Habulin: Ne zagovaram jednoumlje, ali ne prihvaćam bezumlje!
Izdvajamo
- Ne možemo i nećemo šutjeti na sve prisutnije i sve bezočnije rehabilitiranje naci-fašizma i ustaštva! Nas antifašiste ne može se kupiti prividnim ustupcima, jer to što mi tražimo, to nisu ustupci. Mi tražimo da Hrvatska, demokratka, slobodarska Hrvatska ostane vjerna sama sebi.
Povezani članci
Nije svaka Hrvatska dobra i dobrodošla. Nije bilo kakva Hrvatska dobra i dobrodošla. Jedina Hrvatska za koju se moramo boriti, ne snagom oružja, nego snagom istine i argumenata, to je demokratska, antifašistička i tolerantna Hrvatska, zemlja ravnopravnih građana – bez obzira na to koje su nacije, koje vjere, kojeg svjetonazora.
U organizaciji Srpskog narodnog vijeća i Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske na obilјežavanju 78 obljetnice Dana ustanka naroda Hrvatske danas u Srbu, u podnožju Spomenika ustanku, govorili su: Milorad Pupovac, saborski zastupnik SDSS-a, Franjo Habulin, predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH, bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić i Rajka Ranđelović, donačelnica općine Gračac i predsjednica VSNM Zadarske županije. Uz podršku fondacije Rosa Luxemburg iz Beograda, u Srb došla je i Martine Renner, zastupnica Die Linke-a iz Bundestaga. U podnožju Spomenika ustanku nastupili su Zbor praksa iz Pule i Naša pjesma iz Beograda.
Obraćanje Franje Habulina, predsjednika Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH, prenosimo u cijelosti:
“U ime Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske srdačno vas pozdravljam i zahvaljujem što ste došli u Srb da zajedno i obilježimo i proslavimo Dan ustanka naroda Hrvatske. Nema nikakvog okolišanja i nikakvog taktiziranja. Stvari treba nazvati pravim imenom. I zato treba reći, jasno i odlučno: da, mi znamo zašto smo danas ovdje.
Ovdje, u Srbu, počeo je prije 78 godina ustanak naroda Hrvatske – Hrvata i Srba. Toga se sjećamo i to slavimo!
I još nešto treba reći: bio je to ustanak protiv okupatora, ali i protiv onih koji su blateći hrvatsko ime pod okriljem okupacije koja im je omogućila proglašenje njihove kvazi-države uveli vladavinu terora. Upozoravam da govorim o onima koji su blatili hrvatsko ime, ne o hrvatskom narodu. Govorim o kvazi-državi, a ne o državi hrvatskog naroda.
Počeci ustanka bili su i spontani i stihijski, dobrim dijelom izazvani strahovladom i terorom što su bili usmjereni u prvome redu protiv Srba i Židova, ali i protiv svih onih koji nisu htjeli šutke pristati na zločin pretvoren u sustavnu politiku. Vrijedi to kako za formiranje i akcije prvog partizanskog odreda, formiranog u šumi Brezovici kod Siska potkraj lipnja 1941., tako i za ustanak u Srbu.
No, ono što je bitno to je da je oba događaja karakteriziralo zajedništvo Srba i Hrvata. Bilo je u tim počecima i lutanja i zastranjivanja, ali u onoj mjeri u kojoj je jačao utjecaj Komunističke partije na akcije ustanika, slabila su i ta lutanja i skretanja. Ustanak je dobivao čvrsti pravac i precizno definirani cilj: borba protiv nacista, fašista i njihovih domaćih pomagača, prvenstveno ustaša; borba za slobodu.
Rekao sam: dosta je taktiziranja i okolišanja. Baš zato što se istinu uporno i sve agresivnije pokušava zatrti, baš zato što se bezočno negiraju činjenice, treba te činjenice ponavljati i inzistirati na tome da se čuju. Ne budemo li se tako ponašali, uspjet će u svojem naumu oni koji bi poražene u Drugome svjetskom ratu htjeli danas i ovdje, samo ovdje, proglasiti pobjednicima.
A njihov je naum koliko jednostavan, toliko i opasan. Smrtno opasan za demokratsku i antifašističku Hrvatsku, za jedinu Hrvatsku koja smije i može postojati.
I to je nešto, što treba krajnje jasno reći. Nije svaka Hrvatska dobra i dobrodošla. Nije bilo kakva Hrvatska dobra i dobrodošla. Jedina Hrvatska za koju se moramo boriti, ne snagom oružja, nego snagom istine i argumenata, to je demokratska, antifašistička i tolerantna Hrvatska, zemlja ravnopravnih građana – bez obzira na to koje su nacije, koje vjere, kojeg svjetonazora.
I da odmah dodam i ovo: tolerancija ne podrazumijeva da prihvaćamo propovijedanje mržnje, da trpimo poticanje i širenje predrasuda, demoniziranje čitavih naroda, da u ime nekakve apstraktne slobode govora ne sankcioniramo one koji tu slobodu žele zloupotrijebiti da bi je sutra ukinuli svima koji ne misle kao i oni.
Ne zagovaram jednoumlje, ali ne prihvaćam bezumlje!
A fašizam, nacizam i njihova ovdašnja inačica: ustašto, to nije ništa drugo, nego bezumlje. I to bezumlje što su ga svojim životima platili, bilo kao njegove žrtve, bilo boreći se protiv njega, milijuni ljudi u svijetu, a ovdje kod nas – stotine tisuća. Njima smo dužni govoriti istinu! Njima smo dužni spriječiti da mlade generacije, izvrgnute već gotovo tri desetljeća povijesnom revizionizmu i pranju mozgova, laž prihvate kao istinu.
