ENG
OD VELEIZDAJNIKA DO HEROJA
Autor/ica 👤Tomislav Jakić
Izdvajamo
- Tek nakon više od deset godini Stauffenberg i zavjerenici 20. srpnja pretvorili su se u očima njemačke javnosti od veleizdajnika u heroje. Od kraja rata u Hrvatskoj prošlo je već više od dvadeset godina. I još se čeka. Što? I koga?
Povezani članci
I ove godine njemački političari i mediji podsjećaju na Clausa von Stauffenberga i njegove suborce koji su pokušali atentatom na Hitlera zaustaviti dalja razaranja. A Hrvatska još nema snage da oda priznanje Josipu Reihl-Kiru ili admiralu Vladimiru Baroviću
Dvadesetoga dana sedmoga mjeseca u godini, Njemačka se neizostavno sjeti ljudi koji su potkraj Drugoga svjetskog rata pokušali atentatom na Hitlera i državnim udarom prekinuti sve veća razaranja i zaustaviti dalje ubijanje. Claus von Stauffenberg, oficir Wehrmachta sa crnim povezom preko oka poznat je od prije nekoliko godina i najširoj publici u svijetu, otkako ga je u holivudskoj verziji zavjere od 20. srpnja utjelovio Tom Cruise. No, atentat na Hitlera bio je daleko od holivudskog spektakla, a ljudi koje se danas smatra herojima bili su i godinama nakon kraja rata u Njemačkoj smatrani veleizdajnicima, dakle takvima kakvima su ih vidjeli Hitler i njegovi sljedbenici (za koje je važilo ono što je nakon atentata masnim slovima pisalo na prvim stranicama njemačkih novina: “Providnost nam je sačuvala Fuehrera”).
Ključni su podaci dobro poznati. Stauffenberg koji je bio pozvan na dnevno referiranje u Hitlerov ratni štab “Vučju jamu”, postavio je torbu s bombom pod stol za kojim je vođa Trećega Reicha pratio na karti kretanje trupa. Od dva eksplozivna punjenja, prethodno je aktivirao samo jedno (nikada se nije pouzdano utvrdilo zašto), izašao pod nekom izlikom iz prostorije, vidio eksploziju, ukrcao se u avion i krenuo u Berlin, kamo je javio da je atentat uspio i da je Hitler mrtav. Zavjerenici, sve redom visoki oficiri, pokrenuli su ratni plan “Valkira”, pripremljen za slučaj unutarnjih nereda. Usmjerili su ga protiv SS-a i vrhova nacističke stranke, objavili su Hitlerovu smrt, ne izjašnjavajući se izravno protiv njega, počeli preuzimati ključne institucije i pripremati formiranje nove vlasti u kojoj su zapaženu ulogu trebali imati i neki ugledni građanski političari. I činilo se kao da sve ide kako je bilo predviđeno, dok jedan od oficira koji nije bio zavjerenik, ali je u skladu s planom Valkira trebao uhapsiti ministra propagande Goebbelsa, nije popustio uvjeravanju vještoga propagandiste i dozvolio mu da telefonski nazove Vučju jamu. Čim je čuo Hitlerov glas, odustao je od hapšenja Goebbelsa i počeo slušati njegova naređenja. I to je bio početak kraja.
Kolebljivci među zavjerenicima odmah su “okrenuli kaput”, zadrti nacisti uzeli su stvari u svoje ruke. Krenula je osveta. Stauffenberg i još nekoliko najistaknutijih zavjerenika strijeljani su još iste večeri, stotine drugih bit će što likvidrane nakon sudskih procesa nisu bili ništa drugo nego predstave za javnost, što bačene u tamnice. Od atentata u srpnju 1944. pa do kapitulacije početkom svibnja 1945. poginulo je na njemačkoj strani više ljudi (i vojnika i civila) nego u svim prethodnim ratnim godinama. Ono osnovno što su zavjerenici htjeli postići nije, dakle, ostvareno. No, kao što smo rekli, njih će se godinama još i u poslijeratnoj Njemačkoj, onoj zapadnoj, demokratskoj, smatrati veleizdajnicima, jer su prekršili zakletvu lojalnosti što su je dali Hitleru. Njihova se imena u javnosti nisu spominjala (osim u negativnom kontekstu), njihova su djeca u školi doživljavala neugodnosti – kako od ostalih učenika, tako i od – barem nekih – profesora. Godine će proći dok se neće početi mijenjati i ova javna predodžba o “ljudima 20. srpnja”. Pa će oni polako, usporedo s odlaskom sa scene mnogih nekadašnjih nacista koje je Zapad po kratkom postupku pretvorio u svoje saveznike u kontekstu razbuktalog hladnog rata, početi dobivati status “dobrih Nijemaca”, domoljuba, onih koji su pokušali spasiti Njemačku od potpune propasti. Danas to je općeprihvaćena ocjena, pa se i grofa Stauffenberga, njegovoga brata i sve zavjerenike (među kojima je bio i šef vojne obavještajne službe admiral Wilhelm Canaris) smatra ljudima koji su, suočeni ne samo s nacističkim zločinima, nego još više i s prijetećim potpunim porazom, željeli ubojstvom diktatora prekinuti i zločine i srljanje u propast. Drugim riječima, željeli su se predstaviti kao predstavnici “druge Njemačke” i sa Saveznicima (mada su ovi već objavili kako rat može završiti samo bezuvjetnom kapitulacijom sila Osovine) pregovarati o uvjetima prekida neprijateljstava, te izbjeći okupaciju zemlje.
