ENG
Milan Rakovac: Ako mira na Balkanu ne bude, neće ga biti nigdje…
Autor/ica 👤Svetlana Broz
Izdvajamo
- Čovjek se snalazi, ipak, ima iskustva, pa osniva bratstva, zadruge, udruge, pokrete, banke, prekarne organizacije, hotele i poduzeća: UDRUŽIVANJE protiv Moći, eto to je perspektiva, dok ne ljosne i ovaj neoliberalizam, kao prije njega svi zastarjeli sustavi svijeta.
Povezani članci
Milan Rakovac – foto: pr.sch.you tube
Bosna živi svoju daytonsku moru. Dayton je i dalje tek requiem za Bosnu, onu mrtvu po primarnim, sekundarnim i tercijarnim masovnim grobnicama. I ovu živu, koja svojom životnošću odbija umrijeti. Evropa, pardon EU, i SAD obećavali su Dayton 2, Post Dayton, obećavali su novi Ustav BiH. I obećavaju i danas. I zapravo mare za BB, Bosnia&Balkans, kao za lanjski snijeg… Za Bosnu i Hercegovinu zato veoma brinu dvije njene susjede: Srbija i Hrvatska, i njihovi etnički entiteti u BiH: a to je, uz Kosovo, najveći problem BiH, i bivše Jugoslavije. To mentorstvo Beograda i Zagreba ujedno je i najveći problem politike EU na Balkanu.
Milan Rakovac, veliki književnik, pesnik i prevodilac, hoću li reći hrvatski, istarski, jugoslovenski, evropski? Kako god kažem i sve što kažem biće tačno! Njega svakako ne određuju geografske koordinate. One su samo nama put za lakše razumevanje poliglote koji sve jezike koje zna koristi u ime promidžbe pravih ideja, kroz desetine knjiga proze i poezije. Osnivač je Foruma Tomizza, koji je umetnošću spojio tri države bremenite istorijskim neprilikama.
Rakovac će večeras govoriti o knjizi Gradimira Gojera Svjetline Laništa koja će biti predstavljena u Mostaru.
Milan Rakovac, Svetlana Broz i Gradimir Gojer – foto šg
Teško je u vremenima totalnog raspada moralnih i političkih normi, u kojima vladaju beščašće i beskrupulozni politikanti, koji ne prezaju ni od ordinarnih laži da bi prekrajali i istoriju, govoriti s velikim angažovanim umetnikom samo o umetnosti. Zato razgovor s Milanom Rakovcem počinjem pitanjima koja svakog normalnog čoveka, neobolelog od nacionalizma i fašizma muče.
Razgovor vodila: Svetlana Broz
Kada govorimo o Hrvatskoj u kojoj živite, nameće se pitanje, koje je nekada bilo naslov divne pjesme: kud plovi ovaj brod, kud ljude odnosi?
Ma kakva globalizacija! Ma kakvi Četvrti Balkanski rat! Ma kakva Hrvatska do Zemuna i Srbija do Karlobaga! Pitanje jest: Što će Hrvatska s nama, sa sobom? Jer čovjek danas više nije HOMO LUDENS, nego HOMO DESPERATUS, a čovjek ako nije HOMO FABER, onda više nije čovjek: Što će Hrvatska s nama? Dati nam raditi i zaraditi, proizvoditi i prodavati što više, kupovati što manje. U doba prvanja naši stari bi povidali da gospodar kupuje, a lakodielnik prodaje! Reče neki dan čak i onaj naš tycoon: ako treba uvoziti banane, treba izvoziti jabuke! Ali, najveće voćnjake tamo između Vinkovaca i Vukovara danas prekrivaju mine i korov!
Napisao je Ivan Cankar prije stotinjak ljeta (barem) tri tako mi drage replike: Prva, kada dođe do spora o narodnim stvarima, da izbjegne nelagodu i jasnoću, reći će lik iz drame Sluge: „Najbolše so pohane piške“ (pilići) – ovu je i Krleža često citirao! Druga: „mesarska mentaliteta naših narodnjakov“, koji „u načelu“ ne konzumiraju domaću literaturu, glazbu, slike i kipove. I treća: „Pogledala je domovina sebe v obraz in zardela (zarudjela) od radosti“. Bojati se da Lijepa naša ne želi pogledati svoj odraz, e da ne bi zarudjela od stida, da se ne bi zarumenila, zacrvenila; jer hrvatska stvar danas stoji slabije nego u doba Matoša ili Krleže.
