ENG
Nismo izdržali do kraja, ali u spomen na taj historijski događaj – kao i okruglu sedamdesetu godišnjicu osnivačke skupštine Socijalističke radničke partije Jugoslavije, kasnije poznatije kao Komunistička partija – Predrag je za novi Le Spizd napisao prvi nastavak feljtona ‘Do četrdeset pete i natrag’. A ja sam kupio dvije karte za film ‘Rattle and Hum’ s U2, kod nas tada kretenski naslovljen ‘Velika rock predstava’. U subotu u devet, u kinu Tesla.
Subota je, 17. lipnja 1989. Imam dvadeset četiri godine i nijednu slutnju ideje kamo će me odvesti dvadeset peta. Samo nekoliko godina ranije s Goranom Karanom imao sam očajni nekakav blues band, a jedva par godina ranije sa Zvonkom Tarlom radili smo alternativni teatar Epicentar, na Peristilu igrali Brechta i dovodili Disciplinu kičme na Matejušku. Mislili smo da je život rock’n’roll, kazeta s pjesmama od tri minute.
Prethodno ljeto, recimo, odslušao sam četvrtu godinu povijesti umjetnosti i upoznao ta dva tipa, Viktora i Predraga: onaj prvi, debeli, odjebao je bio Fakultet elektrotehnike i strojarstva, pa pisao Robija K. i u Nedjeljnoj Dalmaciji uređivao Feral, a onaj drugi, dugokosi, završavao je kazališnu režiju na beogradskoj Akademiji i pisao za Feral neke zajebancije. Kad je debeli, završivši s Udbom i suđenjem, trebao otići u vojsku, upoznao me s dugokosim i predložio da radimo Feral dok se on vrati. Gurnuo nas je u pizdarije: nakon samo mjesec dana zabranili su nam Feral i priveli nas na sud.
Sljedeću godinu dana, dugokosi i ja paralelno ćemo raditi Feral u Nedjeljnoj Dalmaciji i Le Spizd u Iskri. Ono što urednik Nedjeljne Kruno Kljaković crnim flomasterom izbaci iz Ferala, mi objavimo u Le Spizdu. Radna soba nam je jedan stol u gostionici u kojoj se sada nalazi pizzerija Jupiter. Tu, uz jeftino vino i cigarete, smišljamo nove podmukle diverzije protiv samoupravnog socijalizma. Subotom odemo u kino ili teatar, a nedjeljom na Poljud. Samo par mjeseci ranije, kad je Slobodan Milošević postao predsjednik Predsjedništva SR Srbije, bili smo na onoj utakmici protiv Vojvodine i slušali kako Torcida skandira predsjedniku Centralnog komiteta Partije Stipi Šuvaru, ‘Mi sa Stipom, Stipe s nama, Slobo nam je pod nogama’.
Uzbudljiva se povijest pomaljala u ljeto te 1989.
Subota, 17. lipnja, vijesti iz svijeta: dva tjedna nakon gušenja demonstracija na trgu Tiananmen, novi val hapšenja u Pekingu; američki predsjednik George Bush poziva Pretoriju da oslobodi Nelsona Mandelu; u Sárbogárdu pedeset četiri sovjetska tenka svečano postrojena za napuštanje Mađarske; Gorbačov je u posjetu Berlinu, a američki State Department izražava žaljenje što nije pozvao na rušenje Berlinskog zida.
Subota, 17. lipnja, vijesti iz Jugoslavije: savezni sekretar za narodnu obranu general-pukovnik Veljko Kadijević naglasio je povodom Dana civilne zaštite kako su ‘ekološka pitanja od životne važnosti za sadašnjost i budućnost čovjeka i društva u cjelini’.
Subota, 17. lipnja, vijesti iz Zagreba: CK SKH sazvao je plenum o privrednoj reformi, a Gradski sekretarijat za unutrašnje poslove zabranio je održavanje osnivačke skupštine nekakve opskurne Hrvatske demokratske zajednice u hotelu Panorama, u tajnosti potom održane u prostorijama NK Borac na Jarunu.
Subota, 17. lipnja, vijesti iz Splita: Gradski komitet SKH službeno je izvijestio Centralni komitet o kandidaturi Splita za 14. kongres SK Jugoslavije u dvorani na Gripama. ‘Nije zanemariva činjenica’, kažu poslovično upućeni splitski komunisti, ‘da je u sadašnjoj društvenoj klimi i kriznoj situaciji Split s političkog aspekta ostao uglavnom zdrava sredina.’
