Dosje Hag: Sto jedanaest godina sramote

Bio je to živ cjelodnevni novinarski maraton, najčešće bez pauza i previše slobodnog vremena, o neradnim subotama i nedjeljama, nije bilo ni govora. Utrkivali smo se ko će češće biti na mjestu događaja, iznjedriti više zanimljivih vijesti i informacija, tema i reportaža, a sutradan sa zadovoljstvom prelistavati novine tražeći vlastiti potpis. Ako te nema u redakciji, bio si pravi gubitnik. „Novinar radi i kada ruča i kada se sunča“, govorio nam Zuko Đumhur, između dvije partije šaha sa Karabegom i povremenog spontanog razgovora o novinarstvu, kojeg smo upijali kao sok od nara. Upoređivao je tu profesiju, u kojoj je ogrezao, sa zlatnožutom, slatkorumenom privlačnom jabukom. Ali, dodao bi: „jednog dana ćeš vjerovatno zagristi onaj slatki i medeni dio, ali već sutra i onaj kiselogorki dio ploda… takav je i sam život“! – podsjećao je i poučavao, šaljući poruku kako nije ni bogomdano da svaki dan bude praznik…
Bilo je važno da se na tebe može računati jednako i u podne i u ponoća, kad god iskrsne redakcijski zadatak ili život nametne događaje poput saobraćajki, utapanja, incidenata, sve do težih i delikatnijih tema i zadataka, pa i do priređivanja najjednostavnijih priloga za rubrike poput „pijačnog barometra“ ili rezultata zonske fudbalske, košarkaške ili rukometne lige. Pratiti „Veleža“ bio je već poseban dobitak i privilegija koju je valjalo izboriti: tu se, kasnije, s obe noge, ukotvio daroviti Nenad Žujo. U prvoj postavi onih na koje se računa su – osim već izraslih, rasnih novinarskih pera Alije Kebe, Mile Duvnjaka, Salke Dizdarića i Đemala Raljevića, nešto ranije i neprevaziđenog Gojka Berića koji će otići u redakcijsku centralu u Sarajevu, bili su još i Milorad-Minja Bojanić, Majda Boškailo, Milan Anđelić, Božo Kijac, Safet Sarić, Boško Šantić… pa i moja malenkost. Iz te mlađe garniture, svako se borio na svoj način, žurnalistički profilirao i izgrađivao, izdvajao i nametao kako je znao i umio. Karabeg je meni već otvoreno, i prted svima, najčešće, povjeravao zadatke iz oblasti politike i privrede, htio je da se izgrađujem kao ozbiljan izvještač iz dvije najdelikatnije oblasti. Pratio sam već na dnevnoj bazi aktivnosti i razvoj metalskog i vazduhoplovnog kombinata „Soko“, pa počev od vijesti o položenom kamenu-temeljcu za mostarsku Tvornicu glinice, (1975), potom Tvornice Aluminija (1977.), i brojnih drugih preduzeća.

Prlićeva strelovita karijera

Tu negdje, uz još nekolicinu naknadno pridošlih novinarskih poletaraca u dopisništvu „Oslobođenja“ obreo se i mlad, visok i žgoljav, plavokos momak, Jadranko Prlić, rodom iz Đakova u susjednoj Hrvatskoj. I on je, kao i mnošto nas drugih, svoje prve zarade ostvario u novinarstvu. Bilo je to vrijeme neobičnog poleta i mladalačkog entuzijazma, spremnosti za učenje, ovladavanje i postizanje, uz prijateljska malonogometna sportska i druga svakovrsna druženja, u dvorani pod Bijelim brijegom, ili drugdje. Radovali smo se dobroj priči i uspjehu svakoga ponaosob. Najveća mostarska posada novinarskih saradnika – između kojih je redakcija ubrzo profesionalizirala status Milorada-Minje Bojanića, Nenada Žuje i Alije Behrama, zahvaljujući Mugdimu Karabegu, nije poslana na ulicu. Mugdim Karabeg se, baš poput oca, živo brinuo i potrudio da se iskazana privrženost drugih saradnika, pa i talenat, svakog ponaosob, pravično nagradi. Ako već ne mogu svi dobiti priliku da postanu novinari-profesionalci u dnevniku „Oslobođenje“ i njegovim brojnim novinskim izdanjima, njegov telefonski poziv i profesionalna preporuka osigurali su da, recimo, Boško Šantić dobije status dopisnika „Borbe“, Fazlija Hebibović „Expres Politike“, Milan Anđelić u fabričkom listu „Soko“, Božo Kijac u prosvjeti, a Jadranko Prlić u mostarskom Informativnom centru (Radio Mostar i sedmičnjak „Sloboda“). Prlićeva karijera nakon toga je krenula utabano i strelovito; mladi i daroviti diplomirani ekonomist vrlo brzo je magistrirao a potom i doktorirao na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Definiran kao perspektivan partijski kadar potom vodi omladinsku organizaciju Grada, zatim Socijalistički savez (SSRN), nakon čega preuzima i funkciju predsjednika gradske Vlade Mostara (Izvršni odbor). Godine 1990, već je na funkciji predsjednika Izvršnog vijeća SRBiH, najmlađeg na takvom položaju na području cijele Jugoslavije… Viđali smo se i tada, i kasnije, često smo kontaktirali, nikada nije zaboravljao „odakle je krenula njegova uspješna karijera…“

A onda se dogodio lom devedesetih

A onda su uslijedile devedesete, kada se sve počelo lomiti i urušavati, prijeteći ratom i kolektivnom nesrećom. Iz jedne partije (SKJ), Jadranko Prlić je hitro pristupio jačem i perspektivnijem političkom krugu (HDZ), da bi u kratkom vremenu protutnjao kroz desetine različitih funkcija, sve do predsjednika HVO a potom i Vlade tzv. Hrvatske Republike „Herceg Bosna“… Kovitlac potonjih sjećanja iz drage i nezaboravne mladosti s početka novinarske karijere koja bez prestanka traje, evo, već 43 godine, strpljivo preslagujem u mislima i tog 29. maja 2013. godine, dok u Haškoj sudnici u Ševeningenu, iz pozicije novinarskog izvještača TV1 Sarajevo, iščekujem izricanje presuda šestorici političkih i vojnih lidera „Herceg Bosne“, predvođenih prvooptuženim Jadrankom Prlićem. U društvu sam sa Safetom Oručevićem, prvim poslijeratnim gradonačelnikom Mostara i Esadom Humom, ratnim komandatom slavne mostarske Brigade Armije BiH, koja je branila i odbranila Mostar. Izricanju prvostepene presude liderima „Herceg Bosne“ prusustvuje i 50-tak bivših logoraša i žrtava koji su u Hag stigli autobusom iz Mostara. Svi oni, u kameru, svjedoče o užasima koje su pretrpjeli i preživjeli što u logorima što u svom Mostaru pod višemjesečnom okrutnom opsadom i uz svakodnevno granatiranje, bez hrane, vode, struje, telefona… Sada traže pravdu, i – ništa više ! Nešto ranije, u press centru Haške sudnice, šutljivo slušam glasnu raspravu, a potom i ubjeđivanje između nekolicine dopisni(ca)ka hrvatskih medija. Jedni su ubijeđeni da će „tužba pasti“ i da će „Prlić i društvo išetati, slobodni, istog podneva“.
Drugi su nešto uzdržaniji i oprezniji; važno im je da ne bude presuđena kvalifikacija (UZP) kojim bi za sukobe bila presuđena Republika Hrvatska i njeno vođstvo sa Franjom Tuđmanom na čelu.