Groteskno rodoljublje najboljih hrvatskih sinova, koji su počučali (posisali, posrkali) leđnu moždinu Nacije, besprimjerno je, koliko i besprijekorno učinjeno! Jer ta lopovska družba netom što je opernatila, smjesta je stvorila novi soj, Partei-genoserei (stranačko drugarstvo), i ujedno uzela sebi komesarsku nedodirljivost, te nam sada soli pamet sa svojih uzvišenih oltara i balkona tričave podsljemenske arhitekture. Jedini je problem Balkana tko-će-prvi-potegnuti, izgleda? Hoće li Vučić proglasiti priključenje The Republic of Srpska k’o Rusi Krim? Ili će Čović rekonstruirati Republiku Herceg Bosnu a Dodik to odmah priznati, pa onda i Plenković. I Kolinda. Ili će Ilir Rama proglasiti utemeljenje Ilirije (kad Ljudevit Gaj nije uspio) i priključiti pola Makedonije, Kosovo, komadić Crne Gore a i Srbije – Velikoj Albaniji: ima tu jedan jadac – u Grčkoj Albanaca k’o Rusa, a Makedonaca ko u S. Makedoniji: al’ to ne smije nitko ni pisnuti. To, jasno, neće ići! Pa baš zato bi to mnogi belosvetski mešetari, na vrhu država i vojnih industrija i banaka, i podržali! Logistika, lova, mediji, oružje – you just name it, ossia „druže Edo (Kardelj) samo reci, letjet ćemo kao meci, ako kaže i Jovanka radit ćemo bez prestanka“, kako se pjevalo na radnim akcijama. Podržali bi oni, to jest, To, ali što to? Pa neki gorenavedeni zgodan scenario, po kojem će druga strana odmah reagirati oružano: ali to su samo tamo neke balkanske fikcije, zar ne? Da, jesu. Mi smo ovdje EU, i Zapad, i Istra-nam-materina (by Franci Blašković), ali najlakše je napraviti belaj baš tu kod nas: arbitraža odluči da su Bužini Škudelini itd. Slovenija, mi ne priznamo. Šarec proglasi priključenje k’o Putin Krim. I izbaci padobransku brigadu po čukama od Kaštela priko Ščavonije do umaških stadiona, pa ti onda igraj tenis, moj brale!
Čovjek se snalazi, ipak, ima iskustva, pa osniva bratstva, zadruge, udruge, pokrete, banke, prekarne organizacije, hotele i poduzeća: UDRUŽIVANJE protiv Moći, eto to je perspektiva, dok ne ljosne i ovaj neoliberalizam, kao prije njega svi zastarjeli sustavi svijeta.
Milan Rakovac – foto šg
Može li, hoće li neko zavodljivoj populističkoj zmijurini da stane za vrat? Ko u hrvatskom društvu ima moralnu obavezu, kada su se političari ili oni koji misle da su to, već survali u ambis ultra desnog, dakle fašizma i ustaštva, suprotstaviti se i pokrenuti pasivno javno mnjenje, razmaknuti opasno živo blato i ponuditi alternativu? Kako umjetnici mogu pomoći i da li to zaista čine? Ima li Hrvatska, ma koliko to zvučalo kao pleonazam, nezavisne intelektualce i čuje li se njihov glas?
