Osmominutna Hrvatska

Autor/ica 👤Tomislav Jakić 20.7.2019. u 21:42

Izdvajamo

Punih osam (8) minuta trajao je aplauz publike koja se digla na noge nakon projekcije filma “Dnevnik Diane Budisavljević” u pulskoj areni. Punih osam minuta te je večeri unutar zidina drevnog rimskog zdanja živjela Hrvatska, ona prava Hrvatska, jedina Hrvatska kojoj bi trebalo težiti i koju bi svi njezini građani bez ikakvih ograda i rezervi mogli ne samo zvati svojom domovinom, nego je tako i doživljavati

Povezani članci

Osmominutna Hrvatska

Vrijednost filma “Dnevnik Diane Budisavljević” za kojega smatra da bi ga trebao vidjeti svaki učenik u Hrvatskoj, najnagrađeniji hrvatski flmski režiser, Rajko Grlić, vidi ovako: “To djelo ukida svu demagogiju koju su nametnuli Crkva, dio političara i raznih organizacije o tomu da je ustaštvo bilo nešto lijepo, plemenito i zaslužno. Taj film govori o korjenu ljudskog zločina, zato je tako veličanstven i zbog toga je tako izvanredno primljen u areni.” A taj uspjeh u areni, i kod publike i kod ocjenjivačkog suda, potvrda je da za Hrvatsku još ima nade, da budućnost Hrvatske nisu oni koji inspiraciju za svoje djelovanje nalaze u propalim i davno (u svijetu barem!) otpisanim i poraženim ideologijama desne provenijencije. Ne, budućnost Hrvatske su oni koji se, makar i na samo osam minuta, trgnu i pokažu pravo lice Hrvatske kakva bi trebala biti.

Punih osam (8) minuta trajao je aplauz publike koja se digla na noge nakon projekcije filma “Dnevnik Diane Budisavljević” u pulskoj areni. Punih osam minuta te je večeri unutar zidina drevnog rimskog zdanja živjela Hrvatska, ona prava Hrvatska, jedina Hrvatska kojoj bi trebalo težiti i koju bi svi njezini građani bez ikakvih ograda i rezervi mogli ne samo zvati svojom domovinom, nego je tako i doživljavati. Je li osam minuta dovoljno? Jest, u postojećim okolnostima, u vremenu agresivnog povijesnog revizionizma, bezočnog laganja o prošlosti, u vremenu kada je i znatno manje od iskazivanja oduševljenja filmom što je zasnovan na teškoj i strašnoj istini, ali – istini, dovoljno da se nekoga optuži kao “neprijatelja Hrvatske i svega hrvatskoga” i osam minuta u kojima četiri tisuće ljudi stoji i aplaudira, dovoljno je da se kaže: još Hrvatska nije propala!

Za onoga koji ne zna, mada je – vjerujemo – malo takvih, film koji je, osim nezapamćenog aplauza u areni, pobrao i sve ključne nagrade Pulskog festivala, govori o Austrijanki, supruzi uglednog zagrebačkog liječnika koja je u vrijeme tzv. Nezavisne države Hrvatske spasila oko deset tisuća (10.000!) srpske djece iz ustaških logora. Film je zasnovan na dnevnicima Diane Budisavljević, a sastavljen je od dokumentarnih snimaka (ustaških!), igranih dijelova i razgovora s četvero od tada spašene djece. Film predočuje činjenice. Već i to je nešto što se vladajućima u današnjoj Hrvatskoj neće svidjeti. Jer, oni se ponašaju u skladu s navodnom izjavom jednoga od poznatih aktualnih “novinara” koji je na primjedbu da nešto što je napisao ne odgovara činjenicama, lakonski odgovorio: “To gore po činjenice!”. Činjenice, naravno, ne odgovaraju ni krajnjoj ustašofilskoj desnici koju od aktualne vlasti razlikuje samo to, što je od nje radikalnija i u svojoj ustašonostalgiji otvorenija. A ne odgovaraju ni Katoličkoj crkvi koja zdušno radi na “lakiranju” povijesti NDH i ustaštva, kako bi mogla – zajedno sa svjetovnim vlastima – zaokružiti zajednički projekt ustoličenja novih uzora dolazećim generacijama – svetog Alojzija Stepinca i prvog predsjednika Hrvatske – Franje Tuđmana. U filmu se, naime, na osnovi zapisa iz dnevnika Diane Budisavljević, kaže kako tadašnji nadbiskup Stepinac “nije mogao” pomoći u akciji spašavanja srpske djece, nego je Diani Budisavljević savjetovao da se, s obzirom na svoje porijeklo, obrati Nijemcima. Napokon, film se neće svidjeti ni nekritičkim apologetima bivše jugoslavenske države, zbog sudbine one koja ga je inspirirala. Poslijeratne vlasti u Jugoslaviji najprije su uzele Diani Budisavljević kartoteku s podacima o spašenoj djeci, potom joj zabranile bilo kakvu aktivnost na spajanju spašene djece s njihovim obiteljima i na kraju je, doslovno, prekrile velom zaborava. U vremenu partizanskih heroja (koji jesu bili heroji!) u sektaškom gledanju poslijeratnih vlastodržaca nije bilo mjesta za heroinu građanskog porijekla, k tome i Austrijanku (mada je i ona itekako bila heroina!).