Klađenje u Ševeningenu

Čuju se ponude za klađenje, kolega – hoćete li se i vi pridružiti ? – raspoložena je plavokosa dopisnica iz Zagreba.
-Hvala vam lijepo, ali ja vam dolazim iz Mostara ? – odgovaram mirno.
Muk u prostoriji, sve oči su uprte u mene…
-A sa koje strane Mostara, moliću lijepo !
-Ja sam vam iz cijelog Mostara, odgovaram, prihvatajući ispruženu ruku kolegice Hrvatskog radija.
Tek kada kažem, ja sam Alija Behram, postaje im jasno „sa koje sam strane“, a i klađenje je brzopotezno završeno…
Kroz debelo, neprobojno staklo Haške sudnice, sa udaljenosti od tek nekih dvadesetak koraka, posmatram blijedo, skamenjeno lice Jadranka Prlića, suočenog sa najtežim optužbama za ratne zločine protiv čovječnosti. Ne može biti da se naši pogledi neće sresti, pomišljam, dok po ko zna koji put sebi postavljam jedna-te ista pitanja:
– Kako je bilo moguće da se Jadranko izrodi u osobu koja je spremna da uradi toliko teških i nečovječnih djela kojima su bezobzirno pogažena međunarodnim ugovorima općeprihvaćena načela, pravila i običaji ratovanja, odnosa prema civilnom stanovništvu, naseljima i gradovima, kako je detaljno nabrajalo i dokumentovalo Tužilaštvo Haškog tribunala, izvodeći pred sudsko vijeće 206 svjedoka i očevidaca različitih tragičnih događaja, uz predočavanje 10.000 dokaznih predmeta koji teško kompromitiraju ponašanje aktera cijele priče.
– Na koncu, na kakvim motivima je utemeljena Prlićeva potreba da baš on prihvati da bude čelni čovjek paradržavne tvorevine koja će propisati i donijeti odluke iza kojih su pale tolike nepotrebne žrtve ?

Jadranku sam prognozirao Hašku optužnicu
Misli se vraćaju na 30.mart 1994.godine, kada je delegacija Grada Mostara i Operativnog tijela putovala u Sarajevo, radi učešća u radu prve poslijeratne Skupštine BiH, kojom je predsjedavao Miro Lazović. Safet Oručević, Smail Klarić, Ramo Masleša, Rusmir Čišić i moja malenkost, putovali smo do Sarajeva najmanje dvadesetak sati, što uz pratnju UNPROFOR-a, što zaobilaznim putevima preko Igmana, pa kroz tunel spasa…

U sarajevskom Hotelu „Holidej In“, čekam lift. Vrata se otvaraju, a ispred mene, licem u lice, Jadranko Prlić i delegacija HDZ-a.
Obojica nespremni i vidno iznenađeni zbog susreta, bez pružanja ruku. Neminovno, kurtoazno obraćanje, ali ne propuštam priliku da mu kažem:
–    Šteta, moj Jadranko, šteta svega što smo bili i što smo prošli, ali ja mislim da ćeš ti odgovarati u Hagu !
–    Pa, najbolje je da se sve svali na leđa Jadranka Prlića, odgovara i nervozno odlazi !
–    Rastajemo se, bez pozdrava…

Nešto kasnije, u konferencijskoj dvorani hotela pratimo sjednicu ustavotvorne Skupštine BiH, prve nakon skorog potpisivanja Vašingtonskog sporazuma. Odjednom povišeni glasovi i komešanje u prvim redovima. Miro Lazović, predsjednik Skupštine BiH, prilikom otvaranja rada Skupštine, primjetio je Jadranka Prlića koji je sjedio u prvom redu sa predstavnicima političkog rukovodstva tadašnje “Herceg-Bosne“, a do njega je sjedio i general Ante Roso. Lazović je upitao Prlića otkud njega tu i ko ga je pozvao.
„Ne možeš sjediti na sjednici koju ja vodim !“, glasno je rekao Lazović.

Zbunjen i nespreman, Prlić je u jednom trenutku čak htio da izađe, ali ga je general Roso povukao za ruku i primorao da ponovo sjedne, dajući mu do znanja da mora ostati. Bila je to neugodna i mučna situacija, tajac u sali, nakon čega je Miro Lazović prekinuo sjednicu i proglasio pauzu …

Eno i Safe sa rajom

Dok čekamo da se u sudnici pojave članovi sudskog Vijeća, primjećujem kako Jadranko i drugi optuženici šetaju pogledom po masivnim staklom odijeljenoj dvorani za medije i posmatrače, svako traži nekoga od bližih. Gledam klimanje glavom, uz usiljen smješak, kada neko od optuženika prepozna svoga. Primjećujem potom kako Jadranko blago dodiruje ramenom i namrštenog Brunu Stojića. Skupljeni usana govori:„Eno i Safe sa rajom !“

Oči u oči sa Prlićem, Stojićem, Valentinom Ćorićem, Slobodanom Praljkom, Berislavom Pušićem i Milivojem Petkovićem, slušamo kvalifikacije iz tužilačke optužnice i dokaze za zločine protiv čovječnosti počinjene u okviru udruženog zločinačkog poduhvata protiv Bošnjaka i drugih nehrvata na područjima BiH koji su trebali biti pripojeni Hrvatskoj.

