Plivanjem protiv raka: Maarten s onoga svijeta

Povezani članci

• Ešref Zaimbegović: Zašto smo izgubili Saint – Gobain a zašto su ga drugi dobili
• Песник урбане генерације
• Strah od Đenerala
• Mujo vozi rover po Mjesecu
• Gospodine Visoki predstavniče, krajnje je vrijeme za bonske ovlasti
• Dobro jutro Sarajevu, Mostaru i Banja Luci

“Sjećaš li se Veljka Rogošića?” pitam suprugu dok na ekranu  gledamo čovjeka u crnom plivačkom odijelu kako lagano, ujednačenim tempom, zamiče vodom. Hmmm, “vodom”… Ovo, u kanalu, što presjeca široku holandsku, od mora otetu zemlju, jedva da se može nazvati tako. Da ne znaš od čega je mutna, možda bi te i mogla asocirati na bijelu kafu, ali ovako…

“Kako ga se ne bih sjećala? Onog maratonca, svjetskog prvaka? Pa taj ne samo da je imao brkove k’o morž, nego je i plivao k’o riba. I bolje. I dalje!”

I doista, veliki šampion Veljko Rogošić (1941–2012) bio je jedan od najvećih “vodenih” maratonaca svih vremena. Ta on je u ljeto 2006. godine, na ruti Grado – Riccione (Italija), za 50 sati i 10 minuta preplivao punih dvije stotine i dvadeset pet kilometara. I to bez izlaženja iz vode! Time je oborio svjetski rekord u plivanju na otvorenom moru i ušao u Ginisovu knjigu rekorda. A što je još frapantnije, u tom trenutku je imao punih šezdeset i pet godina!

No, ni ovaj momak koga, evo, gledamo kako plivajući “siječe” ravnicu, po hrabrosti i dišpetu nimalo ne zaostaje za slavnim Rogošićem. Štaviše, njegov podvig je u ponečem i značajniji od Rogošićevog. Ali, o tome kasnije.

Čovjek se zove Marten van der Vajden (Maarten van der Weijden, 1981), i višestruki je svjetski i olimpijski šampion u plivanju otvorenim vodama. A ovo što upravo gledamo je njegov drugi pokušaj da otpliva Rutu jedanaest gradova (Elf steden zwemtocht). Ta trasa je, zapravo, “inačica” najčuvenije brzoklizačke trke na prirodnom ledu, Elf steden tocht, duge 200 km a koja se za hladnih zimskih mjeseci održava u ovdašnjoj provinciji Frisland (Friesland). Samo što je pravih, studenih zima sve manje. Posljednja takva, sa dovoljno debelim ledom da bi se takmičenje uopšte održalo, dogodila se je daleke 1997. godine.

I to je, čini mi se, jedina Vajdenova prednost, da svoju šihtu, tih “tričavih” 195 kilometara – pet kilometara manje nego “ledena” Ruta jedanaest gradova, rastojanje ravno onom između Amsterdama i Brisela – može planirati svake godine. Sve ostalo je, što se njegovog poduhvata tiče, na granici naučne fantastike!

Tako je, recimo, pokušao i lani, ali je odustao nakon otplivana 163 kilometra. Jednostavno, tijelo otkazalo, prsti promrzli, počelo da mu se priviđa, a u jednom trenutku je čak bio i zaspao plivajući!

Šta, pitate se, jednog velikog bivšeg šampiona tjera da i nakon sportske karijere ispituje granice sopstvene izdržljivosti? Šta ga motiviše na novo pomicanje sopstvenih granica? Samo taština? Ni slučajno.

Ali, da bismo odgovorili na ovo pitanje, moramo se vratiti dvadesetak godina unazad.

Kao veoma mlad, ali već poznat sportista, van der Vajden je 2001. godine osjetio čudne simptome u njegovom snažnom, savršeno “isklesanom” tijelu: tjeskoba, mučnina, dupla slika pred očima (dvoslik)… Nakon nekoliko detaljnih pregleda, lječnička dijagnoza dolazi kao grom iz vedra neba: akutna leukemija limfnih žljezda!

Nakon toga, naravno dolazi sijaset novih pretraga, punktiranja, vađenja koštane srži, hemoterapije i ostala, da ‘prostite, sr… U takvoj situaciji – znam iz vlastitog iskustva – trebaš biti veoma jak, pozitivno lud, da stvarno ne “odlijepiš”!

I evo gledam na ekranu, van der Vajden nije otkačio. Nakon polugodišnjeg boravka u bolnici, četiri hemoterapije i uspješne transplatacije matičnih stanica, poslije pune četiri godine zvanično proglašen izliječenim.

I odmah se vratio staroj ljubavi, plivanju. Veći i jači nego ikad! U posljednjih petnaestak godina nanizao nisku medalja: državna, evropska i svjetska prvenstva, čak i zlatna olimpijska medalja u Pekingu, 2008. godine!

I, kao usput, “nonšalantno” stekao diplomu profesora matematike na univerzitetu u Utrehtu (Utrechtu).

Te zlatne olimpijske godine, kao holandski sportista godine, van der Vajden najavljuje povlačenje iz takmičarskog sporta. “Sad, kad sam pokazao šta se sve može postići nakon raka, moj krug se zatvorio.”

No, uz sportske, ovaj mladi čovjek je sebi postavio i jedan veliki humanitarni cilj:

“Ja sam imao sreću da se […] izvučem iz pakla. Mnogi nemaju tu šansu. Liječenje od raka je jako skupo. Zato ću, plivanjem u dobrotvorne svrhe, pokušati da prikupim što je moguće više novca za borbu protiv te opake bolesti.”

I tako je, van der Vajdenovim doslovno nadljudskim naporima, u posljednjih desetak godina u Zemlji Lala i Kanala prikupljeno veliko brdo novca namijenjeno borbi protiv raka. Samo ova posljednja, Ruta 11 gradova, polučila je više od pet miliona eura. A dobrovoljni prilozi još stižu!

Nije ni čudo. Ove godine je i to, baš kao i van der Vajdenovo plivanje, išlo kao u bajci. A nije bilo lako.

Da bi došao do cilja, ovaj veliki humanista nije smio da ponovi greške iz prošle godine. Jeo je i spavao više nego lani – “čak” dva do tri sata noću, u šatorčiću, na čamcu! Pratili su ga lični kuhar, ljekar, fizioterapeut… Nosio je toplije plivačko odijelo, a ove godine su ga na mnogim dionicama pratili i suplivači, bodreći ga da istraje: osamdeset plivača, svaki po dva kilometra.

Ali, bilo je i običnih fanova, braće po vodi. Tako se u mjestašcu Harlingen plivanjem oprostio od Kaj van der Koja (Kay van der Kooi), muža nedavno preminule klizačice Pauline van Deutekom (Paulien van Deutekom). Der Koj je s njim, u znak podrške, ali i sjećanja na suprugu koju je “pojeo” rak, otplivao jednu dionicu.

Kad je umrla, Paulina je imala samo trideset i sedam godina. Martenu je sad tek jedna više, a već je prošao najtežu životnu školu. I imao sreće da ostane živ, ali i znanja, volje ljudskosti da izvuče pravu pouku iz svega. Zato se sad, evo, nadljudskim naporima trudi da pomogne oboljelim od raka.

Zato je on, da se vratim na onu tvrdnju pri početku teksta, ipak za mrlju veća, i značajnija ličnost od našeg sjajnog “morža”, velikog plivača Veljka Rogošića.

Ja to, vjerujte mi, predobro znam. Jer, ovaj tekst je “iscurio” iz prsta (bivšeg?!) leukemičara.