A istina je, u ključnim natuknicama, ovo.
U Srbu je 27. srpnja godine 1941. počeo ustanak naroda Hrvatske, ne Gorskog Kotara, nego – Hrvatske.
U ustanku koji će se ubrzo pretvoriti u Narodno-oslobodilačku borbu, sudjelovali su Hrvati, Srbi, Slovaci, Mađari, Talijani, Nijemci. To nije bio ustanak Srba protiv hrvatske države.
Golema većina boraca Narodno-oslobodilačke vojske i partizanskih odreda, kako u Hrvatskoj, tako i u drugim dijelovima Jugoslavije, nisu bili komunisti, ali borbom je rukovodila Komunistička partija, a čovjek koji je stao na čelo te borbe bio je Josip Broz Tito, kasniji maršal Jugoslavije.
Nijedna okupirana zemlja Evrope nije imala takav otpor okupaciji i kolaboraciji kao Jugoslavija i Hrvatska – kao njezin dio. Nijedna se druga zemlja Evrope nije oslobodila od okupacije u prvome redu vlastitim snagama, vlastitom armijom kojoj su saveznici – oni zapadni i Sovjetski Savez samo pomogli.
Poslije pobjede, uz znatno manju pomoć od one što su je dobili dojučerašnji neprijatelji, Jugoslavija se razvijala i izgrađivala tempom koji je u određenom razdoblju bio najbrži na svijetu, a Hrvatska je – uz Sloveniju – u tome razvoju prednjačila.
Čovjek koji je svjetsku slavu stekao kao vođa antifašističkog otpora, koji je naci-fašistima bio toliko opasan, da su organizirali vojne operacije s jedinim ciljem – da ga likvidiraju, s ne manjim će se uspjehom oduprijeti i hegemonističkoj politici Staljinovog Sovjetskog Saveza i na čelu pokreta nesvrstanih profilirati u jednoga od vodećih svjetskih državnika druge polovice dvadesetog stoljeća.
Antifašizam je bio osnova ne samo Jugoslavije i Hrvatske, nego i svijeta izgrađenoga nakon pobjede godine 1945. Antifašizam jest i mora biti jedna od uporišnih točaka na koje se oslanja i današnja Hrvatska.
Eto, to je ta istina koju se želi sakriti i zatrti. Ali – to neće proći!
Pa ako već govorimo krajnje jasno, ako ne taktiziramo i ne okolišamo, uvjeren sam da upravo danas, na Dan ustanka naroda Hrvatske i upravo ovdje, u Srbu, moram reći i sljedeće.
Ne možemo i nećemo šutjeti na sve prisutnije i sve bezočnije rehabilitiranje naci-fašizma i ustaštva! Nas antifašiste ne može se kupiti prividnim ustupcima, jer to što mi tražimo, to nisu ustupci. Mi tražimo da Hrvatska, demokratka, slobodarska Hrvatska ostane vjerna sama sebi.
Dakle, ako nešto zaista tražimo, onda je to da se spriječi izdaja boraca Narodno-oslobodilačkog rata, ali i svih onih sudionika Domovinskog rata koji su uzeli oružje u ruke da bi branili pravo Hrvatske da bude svoja, a ne da bi slijepo uništavali, da bi pljačkali i progonili druge, samo zato što govore malo drugačijim jezikom, što pišu drugim pismom, ili ispovijedaju drugu vjeru.
Ako zaista nešto tražimo, onda je to da se ne osuđuju i ne uvećavaju zločini jednih, dok se prešućuju ili umanjuju zločini drugih; da se ne izjednačavaju, kako se to voli govoriti, svi totalitarni režini, pri čemu se cilja isključivo na tzv. komunističke, odnosno na antifašizam.
Ako zaista nešto tražimo, a tražimo!, onda je to da se prestane s lažima kakve nam upravo ovoga ljeta sustavno, iz tjedna u tjedan, servira masovni medij koji bi trebao biti javni, ali to ni slučajno nije.
I tražimo, bez ikakvog oklijevanja i taktiziranja, da se vrijednostima antifašizma, kao i simbolima antifašizma, uključujući i one koji su bili na čelu antifašističke borbe, dade u našem društvu i u javnom životu ono mjesto koje im pripada; da se prestane s lažima i sa sramotnim preimenovanjima ulica i trgova, da se obnove spomenici koji podsjećaju na antifašističku epopeju, a koji su sustavno uništavani.
Spremni smo dati svoj doprinos zajedništvu, ali ne onom zajedništvu koje će biti zasnovano na lažima o prošlosti. Pozdravit ćemo svaku inicijativu usmjerenu na ozdravljenje našega društva, ali nikada nećemo prihvatiti tvrdnju da se zdravo društvo može graditi na lažima.
Ovakva okupljanja jesu u prvome redu namijenjena obnavljanju sjećanja na prijelomne trenutke u našoj povijesti, ali su u isto vrijeme i prilika da se kaže, otvoreno i jasno, što mislimo o sadašnjosti. Mi to moramo reći, jer nećemo i ne smijemo dopustiti da ponavljamo prošlost! Cijena je previsoka!
Prošlost je tu da iz nje naučimo – što je bilo loše, a što dobro, što treba odbaciti, a na čemu valja graditi. Ali, u prošlosti se ne živi. S istinom o prošlosti treba se suočiti, s prekrajanjem povijesti mora se prekinuti, a budućnost se može i mora graditi samo u zajedništvu zasnovanom na zadovoljavanju uzajamnih interesa i usmjerenom na stvaranje uvjeta za bolji život svih u slobodi, ravnopravnosti i jednakosti.
Smrt fašizmu – sloboda narodu!”