Preko „Herceg-Bosne“ do Banovine Hrvatske

Optužnica detaljno opisuje namjenu i događanja u prisilnim sabirnim centrima i logorima Heliodrom, Dretelj, i drugima, u okviru hrvatsko-bošnjačkog sukoba. Prema optužnici, cilj je bilo protjerivanje bošnjačkog stanovništva, stvaranje etnički čistih prostora te konačno njihovo odvajanje i priključenje Hrvatskoj, u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine.
Glavni tužilac u sudskom predmetu „Prlić i ostali“, amerikanac Kenet Skott (Keneth Scott) zatražio je u okviru završnih riječi da Haški sud optuženima izrekne ukupno čak 220 godina zatvora zbog protjerivanja nehrvatskog stanovništva 1993.godine. (Za bivšeg premijera Herceg Bosne, Jadranka Prlića, ministra obrane Brunu Stojića, generale HVO Slobodana Praljka i Milivoja Petkovića tražena je osuđujuća kazna od 40 godina, zapovjednika vojne policije HVO Valentina Ćorića 35, a za šefa komisije za razmjenu zarobljenika Berislava Pušića 25 godina zatvora). Tužilac je u svom završnom obraćanju ustvrdio kako su optužena šestorica bili direktni izvršitelji plana stvaranja Velike Hrvatske, potaknutog od prvog predsjednika Franje Tuđmana.

Sjećate li se žrtava ? Čujete li njihov glas ?

Završno obraćanje tužioca Keneta Skota pred sudijama Haškog suda, bilo je, u dijelovima, posebno emotivno i dirljivo.

Evo dijela tog obraćanja: (citat) “…Ljudska rasa ima problem. Nakon svakog ciklusa užasnog nasilja, kažemo nikad više. Mi ovo ne možemo zaboraviti. Mi ovo nećemo zaboraviti. Ali mi to činimo. Mi to činimo. Mi zaboravljamo. Nikad više – do sljedećeg puta. I onda opet do sljedećeg puta. Holokaust. Kambodža. Jugoslavija. Ruanda. Siera Leone. Darfur. Ovo je vaša najbolja šansa časni sude da kažete: “Nikad više.” I da to zaista mislite: “Nećemo ovo tolerirati.” Nismo mogli zaustaviti ono što se zadnji put dogodilo, ali možemo ove ljude smatrati i učiniti odgovornima.
Čuli smo optužene. Sjećate li se žrtava?
U protekle četiri i po godine vi ste vidjeli i slušali optužene. Katkada skoro svaki dan. Vjerovatno se svi sjećamo kako je gospodin Stojić ustao i kazao svima u sudnici da mu se rodio unuk. Kao što sam i govorio zadnjih nekoliko mjeseci ja sam se često pitao, kako je moglo biti da smo tokom cijelog suđenja imali šest predstavnika žrtava koji sjede onako iza Tužiteljstva, kako optuženi sjede iza odvjetnika. Možda bi jedan od njih jednoga dana ustao, i rekao, ili rekla: “Možda bih ja danas bila baka da mi kći nije poginula u Mostaru.” Ili: “Danas bi mi sinu bio 37. rođendan da nije umro u logoru HVO-a.”
Sjećate li se žrtava? Čujete li njihov glas?
Mandat Vijeća sigurnosti ne nalaže Međunarodnome sudu za bivšu Jugoslaviju samo kazneni progon ljudi koji potežu obarače ili sami pucaju, nego da privede pravdi one koji su najodgovorniji, a što znači ljude na daleko višoj razini. No, pitam se nije li katkada, nije li često lakše izreći tešku kaznu čovjeku poput siledžije Gorana Jelisića, koji je osuđen na 40 godina zatvora, zato što je u više navrata osobno povukao obarač i pogubio jedan broj zatvorenika nesrpske narodnosti koje su držali u srpskome logoru Luka 1992, nego jednome civilnom ili vojnom vođi, koji ljude poput Jelisića dovode u situaciju u kojoj se stotine ili tisuće takvih užasnih zlodjela počini. Ja vam kažem časni suci u vezi sa ovim optuženim, oni izgledaju poput ljudi koji idu u crkvu nedjeljom. Ali, kada su činili što su činili. Kada su postavljali, promicali, poticali, naređivali i podupirali etničko čišćenje bili su samo siledžije, nimalo bolji od Gorana Jelisića.
Čujete li glasove? Časni sude: čujete li glasove? Glasove žrtava?
Čujete ih iz Gornjega Vakufa. Iz Jablanice. Iz Mostara. Iz Stoca. Sa Heliodroma. Iz Dretelja. Iz Gabele. Iz Ljubuškoga. A nisu sve to glasovi Muslimana. Čuju se i glasovi Hrvata. Hrvatskih žrtava.
Čujete li glasove časni suci? Čujete li glasove?
Mi držimo određenu moć kao pomoćnici bespomoćnih da se žrtvama učini pravda. Ponovit ću. Mi držimo određenu moć, kao pomoćnici bespomoćnih, da se žrtvama učini pravda. Mi moramo kao pomoćnici djelovati u njihovo ime. Tražeći pravdu. Čineći pravdu. Da bismo nemoćnima udijelili moć.
Čujete li glasove žrtava? Oni vape za pravdom !“ (završen citat)

HVO je srušio Stari most

Presuda detaljno govori o stanju u Mostaru u periodu od juna 1993.do aprila 1994.godine, kada je HVO pod opsadom držao istočni Mostar.

„Tokom tog perioda je na istočni dio grada, posebno na četvrt Donja Mahala, izvršen dugotrajni vojni napad HVO-a, koji se konkretno sastojao od stalnog intenzivnog granatiranja i vatre iz drugog naoružanja. Usljed granatiranja su mnogi civili, ali i članovi međunarodnih organizacija, bili ranjeni i izgubili živote. Takođe je jako oštećeno ili uništeno deset džamija. HVO je zaprečavao, a ponekad i potpuno blokirao prolaz humanitarne pomoći. Muslimansko stanovništvo bilo je prisiljeno da živi u izuzetno teškim uslovima, bez hrane, vode, električne energije i adekvatne njege…“

Presuda Haškog suda koju je, u sažetku, pred porotnicima i šestorici optuženih pročitao sudija Žan-Klod Antonetti, opisuje i detalje vezane za rušenje Starog mosta u gradu Mostaru:
„Dana 8.novembra 1993.godine jedan tenk HVO-a je tokom ofanzive cijeli dan otvarao vatru po Starom mostu, zbog čega se nije mogao koristiti i skoro se srušio. Most se zaista i srušio u jutarnjim satima 9.novembra 1993.godine. Vijeće je većinom glasova zaključilo, uz moje suprotno mišljenje, da je rušenje mosta prouzrokovalo neproporcionalnu štetu civilnom mulimanskom stanovništvu istočnog Mostara, iako ga je koristila Armija BiH, pa je stoga za HVO predstavljao legitimni vojni cilj.“ (završen citat)

Dok slušam Hašku presudu iz sažetka kojeg čita sudija Žan-Klod Antoneti, kako je „Stari most bio legitiman vojni cilj“, u kovitlacu turobnih misli koje se roje u glavi, gledam u potpuno smireno lice generala Slobodana Praljka. U pamćenje pozivam njegovu izjavu u Teleringu Mate Đakovića: (citat: „Dakle, Praljak Slobodan niti je dao zapovijed, niti je srušio Stari most. Ali jeste izjavio, i sad izjavljujem, i sutra ću izjaviti da bih u onakvoj hajci za prst svoj vojnika dao srušiti tri Stara mosta. I to ću ponoviti – nisam srušio Stari most, ali bih tri Stara mosta srušio za prst svog vojnika“ – izjavio je Slobodan Praljak. I dok intimno i iskreno žalim zbog zaključka sudskog vijeća da je „Stari most bio legitimna vojna meta“, na drugi tas vlastite pravde upisujem nedvojbenu činjenicu kako je Haški sud, zapravo, svojom odlukom jasno definirao da je Stari most srušio HVO !