Predrag i ja cijelu se tu subotu zajebavamo sa ‘zdravom sredinom’. U zdravom Splitu toga je dana najveća gradska afera uzbuna u jednoj osnovnoj školi, gdje je neki učenik šestog razreda u knjigu dežurstava iz zajebancije upisao: ‘Sve je prošlo u bratskom miru i blagostanju.’ Budni razrednik obavijestio je pedagoga, pedagog direktora, direktor sazvao roditeljski sastanak, i uskoro je cijeli Split brujao o nacionalističkom ispadu u školi, otvorenom izrugivanju bratstva i jedinstva, te korištenju ‘religioznog izraza ‘blagostanje”.
Zanimljivije je u takozvanoj alternativnoj štampi, koju Predrag manijakalno kupuje. Mladina u novom broju šokira otvorenim pismom zapadnim ambasadorima, pozivajući njihove zemlje da s ‘čimprejšnjo vojaško akcijo okupirajo celotno ozemlje Slovenije’. U beogradskim Omladinskim novinama pisac Momo Kapor poručuje svima koji su protiv Srbije i Jugoslavije da se ‘teraju u pizdu materinu’. U Glasu Koncila tekst o istupu fra Šimuna Šite Ćorića u Europskom parlamentu i vjerskim slobodama u Jugoslaviji piše potpredsjednik nečega što se zove Jugoslavenski helsinški komitet za ljudska prava, neki Vladimir Šekso, tako nekako.
Subota je, 17. lipnja 1989. Do večeri nam je već pun kurac Hrvata, Srba, Partije, Torcide, fratara, vjerskih sloboda, ljudskih prava, privredne reforme i kanadskih ustaša, pa Predrag predlaže da popijemo još po jedno piće i odemo popeti se na našu pelegrinku kraj bolnice. Onda se sjetimo da imamo karte za ‘Rattle and Hum’ u devet. Te subotnje večeri u kinu Tesla Bono Vox priča kako su hiljade Iraca od siromaštva i politike korumpirane britanske vlade pobjegli u Ameriku, gdje ga ‘danas ti ljudi, koji trideset godina nisu bili u Irskoj, pitaju kad će revolucija’. ‘Fuck the revolution!’ kaže Bono, pa pjeva ‘Sunday Bloody Sunday’. ‘I can’t believe the news today… How long must we sing this song?’: ‘Ne mogu vjerovati vijestima danas… koliko dugo moramo pjevati ovu pjesmu?’
Nekoliko dana kasnije Viktor se vratio iz vojske i prvi put smo Feral potpisali kao Studio Viva Ludež. Onda smo počeli raditi i kao reporteri, skićući po uzavreloj Jugoslaviji. Do kraja te godine, u prosincu, prvi put ćemo u Feralu spomenuti dotad potpuno nepoznatog štapskog ćatu Franju Tuđmana. Koji tjedan kasnije, kao mladi reporter, bit ću u hotelu Marjan kad na osnivačkoj skupštini splitskog HDZ-a Tuđman bude govorio kako ‘mora paziti što govori, jer u Splitu su dečki iz Ferala koji ne razumiju našu borbu’. Koji mjesec kasnije, kao mladi reporter, bit ću u Saboru kad Tuđman preko ramena prebaci onu smiješnu predsjedničku lentu.
Bila je ta subota, 17. lipnja 1989. I danas se s nježnošću sjetim davne večeri kad smo imali dvadeset četiri i kad nam je bio pun kurac Hrvata, Srba, Partije, Torcide, fratara, vjerskih sloboda, ljudskih prava, privredne reforme i kanadskih ustaša: davne subote kad je o Irskoj, siromaštvu i korumpiranoj vladi govorio Bono Vox, a riječ ‘blagostanje’ bila zajebancija iz učeničke knjige dežurstava u jednoj splitskoj osnovnoj školi. Kako smo bili mladi i glupi. Mislili smo da je život rock’n’roll, kazeta s pjesmama od tri minute, i nismo imali pojma da ćemo ostatak života drkati svoj pun kurac.
Danas je 17. lipnja 2019., imam pedeset četiri, a HDZ je u dvorani Lisinski proslavio tridesetu godišnjicu one povijesne osnivačke skupštine na Jarunu. Rekao bi Predrag o tim okruglim partijskim obljetnicama, ‘do četrdeset pete i natrag’. Za pet-šest godina moći ću u prijevremenu starosnu mirovinu: cijeli moj radni vijek pojeli su Hrvati, Srbi, Partija, Torcida i fratri, privredne reforme i kanadski ustaše. Najuzaludnije potrošenih trideset godina u historiji. ‘Ne mogu vjerovati vijestima danas… koliko dugo moramo pjevati ovu pjesmu?’
Da smo se bar te subote čestito napili i popeli na onu pelegrinku kraj bolnice na Firulama, pa ovih trideset godina proveli u gustoj krošnji visoko nad Poljičkom cestom, bolje bih život potrošio.
