Moralni osjećaji

Izdvajamo

• Trenira tako represivni aparat strogoću nad aktivistima i novinarima, sve u ime zaštite osjećajnih građana, a opet, mari li itko za ćutila onih, možda malobrojnih, ali svejedno građana, svakodnevno izloženih povicima „Ubij Srbina!“, grafitima s ustaškim „U“, masovno ispisanim po zidovima hrvatskih gradova? Kako to da policija, koja novinara Indeksa sačekuje na aerodromu i skida s leta, ne čuje uobičajeno zborno arlaukanje fašističkog pozdrava „Za dom spremni!“, iako bi po slovu zakona trebala reagirati? Kako to da na bini ne hapsi ustaškog pjevača Thompsona, pa ga pričvrlji u ćeliju da čeka onoga suca koji će ga pitati: „A što ćemo s tobom?“, te mu prijetiti zatvorom zbog „vrijeđanja moralnih osjećaja građana“? Kao novinaru Indeksa zbog onih govana.

Povezani članci

• Katarina Peović: Hrvatska mora imati beskompromisne političke opcije koje će oportuniste natjerati da pogledaju u oči prošlosti, nepravdi i siromaštvu obespravljene većine
• OTAC NA SLUŽBENOM PUTU
• Hrvatska pokreće proces izlaska iz arbitraže
• Dizajn otpora i nezavisne kulture
• Između iskustvenog proživljenja i metafizike
• Zašto nacionalisti mrze Frljića i istinu?

A da totalitarni režim ne bi ničim zaostajao za onim protiv kojega su se Hrvati jednom tobože masovno borili, upravo pjevanjem po krčmama Vile Velebita, pobrinuo se sudac koji je, prije izvođenja novinara u sudnicu, došao u zatvorski pritvor, e kako bi mu prijetio kaznom od 30 dana zatvora. A sve zbog onih govana u Jadranu na koja je Duhaček samo ekološki svjesno upozorio prepjevom pjesme za koju nitko do sada nije ni znao da je zakonom zaštićeno govno, pardon kulturno dobro. Jer i nije, nego je riječ o goloj represiji u cilju zastrašivanja i iznuđivanja zajedništva u totalitarizmu, čuvanjem imaginarnih svetinja. Među koje spada i vrlo kvarljiva roba, na primjer bivši predsjednik Tuđman, kojega je zločincem nazvao jedan aktivista, da bi ga onaj isti sudac iz slučaja Duhaček promptno osudio, a neki slični čuvar „moralnih osjećaja građana“ osudio je i mladića koji je na spomeniku Tuđmanu iscrtao srp i čekić, dok je policija privela čak i čovjeka koji je još jednu banalnu potrošnu svetinju, šefa vlade, oslovio kao „ćaću“, jer da podsjeća na nadimak korumpiranog, utamničenog bivšeg premijera Sanadera.

„Tko na javnom mjestu omalovažava moralne osjećaje građana kaznit će se kaznom od 50 do 200 njemačkih maraka ili kaznom zatvora do 30 dana.“ Tako glasi članak hrvatskog Zakona o prekršajima, a s obzirom da se majmun koji vrijeđa osjećaje građana kažnjava u njemačkim markama, koje odavno nisu u upotrebi, dalo bi se zaključiti da se radi o nekoj prastaroj okamini, a sve ukazuje na to da je suverena & samostalna Republika Hrvatska naprosto prepisala Prekršajni zakon države Jugoslavije. Koje odavno nema. Ali kao da je ima. Jer prepisane su ne samo kazne za one koji „omalovažavaju moralne osjećaje građana“, nego su i „prekršaji“ ostali isti. A tiču se danas, kao i onomad, izmaštanih nacionalnih svetinja, jednom je tako jugoslavenske osjećaje duboko vrijeđalo pjevanje jedne banalne stihoklepine, zove se Vila Velebita, pa su jugoslavenski patrioti rado prijavljivali svoje drugare koji bi u nekoj krčmi pripito mucali Vilu Velebita, potom bi ih jugoslavenski žbiri priveli, a sudac osudio „zbog omalovažavanja moralnih osjećaja građana“. U obrazloženju bi pisalo i da je riječ o nacionalističkoj pjesmi koja ugrožava bratstvo i jedinstvo, pa je svaki bezveznjak koji je jednom priveden jer je pjevao o Hrvatima koji ljube svoje „smilje“ i brdsko „stijenje“ u novoj Hrvatskoj proglašen herojem, a nacionalno mu je herojstvo, pjevanjem o „vili svih Hrvata“, priskrbilo u biografiji veću vrijednost od neke fakultetske diplome.