Makar znamo ko je srušio Most

I to je jedna vrsta pravde, zaključujemo kasnije Oručević, Humo i ja, sada barem znamo da su pale u vodu sve teorije koje je u dugom vremenu javnosti pokušavala servirati Praljkova odbrana, i sam general, kada su pred Haškim sudom razvlačili pamet javnosti fatazmagoričkim teorijama kako nije bilo bombardovanja Starog mosta. Prisjećam se kako je s približavanjem haškog procesa hercegbosanskoj „šestorci“ za zločinački poduhvat protiv Bosne i Hercegovine, u Zagrebu pukla – očito naručena priča, o „ekspertskoj analizi“ kojom, se navodno dokazivalo „da Stari most u Mostaru nije srušen pogotkom iz tenka HVO, nego se radilo „o eksploziji podmetnute mine koja je aktivirana iz muslimanskog dijela grada“.Cijelu „elaboraciju“, popraćenu analizama, čak i sa najavom knjige o tome – donio je zagrebački tjednik „Nacional“. Kao dokaz svojih „ekspertskih“ zaključaka, autori knjige (dr Muhamed Sučeska, dr Aco Šikanić i dr Slobodan Janković) naveli su vlastitu „ekspertizu videosnimaka austrijske i mostarske televizije (ORF2 i TV Mostar). Sučeska, Šikanić i Janković bili su, eto, posigurni u svom zaključku kako se „na snimku može uočiti podizanje stupa vode do visine pola mosta istodobno kada se i u istočnom osloncu mosta pojavljuje crni dim…“ Pomenuta trojka „stručnjaka“ navodno je izvršila i pokus aktiviranjem detonirajućeg štapina pod površinom vode kojim je izazvan stup vode jednak onome na TV snimci. U svom istraživanju povodom „senzacionalnog i šokantnog otkrića Nacionala“, splitski „Feral“ otkrio je pozadinu cijele stvari. Oglasio se urednik Viktor Ivančić objasnivi da se „Feral“ raspitao ko je naručilac famozne ekspertize u Zagrebu. Ta provjera je pokazala da iza cijele „senzacije“ stoje zagrebačke izdavačke kuće „PIP Pavičić“ i „Oktavijan“. „Feral“ raskrinkava cijelu medijsku laž i nalazom da je vlasnik „Oktavijana“ niko drugi nego Zoran Praljak, dakle, najbliža familija generalakoji se nalazi u Haškoj sudnici.
U svojoj elaboraciji i raskrinkavanju fantomske teorije o bošnjačkoj uroti protiv Starog mosta („muslimani su, eto, zaronili i ugurali štapine u temelje Mosta“), časni medijski bajraktar „Feral“, dopunjuje cijelu priču na ovaj način:

Kako je „Feral“ raskrinkao rušioce

„Teza kako su Most, navodno, srušili Bošnjaci, iako nema nikakve veze sa zdravom pameti nije nova. Kada je s njom bilo teško pridobiti bilo koga, pojavila se nova: Stari most je srušio – rat! Ta teza, koja se godinama plasirala iz javnih ili tajnih izvora u susjednoj državi i danas, izgleda, ima pristalica. Upravo takvo nebulozno tumačenje ponuđeno je slovačkom predsjedniku Gašparoviču, od strane Branimira Kačića, jednog od zaposlenika Gradske uprave Mostara. Grupa mladih „ikara“, iz Kluba skakača sa Starog mosta, uključujući i njihovog predsjednika, Emira Balića, legendarnu „lastu“ sa najljepšeg luka na svijetu, Kačićevu izjavu pred visokim gostom „da je most srušio rat“, popratili su zvižducima. Sve je bilo na ivici incidenta. Nesretni Brana (Kačić) zamalo je završio u Neretvi. Kasnije su se dogodile dipolomatske prepiske, ali su Mostarci jasno stavili do znanja šta se može dogoditi kada se istina počne izvrtati i relativizirati.

Autentični snimci i svjedoci

U dvotomnoj knjizi „Stenogrami o podjeli Bosne“, koju su zajedno štampali sarajevski magazin „Dani“ i splitski „Feral“ (uz podršku Fondacije Heinrich Boll), citira se razgovor vođen u Banskim dvorima u Zagrebu 10.11.1993. godine, dakle manje od 24 sata nakon što su pod topovskim salvama Hrvatskog vijeća obrane kamene gromade vitke konstrukcije Mosta završile u Neretvi. Evo kako se taj razgovor vodio:
Franjo Tuđman: «…Usput, taj mostarski most, tko ga je porušio?»
Mate Boban: «…On je – bile su strašne kiše – toliko pucan prije, tako da je sam pao.»
Franjo Tuđman: «…Inače, među nama… Rušenje, u vojnom pogledu. Kome ide više u korist?»
Mate Boban: ”Nama…» (završen citat)
Dan ranije, 9. Novembra 1993.godine u 10 sati i 16 minuta, potpisnik ovih redova – kome je sudbina odredila da kao profesionalni novinar „Oslobođenja“ bude neposrednim svjedokom svih mostarskih ratnih događanja, bio je među rijetkim izvještačima sa mjesta tog tragičnog događaja. Ariljerijsko ubijanje mosta definitivno je započelo još 8. novembra ujutro, kada su ubitačni projektili pogađali njegovu ranjivu konstrukciju, otkidajući – komad po komad tenelije od koje je sazdan, prije 427 ljeta. Most je, inače, načet mnogo ranije: najprije su ga gađale Perišićeve jedinice srpske vojske, ali je njegova konstrukcija izdržala. U julu 93. HVO je granate u njegovo ranjivo tijelo slao sa brda „Planinica“, sa svojih položaja na zapadnim obodima Mostara. Grad pod opsadom trpio je tog ljeta najžešću artiljerijsku vatru i stradanja. Snimke granatiranja Mosta sa Planinice svojom amaterskom kamerom načinio je Miralem Smailhodžić, dok su svojim kamerama bombardovanje Starog mosta, sve do rušenja, bilježili Neđad Kasumović, Eldin Palata i Đems Vilson, svjedok i avanturist iz Škotske. Tako je pala „odbrana“ generala Praljka, a sudsko vijeće u Hagu jasno zaključilo da je Stari most porušen artiljerijom HVO-a.