Zbog toga nagrade u Puli, a iznad svega onaj osmominutni aplauz, izravni su udarac u lice ponajprije onima koji svoj izborni uspjeh tumače kao pokriće za stvaranje “nove Hrvatske”, zasnovane na lažima i na sve otvorenijem koketiranju s najmračnijim stranicama hrvatske povijesti. To jest udarac u lice svima, uključujući i aktualnu Predsjednicu, koji nisu štedili ni riječi, ni truda (nimalo suptilno, mora se priznati) da već i prije projekcije u pulskoj arena iskažu svoje uvjerenje, što nije bilo ništa drugo nego vrlo jasna sugestija, da nagraditi treba film Antuna Vrdoljaka posvećen generalu Anti Gotovini. U toj je priči Gotovina, ne prvi puta, bio pametniji od onih koji bi ga silom htjeli pretvoriti u svoju maskotu i zaštitni znak, pa je poručio da on na projekciju u Pulu neće doći, nego će jednom u miru zajedno s režiserom odgledati film. I mada je ta izjava bila poznata u javnosti, Predsjednica nije odoljela, nego je na početku festivala “pozdravila Antuna Vrdoljaka kao svoga prijatelja koji je, osim što je redatelj, i veliki domoljub” što je njoj, dodala je, posebno važno. S pravom redateljica “Dnevnika”, Dana Budisavljević, kaže kako se nada da Predsjednica time nije htjela poručiti da “mi ostali redatelji nismo domoljubi” i pomalo gorko dodaje: “Nije lijepo zvučalo”.

I doista – nije. Kao što vrlo vjerojatno neće lijepo zvučati reakcije iz desnog tabora na pulski uspjeh filma “Dnevnik Diane Budisavljević”. Oni koji bi najradije cijelu Hrvatsku pretvorili u poprište masovnih grobnica što bi ih grozničavo otkrivali i istraživali, povećavajući iz dana u dan broj “žrtava komunističkog režima” (mada je nesporna istina da je u vrijeme toga režima, osobito u prvim mjesecima, zločina bilo i na strani pobjednika), a svakodnevni život u Hrvatskoj sveli na komemoriranje žrtava i Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata (ali ne svih, a to je ono bitno!), svi oni – dakle – sigurno neće mirno primiti udarac što su im ga svojim odlukama o nagradama zadali publika u arena i žiriji. Nagrađeni film onemogućava, tako bi barem trebalo biti, da se i dalje govori o ustaškoj državi kao (i) o ostvarenju stoljetnoga sna hrvatskog naroda (jer nije taj nesretni narod valjda stoljećima sanjao masovne zločina što će ih počiniti nad “drugima i drugačijima”). Trebao bi onemogućiti svako dalje poricanje onoga što je, doduše “samo” na temelju dokumenata, povijesnih istraživanja i izjava preživjelih suvremenika i do sada bilo poznato: da je, naime, Nezavisna država Hrvatska bila zločin i u ideji i u praksi. No, sve ključne pojedinosti o Holokaustu također su bile poznate, ali ih je tek četverodjelna američka televizijska serija prije nekoliko desetljeća nepovratno “usadila “ u svijest prosječnih ljudi širom svijeta (a nije slučajno što njemačka televizija upravo ovih dana tu seriju reprizira). U kojoj će mjeri biti omogućeno (ili onemogućeno?) da pulski pobjednik dopre do najšireg kruga potencijalnih gledatelja, tek ostaje da se vidi.

I zato je ta pulska “osmominutna Hrvatska” toliko važna. Danas, a pogotovo sutra.

Novosti