Umirući svjedok

Izdvajamo

• „Što se čeka i drugoga treba eliminirati“, kako na Sudu svjedoči Krunoslav Fehir, govorio je Branimir Glavaš tog 31.8.1991. godine nakon što je ubijen Čedomir Vučković. Taj drugi koji je kasnije ubijen, eliminiran, je bio također civil Đorđe Petković. Treba reći isto tako da nikada nije razjašnjena uloga Branimira Glavaša u ubojstvu Josipa Reihl Kira, niti u noćnom izletu napada ambrustima na Borovo Selo sa Vicom Vukojevićem i Gojkom Šuškom, kada su kukavički pucali po selu pa pobjegli, a pri bijegu Gojko Šušak je na mjestu zločina u panici zaboravio  pištolj koji je kasnije završio na Predsjedništvu Jugoslavije u Beogradu.

Povezani članci

• Glasnovićev streljački uvod
• Nova Ljevica: “Otvorimo sve arhive nastale do 2000.”
• Josip Milić, pretučen i prešućen
• Bezuvjetno potpisujem invalidni govor srbijanskog ministra Aleksandra Vulina nad još otvorenom hrvatskom moralnom katastrofom Jadovna
• August Cesarec: Za vječan Prvi maj
• Skidam šešir barba Luki

Nikola Jaman – foto: Dorian Horvat / CROPIX  

„Ne želim umrijeti s teretom lažnog svjedočanstva“, kao na ispovjedi govorio je novinarima 72- godišnji  Nikola Jaman, čovjek koji bi svojim svjedočenjem mogao „pokopati“  Branimira Glavaša na ponovnom suđenju za ubojstva srpskih civila u Osijeku.

Na ovaj preokret u iskazu Nikole Jamana utjecala je spoznaja da boluje od karcinoma, te uz preživjela tri infarkta i nekoliko operacija, teško narušenog zdravlja, sve govori, a i on sam to predosjeća, da se bliži kraj. Uvijek pred smrt, to je imanentno ljudskom biću, probudi se i proradi savjest, jer svatko sa ovoga svijeta želi otići u miru i čiste savjesti. No tada nastupaju problemi druge vrste. Sud ne poziva Nikolu da dade iskaz već nekoliko mjeseci, a upućeni kažu da se pogoduje Glavašu čekajući da svjedok umre, pa da ga Sud tada pozove na „davanje“ iskaza.

Otkud u Hrvatskoj toliko bešćutnosti i bezosjećajnosti za civilne žrtve u Osijeku koje su ubijali pripadnici „Branimirove osječke bojne“ prije 28 godina, ili metkom u potiljak u aferi „Selotejp“, ili prisiljavanjem na pijenje akumulatorske kiseline u aferi „Garaža“. Kako je moguće da se u Hrvatskoj nakupilo toliko mržnje i zla? Što je sve utjecalo da smo postali slijepi i gluhi na nepravdu, što nas učini tako neosjetljivima  i što je sve pogodovalo da se ovoliko zla valja Hrvatskom?

Suvremena Republika Hrvatska se ponaša kao da nikada nije imala Josipa Broza, kao da ga prilike dvadesetih godina prošlog stoljeća nisu iznjedrile upravo u Hrvatskoj. Iz odnosa Hrvata prema Brozu iščitava se licemjerje, dvoličnost i laž. Upravo Broz je Hrvate učinio političkim narodom utemeljivši im i proglasivši Republiku, ucrtao im je granice kako bi mogli postati država, te im izglasao i Ustav 1974. godine kojim će i doći do samostalnosti kako, je to konstatirala i sama Badinterova komisija.

No ne radi se tu samo o Brozu kao ličnosti, već o vrijednostima koje predstavlja, o simbolu jednog vremena, kao jednom od najvećih mirotvoraca 20.-tog stoljeća.  Tito je bio simbol mira i slobode za sve obespravljene narode svijeta.  To mu se priznaje svugdje u svijetu, osim u Hrvatskoj. To neupućene može začuditi kada se zna koliki je utjecaj Katoličke Crkve u Hrvatskoj, s obzirom da je i sam papa Pavao VI. prilikom posjete Tita Vatikanu 1971. godine naglasio da cijeni zajedničke napore Vatikana i Josipa Broza „u prilog mira i bratske suradnje svih naroda“.

Josip Broz više ne stanuje ovdje, pompozno je poručila predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, prognavši Tita iz Ureda predsjednice, iz bivše vile Josipa Broza izgrađene 1964. godine za njegove potrebe. I ne radi se tu, opet, samo o micanju neke biste iz predvorja vile, u pitanju su mnogo krupnije i dalekosežnije odluke, riječ je o uklanjanju simbola tolerancije, mira i ljubavi, uklanjanju simbola antifašizma iz našeg javnog života, a to uvijek u našim prilikama pomaže da se otvore vrata zlu.

Zlo je uvijek agresivno i sirovo, ali zato i efikasno. Ono je puno prodornije od dobra jer je dobro obazrivo gledajući da ugodi drugome ili da ga ne povrijedi. Dobro uvijek računa i sa interesima drugih uvažavajući ih, dok se zlo na to uopće ne osvrće. Zlo ide ruku pod ruku sa laži. U mijenjanju naše stvarnosti, stvarnosti koja proizlazi, zrcali i odražava prošla događanja, laž je alat kojim se zlo koristi.

Jer samo zli ljudi mogu 30 godina pričati o Bleiburgu, samo zločesti ljudi mogu govoriti 30 godina o zločinima samo jedne strane, stvarajući tako lažnu sliku o tome tko je zločinac a tko žrtva, te konačno, istinu nastojati sakriti navodnom osudom oba totalitarizma u namjeri da ih se izjednači.

Reklo bi se, tko zlo sije, zlo i ženje.

„Što se čeka i drugoga treba eliminirati“, kako na Sudu svjedoči Krunoslav Fehir, govorio je Branimir Glavaš tog 31.8.1991. godine nakon što je ubijen Čedomir Vučković. Taj drugi koji je kasnije ubijen, eliminiran, je bio također civil Đorđe Petković. Treba reći isto tako da nikada nije razjašnjena uloga Branimira Glavaša u ubojstvu Josipa Reihl Kira, niti u noćnom izletu napada ambrustima na Borovo Selo sa Vicom Vukojevićem i Gojkom Šuškom, kada su kukavički pucali po selu pa pobjegli, a pri bijegu Gojko Šušak je na mjestu zločina u panici zaboravio  pištolj koji je kasnije završio na Predsjedništvu Jugoslavije u Beogradu.

„Mučno je gledati kako pravosudni sustav pogoduje nepravdi“ kaže predsjednica Kolinda Grabar Kitarović prilikom objavljivanja svoje kandidature za drugi predsjednički mandat.

Mučno je i još mučnije, dodao bih, gledati tu istu predsjednicu kako se sa onima kojima taj isti pravosudni sustav pogoduje ljubi, slavi i pjeva.

A koliko li je tek mučno i još mučnije čekati svjedočenje umirućeg svjedoka.