Prlić: Kompromitirajući dokazi

Dok smo u gledalištu Haške sudnice, sleđeni i ljuti, slušali neslućeno dramatične i užasavajuće činjenice, opise i detalje o zločinima u režiji HVO-a, o maltretiranjima, ponižavanjima, silovanjima, kampanjama oduzimanja imovine i prisilnim bezobzirnim protjerivanjima i masovnim premještanjima stanovništva, gledao sam optužene koji su, uglavnom, mirno i bez posebnih reagovanja, slušali dramatično kompromitirajuće opise različitih ratnih zločina njihovih potčinjenih oficira i komandanata, zbog kojih oni sada, po komandnoj, odnosno rukovodećoj funkciji i poziciji, odgovaraju pred licem međunarodne pravde. U Haškoj sudnici polako se urušavao i onaj evidentni entuzijazam izvještača vodećih hrvatskih medija iz Zagreba, optimistički raspoloženih prije ulaska u sudnicu i ćaskanja u press-centru.

Palo je u vodu i klađenje o „oslobađanju šestorke“, a s mukom i zaprepaštenjem među njima dočekan je i trenutak u kome je predsjedavajući vijeća, Žan-Klod Antonetti, uoči saopštavanja presude, pročitao kvalifikacije kaznenog djela koje se pripisuju Jadranku Prliću.

Prlić i ostali proglašeni krivim i osuđeni na ukupno 111 godina

Presuda političkim i vojnim liderima „Herceg-Bosne“ je napisana na 2.629 stranica, u šest svezaka, te četiri dodatka, dok je u sudnici Ševeningena saslušano 206 svjedoka i izvedeno preko 10 hiljada dokaznih predmeta. Sudija Žan-Klod Antonetti pročitao je i prvostepenu, nepravomoćnu presudu, kojom su proglašeni krivim i osuđeni na ukupno 111 godina zatvora. Premijer „Herceg-Bosne“ osuđen je na 25 godina zatvora, ministar odbrane Bruno Stojić na 20 godina zatvora, zapovjednici Glavnog stožera HVO, generali Slobodan Praljak i Milivoj Petković osuđeni su takođe na po 20 godina zatvora. Bivši zapovjednik vojne policije HVO, Valentin Ćorić osuđen je na 16 godina zatvora, a načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika, Berislav Pušić na ukupno 10 godina zatvora. Optuženi su oslobođeni za nekoliko od ukupno 26 tačaka optužnice, dok će im se u kaznu uračunati vrijeme  provedeno u pritvoru.

Međunarodni oružani sukob

Vijeće Haškog suda utvrdilo je da je Hrvatska učestvovala u međunarodnom oružanom sukobu i da su snage regularne Hrvatske vojske (HV) zajedno sa Hrvatskim vijećem obrane (HVO), napadale jedinice Armije BiH u Hercegovini i srednjoj Bosni. Sudsko Vijeće je zaključilo da je postojao „udruženi zločinački poduhvat“, čiji je cilj bio uspostavljanje hrvatskog entiteta u BiH, djelimično u granicama Hrvatske Banovine ioz 1939.godine, a sve sa ciljem da se dođe do „ujedinjenja hrvatskog naroda“.

„Mnogi zločini počinjeni od januara do aprila 1993.godine nisu bili nasumična djela pojedinaca, već udruženi pothvat kojem je bio cilj trajno ukloniti muslimansko stanovništvo i ostale nehrvate koji su živjeli na onim dijelovima teritorije Republike Bosne i Hercegovine za koje se tvrdilo da pripadaju tzv. „Herceg-Bosni“ i pripajanje tih teritorija „Velikoj „Hrvatskoj“. A na čelu udruženog zločinačkog pothvata, bio je Franjo Tuđman“, zaključio je u presudi, sudija Antonetti, uz zaključke Vijeća da su u osmišljavanju zajedničkog zločinačkog plana zajedno bili i postigli dogovor, Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko, Jadranko Prlić, Mate Boban, Slobodan Praljak, Bruno Stojić, Milivoj Petković i Berislav Pušić.

U gledalištu Haške sudnice osvrćem se kako bih mogao vidjeti kako je primljena presuda. Uočljiv dojam je da su članovi rodbine presuđenih čitanje presude doživjeli traumatično i s bolom. Među žrtvama koje su pretrpile rat i stradanja pod opsadom snaga HVO i HV na teritoriju na kome je djelovala paradržavna tvorevina „Herceg-Bosna“ u Haškoj sudnici, nije bilo euforije niti likovanja, pa niti posebnog izražavanja zadovoljstva presudama „šestorki“. Ipak, utisak je da su presude kod većine dočekane sa olakšanjem i zadovoljstvom. Time su raspršene sve dileme i sumnje kako bi neki skriveni a moćni centri u Evropi i svijetu mogli uticati na tok sudskog procesa i konačan ishod. Konačno je postalo jasno da zločini neće proći nekažnjeno i da je pravda – makar i spora, ipak bila dostižna i zadovoljena.

Odmah po izricanju presude, u press centru Haškog suda bilježimo prve komentare tužilaštva. Tužilac Keneth Scottizražava zadovoljstvo osuđujućim presudama protiv šestorice bivših čelnika „Herceg-Bosne“. Iako je Tužilaštvo tražilo 220 godina zatvora, zadovoljni su presuđenim, ističući „da je time pravda zadovoljena“.

Pravda je izvršena

„Jako smo zadovoljni presudom, mislim da je pravda danas izvršena. Ovo je presudna odluka koja govori o hrvatskoj strani priče u ratu u Bosni i Hercegovini. U javnosti, među istoričarima i u medijima, puno se govorilo o srpskoj strani u sukobu, i tako i treba. Sada se govori i o hrvatskoj strani, onome što se dogodilo u „Herceg-Bosni“, šta je radila Tuđmanova vlada. Ovo je povijesni trenutak i tužiteljstvo je zadovoljno rezultatom. Upitan da prokomentariše proglašenje „Herceg- Bosne“ udruženim zločinačkim poduhvatom dok Republika Srpska i dalje postoji, Scott je rekao da ne vidi razlike između „Herceg-Bosne“ i Republike Srpske, a da je ishod Daytonskih pregovora donio drugačiji rezultat.
„Mi smo uvijek tvrdili da su „Herceg-Bosna“ i Republika Srpska iste. Tu je postojao udruženi zločinački pothvat, postojao je dogovor, plan i djelovanje vođstva „Herceg-Bosne“ po uputama Franje Tuđmana i Gojka Šuška“, rekao je tužilac Scott.