O da, čine, čine, ali uzalud. Intelektulani prvaci svijeta, ovdje i svugdje, su kuhari i ljepotice i centarfori i mafijaši i hohštapleri: njih se pita danas kao nekad što se pitao Zola ili Krleža ili Vinaver… ipak, čine, čine: ženski zbor LeZbor u crnim uniformama i s bananom umjesto pištolja, „Pirke“ u Šibeniku okuplja antifašiste od imena na festivalu Fališ održava javni antifašistički artistički logos i topos i eros… u vrhu hrvatskog umništva, po odjeku i utjecaju u javnosti, ipak prije svih nas imaju dva književnika, dva kolumnista Jutarnjeg lista i Slobodne Dalmacije, Jurica Pavičić i Ante Tomić: i oni su tek smokvin list što pokriva stidna mjesta (tako se nekad ono dolje zvalo) poretka.
Kad se kaže Hrvatska kaže se i Srbija. Ove dvije zemlje opasna su prijetnja najprije same sebi, pa susjedima, pa Evropi, pa svijetu. Sva sreća što se nema para nego za muzejske ruske i američke avione! Ako ćeš u rat, ostaje ti kubura i kama! Rehabilitacija fašističkih Quislinga jest stvarnost Balkana, napose Hrvatske i Srbije, i ove dvije „demokrature“ nisu nikakvi taoci ustaških i četničkih „tradicija“, nego onaj čarobni, mitski EX Calibur, kojim pokoravaju vlastite nacije i održavaju mržnju u sedlu crkavajuće balkanske (hrvatske i srpske) kobile. Naravno, pobunile su se najmlađe generacije, dozlogrdilo mladosti Zagreba i Beograda. I to je jedina šansa. Umjetnički svijet prije svih i iznad svih. Svijet koji već ozbiljno prijeti ponosnome samouvjerenju političkih, vjerskih, tajkunskih, kriptomilitarističkih nacionalnih prvaka, naših najboljih sinova, koji su sada postali već opasni fireri.
I za kraj, stari rocker, spremam se minulog proljeća za majske svečanosti slobode, u klubu Močvara, što ih organizira Mreža Antifašistkinja Zagreba: glasno i angažirano obilježiti i proslaviti obljetnicu oslobađanja našeg dragog grada od faštičkih falangi i domaćih izdajnika. Već nazivi bendova jasniji su od svakog komentara: FNC Diverzant, Kriva istina, Kurve…
Samo taj takav britki kulturni iskorak, koji sam ilustrirao ovdje nekim pimjerima, može nas oporaviti, može prekinuti desetljeća PLORANTIS CROATIAE (ucivljene Hrvatske) i samo iz toga može se stvarati CROATIA REDIVIVA (oživjela Hrvatska), kako je u 17. stoljeću pisao senjski književnik Pavao Ritter Vitezović. I kako poje Edo Maajka, hrvatski reper, Bošnjak, žena Izraelka, a, ponavljam, zato frkću na nj i neki Bošnjaci i Hrvati i Izraelci:
Drugo je vrijeme, umjesto rokera/političari su zvijezde/plaše raju ratom
bolan jarani mi sijede/ Svi su veliki Srbi,veliki Hrvati, Muslimani/a svi su toliko gladni
i tolko u banani/Svi pišu svoje istorije/i svi su u pravu/ni oporba nije ništa bolja/i oni bolan kradu
“Jebo vladu” na koncertima se deru/pa sutradan jebo Edu/hajmo na Cecu, pa u folkoteku/s domoljubnim pjesmama presjeku…
Tako. Ne može se ovdje više domoljubno presjeći, kao rizling radenskom, raji je pun kufer. Šute i trpe djedovi i bake i očevi i majke i sinovi i kćerke – ali unuke i unuci neće više trpjeti. Oni se obaziru preko ramena, i nalaze svoje izvore i nauk u djelima djedova i pradjedova.
Šta radi EU u Hrvatskoj? Pomaže li joj i u čemu?
EU se trsi europeizirati nas, baš joj i ne ide za rukom. Jer teško nas je debalkanizirati. Napisah jednom za Vjesnik zapis Debalkanizacija Balkana: Balkanac nisam, vele da je on Preko Une, ali je on duboko u meni. Tako, sjedim „Kod Mesića“ u Bruvnu kolovoza 2001. i krkam janjeću glavušu, a zgranuti Nijemci i ostali uljuđeni ne mogu podić pogled s pjata, u strahu od interakcije tih dviju glava, dok laloke škripe, i mrtve i žive… EU se trsi koliko može, al’ ne može iz svoje kože ni ona. A ni mi.