Ni Stauffenberg, ni ostali zavjerenici nisu bili ni ljevičari, ni mrzitelji Njemačke i svega njemačkoga. Dapače, u većoj ili manjoj mjeri bili su istinski i uvjereni nacionalisti koji su u početku čak otvoreno podržavali Hitlera. No, iskustva s fronte, saznanja o zločinima, kao i hladna vojnička logika što je govorila da je poraz neizbježan, naveli su ih da djeluju. Današnja Njemačka, osim – naravno – radikalne desnice u čijim su očima bili i ostali veleizdajnici – upravo ih tako i tretira. A s obzirom da je doista trebalo imati veliku hrabrost, da bi se usred rata i ratnog ludila, ustalo protiv onoga koji je nacionalističko divljanje pretvorio u politiku, nije nikakvo pretjerivanja kada ih se tretira i kao heroje. Jer, bez obzira na početno oduševljenje s nacizmom, promijenili su pod pritiskom činjenica poziciju i postali neprijatelji poretka u čijim uniformama su se borili. Postali su neprijatelji poretka, shvativši da je taj poredak neprijatelj Njemačke. Drugim riječima, pogazili su zakletvu lojalnosti “vođi”, jer su smatrali da domovina ima prednost pred režimom. I možda malo patetično rečeno, djelovali su u skladu sa svojom i vojničkom i ljudskom čašću. Pretpostavili su domovinu režimu i mir ratu, pretpostavili su istinsko domoljublje slijepoj poslušnosti.
I ove godine njemački političari i mediji podsjećaju izjavama, prigodnim tekstovima i dokumentarnim emisijama na Clausa Stauffenberga i njegove suborce za mir. Jer, današnja je Njemačka raščistila sa svojom prošlošću (ma koliko da se svako malo javljaju periferni recidivi te prošlosti; ali – periferni i uvijek uz trenutnu reakciju vlasti i građana). Zna se tko je bio što i tko je bio na kojoj strani. I nitko neće javno plakati zato što se ne znaju grobovi u Nuernbergu osuđenih i pogubljenih čelnika nacističkog režima, ali i vojske. Nikome neće pasti na pamet da organizira mise zadušnice za Hitlera i kompaniju, niti će uvjeravati mlade kako su nacisti zapravo bili domoljubi, a zločina – pa, bilo ih je, rat je to, a tko zna je li zaista pobijeno toliko ljudi u logorima. I nitko neće tražiti da se, na primjer, ukine muzej posvećen zavjerenicima od 20. srpnja 1944.
Hrvatska koja je u prvim danima svoje neovisnosti čak naglašavala ratno savezništvo s Hitlerovom Njemačkom, vjerojatno ni danas nije sigurna jesu li “ustanici protiv Hitlera” heroji, ili su možda ipak veleizdajnici. Pa onda nije nikakvo čudo što ta i takva Hrvatska, izgubljena u “bespućima povijesne zbiljnosti” još uvijek nema snage da oda priznanje kao pravome heroju Josipu Reihlu-Kiru, zapovjedniku policije u Osijeku koji je 1990. i 1991. požrtvovno nastojao spriječiti otvoreni rat u istočnoj Slavoniji. Da bi pao žrtvom atentata s hrvatske strane; počinitelj je nakon niza godini ipak osuđen, ali je nalogodavac i dalje nepoznat. A još manje bi nekome moglo pasti na pamet proglasiti herojem admirala Jugoslavenske ratne mornarice, Vladimira Barovića, koji je na Visu počinio samoubojstvo, nakon što je odbio izvršiti naređenje što ga je dobio, naime da flota bombardira gradove i naselja u Dalmaciji.
Tek nakon više od deset godini Stauffenberg i zavjerenici 20. srpnja pretvorili su se u očima njemačke javnosti od veleizdajnika u heroje. Od kraja rata u Hrvatskoj prošlo je već više od dvadeset godina. I još se čeka. Što? I koga?
Autor/ica 👤Tomislav Jakić