Ispred Haške sudnice u Ševeningenu, srećemo se sa mostarskim logorašima, ljudima koji su na vlastitoj koži najbolje osjetili monstruozne ožiljke rata i posljedica zatočenja. Razmjenjujemo utiske i mišljenja dok veliki broj stranih novinarskih ekipa, pa i iz centara naše regije, želi da čuje i zabilježi mišljenje Mostaraca.Bivši gradonačelnik Mostara, Safet Oručević,smatra da je pravda na neki način ipak zadovoljena. Nije vrijeme ni za veliko radovanje, niti za ikakvo likovanje, pogotovo što nas tek čeka završna, odnosno konačna presuda u slučaju šestorke i „Herceg Bosne“. U obraćanju novinarima, kaže:

„Ovo nikako ne smije da se shvaća kao presuda cijelom jednom narodu, presuda se tiče pojedinaca koji su se u jednom istorijskom trenutku na loš način poveli za politikom, očigledno kreiranom u Zagrebu, kako bi se podijelila Bosna i Hercegovina a kroz „Herceg Bosnu“ ustoličila neka vrsta Hrvatske Banovine. Dolazi period velikog suočavanja svih nas sa samima sobom i sa vlastitim iskušenjima, otresanje od loših politika koje su dijelile zemlju i ljude,  kako bi smo mogli da gradimo novo povjerenje i nastavimo živjeti.“

Poricanje odgovornosti

Mostar je presudu dočekao sa podijeljenim reakcijama. U dijelu grada gdje većinski žive Hrvati, presuda šestorki je, uglavnom, doživljena na traumatičan način, uz protivljenje i neprihvatanje, uz vrlo slične komentare, u stilu: za Hrvate ne postoji ni pravo niti pravda, presuda je drakonska i ne počiva na argumentima.

Bez imalo grižnje savjesti i suočavanja sa vlastitom krivicom, vlastitim političkim zabludama i promašenim politikama koje su uveliko doprinijele ratnoj kataklizmi – kao da nisu ni luk jeli ni luk mirisali, iz centrale HDZ-a javnosti šalju sljedeće saopštenje: „Presuda, ma kakva ona bila, neće, niti može umanjiti u našim očima značenje i doprinos generala Slobodana Praljka, Jadranka Prlića, Brune Stojića, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića u stvaranju hrvatske slobode, odbrane hrvatskoga naroda u BiH, kao i stvaranju preduslova za mirne pregovore u BiH, koji su, između ostaloga, omogućili i opstanak bošnjačkom narodu u BiH…“ Nema pogleda u ogledalo, nema suočavanja sa ostavštinom iz bliske prošlosti, dok na političkoj pozornici posebno kod hrvatskog kruga dominira oštro i bespogovorno poricanje bilo kakve krivice i odgovornosti.

U svom komentaru povodom Haške presude, pod naslovom „Puni krug zločina“, rođeni Mostarac, historičar, Dragan Markovina, navodi kako je noć Mostar dočekao kao „poražen i uništen grad u kojem samo hulje mirno spavaju“. Mediji iz Zagreba, gotovo listom, prenoseći ne samo saopćenja hrvatske desnice, nego i legalne vlasti i HDZ-a, na lomaču kritike stavljaju Stjepana Mesića, bivšeg predsjednika RH za kojeg tvrde da je uvelike doprinio osuđujućoj presudi, posebno za UZP (udruženi zločinački pothvat). Čak i ozbiljni prigovori serviraju se logikom u starom, prepoznatljivom stilu lokalnih đilkoša i sitnih varalica: Tuđmanovi transkripti su uistinu postojali, ali zašto ih je Mesić morao poslati Haggu ?
Mesić, razborito i smireno, odbacuje optužbe i objašnjava: “Inicijativu za osnivanje Haškog suda dala je Republika Hrvatska i – sasvim konkretno – njezin prvi predsjednik, dr. Franjo Tuđman. Slijedom toga, Hrvatski je sabor donio i Ustavni zakon o suradnji s tim sudom, koji svakoga građanina Republike Hrvatske, što, naravno, uključuje i najviše državne dužnosnike, obvezuje da Sudu predaju svaki traženi dokument i da se odazovu svakome pozivu suda u Haagu, bilo kao svjedoci, bilo kao osumnjičeni, bilo kao optuženi”, navodi Mesić.

Bočica sa otrovom

Nakon što je Haški sud i službeno obavijestio javnost da će konačna presuda u slučaju „Prlić i ostali“ biti izrečena 29. novembra 2017.godine, mediji u cijeloj regiji su uveliko počeli kalkulirati oko sadržaja finalne presude. Motivirani odbacivanjem optužnica u nekoliko kapitalnih Haških slučajeva procesuiranja ratnih zločina, pogotovo nakon oslobađanja dvojice hrvatskih generala Gotovine i Markača, počelo se otvoreno špekulisati i sa mogućnošću oslobađajuće presude u slučaju „Prlić i ostali“.

U istoj Haškoj sudnici u kojoj smo pratili izricanje prvostepene presude, ponovo smo zajedno sa delegacijom Centra za mir, koju čine Safet Oručević, Esad Humo, Sergej-Sergio Šotrić i Samir Nožić. Sa njima ću, iste večeri, razgovarati u live-javljanju za Dnevnik TV1 u Sarajevu.

Potvrđene prvostepene presude

Dogovaramo detalje, dok sa nestrpljenjem iščekujemo da predsjedavajući Žalbenog vijeća Haškog suda, Karmes Ađijus (Carmel Agius) saopšti konačnu presudu. Kako se i moglo očekivati, prvostepena presuda „šestorki“ je, uz simbolična odbacivanja dijelova prvostepene presude, u cjelosti potvrđena u iznosu od 111 godina zatvora. Prliću je potvrđena zatvorska kazna od 25 godina, Praljku, Petkoviću i Stojiću od po 20 godina, Ćoriću 16 a Pušiću 10 godina zatvora.Nakon što mu je potvrđena kazna od 20 godina zatvora, general Praljak je iz džepa sakoa izvukao bočicu sa otrovom, kazavši prije toga da „nije zločinac i da sa gnušanjem odbacuje presudu“. Pred našim očima, srušio se u stolicu i ubrzo potom podlegao.

Sve kalkulacije hrvatskih lobija i protagonista žilavog nastojanja po svijetu da se tužba odbaci ili relativizira, su definitivno propale. To se naročito tiče presuđene kvalifikacije o UZP-u (udruženi zločinački pothvat), koja je potvrđivanjem i pred Žalbenim vijećem Haškog suda konačno i definitivno kompromitira Republiku Hrvatsku kao presuđenog agresora na Bosnu i Hercegovinu. Pred našim očima, u krcatoj sudnici i na platformi sudnice rezervisanoj za rodbinu, posmatrače, goste i novinare, pred licem cijelog svijeta urušavao se i definitivno doživio potpuni krah jedan zločinački projekat zasnovan na Tuđmanovim suludim planovima o obnovi Hrvatske Banovine, uništavanjem međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine. Posljedice tog zločinačkog poduhvata BiH će trpiti nesagledivo dugo vremena.