Može li Istra, koja se opire fašizmu biti primer i Hrvatskoj i regiji i kako?
Nigdje Italija, Slovenija i Hrvatska nisu slabije nego u Istri, i zato nigdje nisu tako snažne! A kad to velim, nikako ne mislim na ponosne patriote (ima ih i ovdje!) koji i sad budno stražare na granicama kojih „nema“. Mislim upravo na onu tako tipično istarski (tržaški, kraški) smjernu i šutljivu, trpeljivu i strpljivu, radišnu i srdačnu većinsku populaciju sjevernog Jadrana, i talijansku, i hrvatsku, i slovensku; ta populacija tvori kolektivni mentalitet pograničja, i ona hoće postvariti svoj „niži“ a ne više „viši“ interes: živjeti dobro, raditi, zaraditi, provesti se – a ovdje se to ne može bez prijaznog i prijateljskog odnosa s onim drugim, i najprije poslovnog, interesnog kontakta, s tim drugim – koji ima sva prava na ovaj teritorij kao i mi sami, bez obzira na to da li je „večinec“ ili „manjšinec“, i živi li s ove ili one strane granice! Cocqtaill ovoga zwischenlanda, ili niemenslanda, danas je dominantno stanje kolektiviteta – napose Istre i Hrvatskog primorja. Ona pak Kovičeva različnost kao razlog nerazumijevanja i sporenja i sukobljavanja, u novome europskome dobu postaje najvažniji faktor spajanja, a ne više razdvajanja. Nova europska formula ne ide nasuprot nacionalnom etatizmu, nego je njegov povijesni “by pass”, kako između pojedinih nacionalnih država, tako između pasatističkog nacional-etatizma jučerašnje Europe, i sutrašnje “europeizirane Europe”.
A gdje drugdje nastojati iskušati te nove formule, ako ne tamo gdje su navedene različnosti među otočentsknim Nacionima ujedno sažele u sebi sva tri europska mega-etnička oceana?! To više, što se na istom ovom prostoru, uz prožimanja interetničke convivenze, opet dodiruju i uzajamno pothranjuju kriptonacionalistički recidivi, jednako virulentne zapadnjačke rasističke desnice, kao i balkanskih hajdučkih hordi i njihovih etno-banditizama, pacificiranih zapadnom intervencijom, ali koji još predstavljaju opasnost i sami za se i za cijelu Europu. U tom ambijentu i u tom kontekstu, stimulirati, promovirati te podupirati razvitak transfrontierističkih spajanja, pitanje je perspektiva europskih integracija – njihovoga socijalnog i političkog kredibiliteta.
Kako se može pomoći milionima ispranih mozgova na Balkanu da shvate da su manipulisani političarima koji su uglavnom u lancu organizovanog kriminala na Balkanu?
Ma ti mozgovi nisu isprani od voždovskih i inih ruku, nego su sami sebe strasno isprali: jer ako za Titinog vakta imaš ‘iljadu marona mjesečno, u demokraciji ćeš imat barem tri ‘iljade! Pjevali su onomad dalmatinski avant-reperi: pla-pla-pla-plavi se Jadran talasa, ra-ra-ra-ra-radnička odmara se klasa. Jugoslavenski proletarijat srozao se na lumpenproletarijat, a onda svi zajedno padosmo u jamu prekarijata: „stani đe si, ni za đe si nijesi“! Bune se gorenevedeni mladi artisti, aktivisti, bundžije, ali narod trpi. Kao da se vratio „Baja“ Pašić: Gos’ predsedniče, narod se buni! – Ma kaki bre narod, narod je raja, a raja je fukara – pošalji bataljon žandarmerije. I sad ta raja ni da mrdne nego je uvjerena da su svi ovi balkanski Dučei zbilja marni i harni Očevi Nacije…
Vidite li političara s vizijom u Hrvatskoj i na Balkanu?
