno poštovanje, u sferi politike takve izjave su problematične, jer zakon bi se trebao ticati svih ljudi a za vjernike bi trebao biti božanski instrument, zakon bi trebao jednako „voljeti“ sve ljude, on bi morao biti iznad naših uvjerenja i interpretacija, koji su uvijek naša uvjerenja i naše interpretacije i ne treba ih pripisivati Gospodaru svemira;

Nemojmo da budemo podanici, hajde da budemo građani: da razgovaramo, diskutiramo, proizvodimo nova mišljenja koja našu zajednicu dižu na viši nivo povijesnog razvoja i pokušajmo to raditi bez napada na čovjeka već napadajući njegove argumente, staloženo, jasno, s punim poštovanjem integriteta svake osobnosti.

Na tom putu, na toj nedostupnoj stazi susrećemo i susrešćemo nitkove, doušnike, bijedne ljudske duše, neosobe, koji takođe, imaju priliku i pravo da govore. To nas ne smije pokolebati. I sada bih, mirne duše, mogao da se pozovem na Ajnštajna: “Najvažnija ljudska težnja je težnja za moralnošću u našem djelovanju. Naša unutarnja ravnoteža, čak i naša egzistencija ovisi o tome. Jedino moralnost u našem djelovanju može dati ljepotu i dostojanstvo našem životu.”

Nacionalističke stranke su uništile naše dostojanstvo, budeći u ljudima najgore strasti prema Drugome kao ulaznicu u zonu moći. Odbiti njihove deklaracije, njihove danajske darove, znači odbiti biti nebiti. Znači ne pristati na ima da te nema. I, upravo tada, baš tada, baš kao što je pjevao Rudyard Kipling, „tada ćeš biti veliki Čovjek, sine moj.“  (Čitati i kao kćeri moja).