U centralnom Dnevniku TV1, koji se emituje uživo iz Sarajeva u 19 sati, iste večeri javljam rezultate presude i razgovaram sa mojim gostima.Tačka na prošlost, šansa za budućnost
Konačna presuda Haškog tribunala u slučaju “Prlić i ostali” tačka je na vrlo mučnu i tešku, nezaboravnu prošlost grada Mostara, kao i cijele BiH, ali i nova šansa za budućnost, koju prijatelji Mostara zajedno grade godinama, poruka je Safeta Oručevića, bivšeg gradonačelnika grada na Neretvi. On je u razgovoru za TV1 ocijenio da izrečena presuda predstavlja “mrvicu pravde za sve užasne patnje kroz koje je prošao Mostar i svi građani”.”To je mrvica pravde za sve ljude koji su se napatili u opsadi Mostara, za one koji su izgubili svoje namilije, te za one koji su se borili za mir nakon rata i koji su pružili ruku pomirenja”, kazao je Oručević, koji je izricanje presude pratio u Hagu.On je podsjetio da su prijatelji Mostara od 1994. godine krenuli u obnovu mira. “Kada je potpisan prvi mirovni sporazum u FBiH, mi smo iste godine kada smo zatvorili rat, krenuli u obnovu mira, dizanje bunkera, normalizaciju života u gradu, te traženje normalnih sagovornika. Sve ove ljude dijelim samo na normalne i nenormalne. One normalne građane Hrvate, koji grade BiH, kojih je bilo u ratu, kojih ima danas i kojih će uvijek biti”, naglasio je Oručević. Podjele će, dodao je, ostati samo po toj osnovi, a sve drugo su obmane, dalje špekulacije i igranje sa svojim narodom, što ne može nikome donijeti dobro.

Pamet u glavu
“Nadam se da će nakon ovih prvih žustrijih reakcija, pamet doći svima u glavu, te da će ovo biti novi iskorak u budućnost”, konstatovao je bivši gradonačelnik Mostara.
Upitan da li su konačnom presudom Prliću i ostalim završeni projekti koji su se lomili preko leđa BiH, u prvom redu velikohrvatski i velikosrpski, Oručević je rekao da smatra da će se takve snage pokušati kriti iza ove presude.

“Oni će tražiti da ovu, kako kažu, stigmu sa šestorke i još 100 ili 200 ovakvih bandita, kao što su bili ovi ratni zločinci, prenesu na cijeli narod. To se ne može desiti dok god u Mostaru imamo hrvatski narod koji želi BiH, te koji je u posljednje vrijeme žestoko digao glas zbog manipulacija, koje su se događale zbog ove presude… Da ne govorim o detaljima i ne dolijevam ulje na vatru, biće vremena da se o tome govori”, precizirao je Oručević.

Mišljenja je da građani hrvatske nacionalnosti, koji su branili BiH i dizali glas za nju, pa i onih koji su bili u suprotnoj vojsci, ali nisu počinili nikakve zločine, treba da zajednički grade BiH, te da prihvate i pruže ruku pomirenja.

“Potrebno je normalizovati stvari, kako bi se zatvorila ova tačka apsolutno fašističke epohe”, dodao je on.

Potvrđen UZP
Oručević je potcrtao da je udruženi zločinački poduhvat presuđen u današnjoj presudi.

“Ne može ga neko negirati, a u isto vrijeme slaviti kada isti ovaj sud oslobodi Gotovinu ili neke druge generale. Nema dvostrukih aršina. Međunarodni sud je rekao da je to zločin i dao je sve kvalifikacije koje treba dati”, naveo je on.

U cijeloj situaciji, mišljenja je, ne postoji niko ko treba da likuje, ali neki ljudi, prvenstveno žrtve, mogu doživjeti satisfakciju.

“Jednostavno se novim koracima mora krenuti naprijed. Uništeni su svi naši životi, životi onih koji su ratovali, onih koji su izbjegli, onih kojih su protjerani iz BiH i Mostara… Nema niko srećan jer svako nosi veliku gorčinu. Oni su nam uništili živote, ali mi sada trebamo ostaviti bolji život novim generacijama, vjerovati u suživot i pošten odnos. Nema ovdje niko ništa da likuje”, kazao je Oručević. Upozorio je da će, nažalost, biti i onih koji misle suprotno. “I danas postoje oni koji će negirati holokaust. Dvadeset godina nakon kraja Drugog svjetskog rata u školama u Njemačkoj đaci su učili kako su ih proganjali Jevreji… To su istorijski apsurdi koje svi mi znamo. Nadam se da će to doći u pamet što prije onima koji su ovo uradili”, istakao je Oručević. Kao nosilac projekta izgradnje Starog mosta u Mostaru, koji je srušen 1993. godine, prokomentarisao je i dio presude koji se na to odnosi.  Podsjetio je da je odmah nakon rata tadašnje rukovodstvo Mostara ponudilo Stari most kao spomenik mir. “Nismo ga htjeli graditi bez Hrvatske i tada smo dobili ruku ove države. Račan, Pusić, Mesić i svi drugi progresivni lideri prepoznali su ovaj projekat i željeli su cjelovitu i zajedničku BiH, a ne onu koju su crtali na tajnim kartama, salvetama, mapama…”, rekao je, između ostalog, Oručević. Napomenuo je da Centar za mir i multietničku saradnju iz Mostara posljednjih 15 godina radi na arhiviranju svih zločina i da je bio partner Haške kancelarije. “Dokumentovali smo zločine da bismo dočekali pravdu, jer nema mira bez te pravde. Tu pravdu smo dočekali nakon toliko godina”, dodao je Oručević.

Presuda – kruna i dokaz

Ratni komandant odbrane Mostara Esad Humo za TV1 je rekao kako nije iznenađen konačnom presudom Haškog tribunala u slučaju “Prlić i ostali”. To je mala satisfakcija svim žrtvama, kaže za TV1. Humo je učestvovao u projektu obnove Starog mosta u Mostaru, ali i prikupljao i dokumentovao dokaze o zločinima u ovom gradu. “Presuda je kruna i dokaz, između ostalog, i našeg rada na doumentovanju ratnih zločina. Kancelarija koju sam vodio učinila je sve napore u saradnji sa Haškim tribunalom, te smo uspjeli kvalitetno dokazati sve naše tvrdnje i sve ono što je bilo nama poznato, ali smo trebali dokazati”, istakao je Humo. On je napomenuo da su tokom današnjeg suđenja šestorki u više navrata pomenute žrtve.
“Više puta naglašeno je ubijanje, zlostavljanje, bespotrebno unuštavanje i ljudskih života i imovine, te je jasno stavljeno do znanja da se to nije tolerisalo, niti će se tolerisati u budućnosti”, dodao je Humo.