Ne čujem dobro, a ne vidim ama baš nikako…
Milan Rakovac – foto šg
Kako i ko može efikasno pomoći Bosni i Hercegovini da izađe iz ludačke košulje daytonskog Ustava u kojoj vegetira već dvadeset i četiri godine okružena aždajama neugaslih apetita?
Bosna živi svoju daytonsku moru. Dayton je i dalje tek requiem za Bosnu, onu mrtvu po primarnim, sekundarnim i tercijarnim masovnim grobnicama. I ovu živu, koja svojom životnošću odbija umrijeti. Evropa, pardon EU, i SAD obećavali su Dayton 2, Post Dayton, obećavali su novi Ustav BiH. I obećavaju i danas. I zapravo mare za BB, Bosnia&Balkans, kao za lanjski snijeg… Za Bosnu i Hercegovinu zato veoma brinu dvije njene susjede: Srbija i Hrvatska, i njihovi etnički entiteti u BiH: a to je, uz Kosovo, najveći problem BiH, i bivše Jugoslavije. To mentorstvo Beograda i Zagreba ujedno je i najveći problem politike EU na Balkanu.
A Balkan sutra može biti interkontinentalna i interkonfesionalna karantena, oaza, limes et sinus mundi, carinarnica između Azije i Europe; ali zato nam svima treba precizno samoutvrđivanje pojedinih kolektivnih interesa, iz kojih može nastati njihovo sprezanje u zajednički, regionalni, međukontinentalni interes. Upravo dramatična prisutnost različnih kultura i religija, ako se uspostavi interesno zajedništvo, može sutra biti najbolja zapreka već nastupajućim militariziranim fundamentalizmima; ovdje može možda bljesnuti iskra iluminizma koji će potisnuti mrak opskurantizma; The Good & The Evil zajedno u „božjem hramu“, mislim da je to srž konflikta, pa valjda je surova „generalna proba“ kroz genocid u Srebrenici i trogodišnju opsadu Sarajeva uozbiljila narode Balkana, a i Zapad, a i Istok? Jer ako mira na Balkanu ne bude, neće ga biti nigdje…
Kako opisujete kulturu u Hrvatskoj u poslednjih trideset godina?
Postoje dva kruga kulture, onaj podanički državotvorni Akademije i Bećarca i Seve i Thompsona, i onaj urbani, građanski, od Gavele do Ferala, do repera do „Zinedine Zidanea“: „pantagana, živina nabrijana, naoružana, ima gana, in Kroejša lajk in Gana, Bocvana end Gvajana“, do The Bta Fleeta: „Ne ne ne nema nam pomoći, nema nam pomoći, nema nam pomoći“. Trse se izdavači, sve jači, makar većina propade, kao Fraktura i VBZ…
Kakve su Vaše veze sa bh. književnošću i kulturom?
Jake, snažne, oduvijek, drugovah davno sa mojom rajom: Avdo Sidran, Ivan Kordić, Stevan Tontić… I sada još se ponekim od nas matorih zevzeka. I više no ikad vidim da su mi bliski (osobno i profesionlano) neki novi klinci (za me „straca Koču od stotinu ljeta“) – Kazaz, Finci, Bure, Vela, Gojer, Mlakić, Šehić, Krajišnik (Đorđe), Jasmin Imamović, Uznović… Od 1997. redovito kružim Bosnom i Hercegovinom, pišem već pet godina romansirani putopis, antologijski prošaran, od Kikića i Kočića i ABŠ-a, do Maka i Kike, do Bureta i Faruka Š, naslov je BOSNA JEDNA, i možda ću stvar okončati prije nego li skončam.
Kako ocenjujete sadašnji bh. književni ambijent?
BeHa književni ambijent, na ovdašnjem jeziku (jezicima?) i na drugim jezicima je čudo 21. stoljeća, eksplozija. Ekstaza. Revolucija. Kao nekad glagoljaši. Kao nekad dalmatinski petrarkisti… HEMON, PRCIĆ, ČOLIĆ, SEJRANOVIĆ,.. pisci američki, engleski, francuski, norveški… Pa danski, njemački, talijanski i čak – slovenski. A sve sam Bošnjo! Fantastično! Bosna jednostavno proizvodi pisce na svim važnim jazicima svjetske današnjice. Nečuveno. Bosna mučenica naprosto rađa iznimne pisce. Od potonjega rata nadalje, posrijedi je autentična eksplozija književnika planetarne vrste…
Koliko i koja teatarska djela su nastala po vašim prozama?