Uglavnom, zbog tog se bića iz šuplje nacionalne bajke, te Vile Velebita, kojom se danas krste brojne krčme i restorani i apartmani po hrvatskim zabitima, nekada išlo u zatvor, a danas? Danas su pravila ista i moralni osjećaji građana su isti, iako se ne zna na koji se način mjeri njihova povreda, mislim tih osjećaja, i tih građana. Postoji li za to neka vaga ili se građanima vadi krv ili ih se anketira, pa onda oni masovno kažu kako ih je posprdna obrada Vile Velebita, od strane novinara portala Indeks, duboko uvrijedila, te je dotični znači s pravom uhapšen, pa pritvoren i kažnjen?

Ili je dovoljna procjena represivnog sistema da je riječ o nacionalnoj svetinji, poput nekada druga Tita, ili himne Hej Slaveni, te da je svaka intervencija u te blesave stihove, pa još i objava, makar samo na Twitteru, dovoljan razlog da se glomazni policijski aparat pokrene? Pa Gordana Duhačeka, novinara Indeksa – koji je Vilu Velebita pretvorio u Govna Velebita, referirajući se na učestalo curenje fekalija u more, sve tamo podno Velebita, uzduž jadranske obale – pokupe na aerodromu i strpaju u pritvor. Jer da je spominjanjem govana u kontekstu važne nacionalne budnice omalovažavao osjećaje građana.

A da totalitarni režim ne bi ničim zaostajao za onim protiv kojega su se Hrvati jednom tobože masovno borili, upravo pjevanjem po krčmama Vile Velebita, pobrinuo se sudac koji je, prije izvođenja novinara u sudnicu, došao u zatvorski pritvor, e kako bi mu prijetio kaznom od 30 dana zatvora. A sve zbog onih govana u Jadranu na koja je Duhaček samo ekološki svjesno upozorio prepjevom pjesme za koju nitko do sada nije ni znao da je zakonom zaštićeno govno, pardon kulturno dobro. Jer i nije, nego je riječ o goloj represiji u cilju zastrašivanja i iznuđivanja zajedništva u totalitarizmu, čuvanjem imaginarnih svetinja. Među koje spada i vrlo kvarljiva roba, na primjer bivši predsjednik Tuđman, kojega je zločincem nazvao jedan aktivista, da bi ga onaj isti sudac iz slučaja Duhaček promptno osudio, a neki slični čuvar „moralnih osjećaja građana“ osudio je i mladića koji je na spomeniku Tuđmanu iscrtao srp i čekić, dok je policija privela čak i čovjeka koji je još jednu banalnu potrošnu svetinju, šefa vlade, oslovio kao „ćaću“, jer da podsjeća na nadimak korumpiranog, utamničenog bivšeg premijera Sanadera.

Trenira tako represivni aparat strogoću nad aktivistima i novinarima, sve u ime zaštite osjećajnih građana, a opet, mari li itko za ćutila onih, možda malobrojnih, ali svejedno građana, svakodnevno izloženih povicima „Ubij Srbina!“, grafitima s ustaškim „U“, masovno ispisanim po zidovima hrvatskih gradova? Kako to da policija, koja novinara Indeksa sačekuje na aerodromu i skida s leta, ne čuje uobičajeno zborno arlaukanje fašističkog pozdrava „Za dom spremni!“, iako bi po slovu zakona trebala reagirati? Kako to da na bini ne hapsi ustaškog pjevača Thompsona, pa ga pričvrlji u ćeliju da čeka onoga suca koji će ga pitati: „A što ćemo s tobom?“, te mu prijetiti zatvorom zbog „vrijeđanja moralnih osjećaja građana“? Kao novinaru Indeksa zbog onih govana.

A kako to? A lako! Zato jer građani koji ne smatraju da je Vila Velebita nacionalno dobro, nego tek hrpa loših stihova, korištena u nacionalističke svrhe, ali dobro znaju da obnova ustaške Hrvatske nije patriotizam, nego fašizam, e takvi, smatra se, ionako ne pripadaju ovdje, budući da ne posjeduju onaj neophodni sentiment koji se, vidimo, i zakonski vodi kao ekskluzivno povrediv i zaštićen. To jest, tupi osjećaj prema domovini. Makar je ta nalik na usmrđenu vučju jazbinu, negdje s vrleti Velebita, i koja, takva, ozbiljno vrijeđa svakog pristojnog građanina.

Mladina