Svaki zločinac ima ime i prezime

Presuda koju je danas izrekao Haški tribunal u slučaju “Prlić i ostali” važna je zbog prošlosti, a posebno zbog budućnosti, smatra Samir Nožić, dio tima mostarskog Centra za mir i multietničku saradnju, koji je radio na prikupljanju, arhiviranju i dokumentovanju zločina Herceg Bosne.

“Ja sada imam 46 godina. Isto toliko je imala i moja majka Nada 13. septembra 1993. godine, kada je ubijena dok je pekla hljeb. Zbog moje majke, zbog svih majki i zbog sve djece, svih koji su nedužni stradali u udruženom zločinačkom poduhvatu, vrlo je važno da je jasno definisana i adresirana odgovornost i da je došla pravda. Dugo smo je čekali, ali je ona došla”, poručio je Nožić u izjavi za TV1. Govoreći o aktivnostima Centra za mir, kazao je da je obaveza tima, koji čini ovu nevladinu organizaciju, da donese pravdu svim ljudima u BiH, koji je i dalje čekaju. “Zato vrijedno radimo i radićemo sa Tužilaštvom BiH da svaki zločin bude procesuiran i da zločinci budu izvedeni pred lice pravde, bez obzira na to koja strana je počinila te zločine. Svaki zločinac ima svoje ime i prezime i tu nema kolektivizma”, kazao je Nožić.

Budućim generacijama za normalnu državu

Haški tribunal je u slučaju “Prlić i ostali” poštovao činjenice i dokaze, a izrečena presuda predstavlja poštivanje pravnih normi i civilizacijskih vrijednosti, te njegovanje evropskih vrijednosti, stav je predsjednika Odbora za podršku obnovi kompleksa Partizanskog spomen groblja – nacionalnog spomenika BiH u Mostaru, Sergeja Sergia Šotrića.
U izjavi za TV1 on je istakao da je presuda takođe satisfakcija za sve žrtve i članove njihovih porodica. “Doživio sam danas tu satisfakciju u ime mog pokojnog oca Aleksandra-Saše Šotrića, koji je prošao sve logore Herceg Bosne. U isto vrijeme, presudu doživljavam sa osmjehom na licu, ne osmijehom likovanja, jer na ovoj optuženičkoj klupi nisu sjedili moji prijatelji Hrvati, nije sjedio hrvatski narod. Ovu presudu doživljavam sa osmjehom da konačno svi zajedno u BiH krenemo u gradnju normalne evropske države u kojoj svi imamo svoje mjesto i ulogu. Mi imamo obavezu da pružimo svoje kapacitete BiH kako bismo sljedećim generacijama ostavili normalnu državu”, poručio je Šotrić.

Keneth Scott: Tuđmanovi Transkripti dokazi vrijedni zlata

U ljetopis tragične i herojske drame Mostara i Hercegovine i ljudskih nastojanja da građani u ovom dijelu države dožive kakvu takvu satisfakciju za užase kroz koje su morali proći, posebno u vremenu između 92 i 94 godine, upisujem divno iskustvo susreta sa gospodinom Kenetom Skotom, glavnim zastupnikom Haške optužnice u slučaju „Prlić i ostali“.Na mostarskoj javnoj tribini (8.11.2017.godine), upriličenoj u organizaciji Centra za mir i Mostarskog kruga na Univerzitetu „Džemal Bijedić“, tužilac Kenet Skot je otvoreno rekao „da su Tuđmanovi transkripti potvrdili agresiju HV i HVO, te UZP. “To su bili dokazi vrijedni zlata“, priznao je haški tužilac koji je na susret sa Mostarcima stigao iz svog doma u Sjedinjenim američkim državama. „Pravda i mir dvije su strane istog novčića“, poručio je Skott, dodavši da bez pravde i nema pravog mira. Objašnjava koliko je bilo teško prikupljati dokaze kada su tražili dokumentaciju i iz Srbije i iz Hrvatske, jer je često dominirala opstrukcija. Zato posebno cijenimo dolazak svjedoka u Hagg, bez toga ne bi smo imali slučajeve da oni nisu došli da ispričaju svoje priče. Što su prikupljali više svjedočenja i dokaza, bilo je od krucijalne važnosti da ih se poveže sa nalogodavcima i donositeljima odluka, prisjeća se ovaj Haški tužilac, dok objašnjava kako je u Tužilaštvu ustanovljen obrazac ponašanja. Prva godišnjica Haške presude u slučaju „Prlić i ostali“ proći će, kako se i može pretpostaviti, uglavnom, šutke ako se izuzmu pojedinačne inicijative samosvjesnih sugrađana prvenstveno iz nevladinog sektora i najranjivijih kategorija, recimo, poput ljudi koji su prošli patnje i stradanja kazamata i logora, i isključivo kroz njihova udruženja i podsjećanja. Bilo kako bilo, ona će biti stalni i sveprisutni podsjetnik na Tuđmanovu politiku pogroma Bosne i Hercegovine koja će još generacijama nositi ožiljke i traumatične, neizlječive posljedice barbarskog pira na njenim prostorima, kako u Hercegovini, tako i u srednjoj Bosni, i puno šire.

Ta politika ostaće i trajni podsjetnik na dane mostarskog pakla kada je, uz nebrojena ubistva, silovanja, organizovane i sistematske progone, prisilna istjerivanja i raseljavanja, praćena moralnim ponižavanjem jednog naroda poslala svijetu i vrlo jasnu simboličku poruku šta misli o antifašističkom naslijeđu Evrope. Mnogi sugrađani su poginuli, još više ih je trajno emocionalno oštećeno, a najviše njih – u najzrelijem i najplodonosnijem životnom dobu, je zauvijek moralo napustiti svoj grad i ove prostore.

Mostarci ne zaboravljaju Kristalnu noć u kojoj je, baš u danu kada društvo evropskih naroda slavi svoj najveći zajednički praznik (9.maj), započela organizovano i sistematsko uništavanje jednog grada a svoj barbarski pohod okrunila rušenjem Starog mosta – kapitalnog simbola grada, danas spomenika pod zaštitom Unescoa kao jedinstvenog i neusporedivog blaga kojem dolazi i kojim se ponosi cijeli svijet.

Hoćemo li ikada naučiti lekcije i hoće li biti dovoljno 111 godina sramote.

Vijesti.ba