Dramski recital Iliricus izveden je tek jednom, u Labinu… Po romanu Riva i druxi, Lary Zappia napravio je dramatizaciju i režirao krasnu dramu, igrala se u Rijeci, Puli, Kopru, Splitu, Zagrebu… Dramu Blak napisao sam za INK Pula, režirala je to Ines Pletikos…
Šta Vama kao autoru znači izvođenje vaših djela u teatrima?
Mnogo, ostajem zakinut, jer baš ne znam pisati za teatar.
Vaša narativna struktura koja predstavlja amalgam odnosno mješavinu književnog standarda i čakavsko-italijansko–englesko–nemačkih dijalekatskih ili govornih izraza došla je naročito do izražaja u Vašoj kultnoj knjizi Riva i druži. Šta Vama znači taj miks koji šarmantno nosite i u govornom jeziku i u literaturi?
Naravno da pomalo konstruiram taj istarski koine, baš se ne razgovara po kafićima odjednom na nekoliko dijalekata i jezika, ali istina je da su oni vrlo živi, na ulici, na estradi, u književnosti. To višejezičje je najljepši signum moga zavičaja, i najbolja obrana od anglizacije, jer sutrašnja „Europa-kao-Domovina“ (Vaclav Havel) može nastati jedino kao „Mogući Babilon“ (Ulderico Bernardi)…
Milan Rakovac – foto šg
Za koja djela na kojima danas radite će Vaša umjetnička radionica biti bogatija, omnipotentni umjetniče?
A joj. Imam pune ladice načetih rukopisa, pun laptop nedovršenih knjiga, nadam se dovršiti barem BOSNU JEDNU, te SECTIO AUREA (ZLATNI REZ) o svjetskoj ženskoj revoluciji…
Osnivač ste i spiritus movens već dvadesetu godinu Foruma Tomizza, kulturne manifestacije koja se izvodi u tri države: Hrvatskoj, Sloveniji i Italiji. Koji su ciljevi ovog foruma ostvareni i na kojim novinama radite?
Ciljevi su postignuti i postižu se: jedan je bitan, činiti granice besmislenima. I činiti život na njima podnošljivim. Bilo bi dobro kada bi Forum Tomizza izravnije bio uključen u obrazovni sustav, barem Trsta, Kopra, Pule… To baš ne ide…
Gola statistika, u dvadeset edicija Foruma je jasna: nekoliko stotina izlagača na simpoziju, iz ove tri države i ostalih balkanskih zemalja, više od 1.300 kratkih proza za natječaj Lapis Histriae (istarska pisaljka, istarski kamen)…
Šta Vam znače Sarajevo, Tuzla i Mostar?
Zadivljen sam ljudskim ambijentom u cijeloj Bosni. Tuzla je ista Istra, Sarajevo je normalniji grad od svih južnoslavenskih gradova, Mostar je užasna divota rascijepljena na Istok i Zapad, ali ne Neretvom nego dejtonskom paralažom… Uza sve to, moje dvije ujne su iz BiH, Stojanka, mostarska Hrvatica, rastala se od mog pokojnog ujka Janka, bio je apotekar u Bosaskoj Dubici. Tu se opet oženio, Fikretom… On me i stvorio, ovim i ovakvim, muštrajući me od osnovne škole u Puli do konca gimnazije u Zagrebu, živio je s nama dok je studirao: godišnja pretplata u HNK, izbor knjiga koje moram čitati… Bosna je, moj Janko…
*moram biti precizan, moram biti točan, barem za Tačno.net: na pitanja ovdje odgovaram najviše istrgnutim vlastitim zapisima nastalim u potonjih pe’šestinja (ne kaže li se tako crnogorski?) godina. Posrijedi su mahom neobjavljeni tekstovi…(M.R.)
Autor/ica 👤Svetlana Broz
