Integralna prizma u glasu srca

Povezani članci

• SUSRET NA VRHU SVIJETA
• “Zija Dizdarević, pisac bez adrese”
• Ženska svjedočanstva u sjeni huliganskog divljanja
• Pavle Stanišić: Za slobodu
• Hasija Borić: KOLIKO JE PRIJEDOR POLJE
• KONTINUITET TRAGANJA

Ona dolazi s ljubavlju užasa njezinih lutanja

Knjiga Olge Lalić–Krowicka: “Žaba, Žaba”& (Moji jadi), u izdanju “Akademski pečat” Skopje, 2016., objavljena je na albanskom jeziku a recenziju je napisao albanski profesor Nedžat Redžha (Nexhat REXHA). Recenzija je objavljena na albanskom jeziku u novinama Nacional iz Tirane.

Preveo: Mustafa SPAHIU

Lutanje srca stvara beskrajni prostor traganja da bi stvorio vagu mjerenja ljudskog svijeta, po previjanjima i nemirima vremena, umjetnička riječ komunicira i objelodanjuje ova lutanja i unutrašnja kucanja. Korelacija pjesme u knjizi: “Žaba, Žaba” Olge Lalić –Krowicke, povezuje i stvara prihvatljivu vezu za pjesmu žabe. Ona dolazi s ljubavlju užasa njezinih lutanja. U stvaranju minipoeme autorica prepliće lijepo veze srca s životom. Sama poezija i život stvaraju tačke susreta čovječanstva putem riječi koja stiže putem riječi koja uspjeva da prodire u ljubavi prvih dana, kada ona prodire u unutrašnje dubine duše. Autorica jeste poznavalac i doživljava dvije kulture, stvara mogućnost umjetničkog izražavanja protokom pobjede da bi savladali triumf neshvatanja vremena. Prodiranje da bi se odvojila ljepota kao pjesma dolazi glasom i bojom njenom zelenom, jer i akustika žabe kao metonimia i njezin sjaj stvaraju nepresušni optimizam preko granica njezine domovine.

Zapravo pjesništvo dostiže moguće dostižno, daje  zadovoljstvo otkriveno unutar doživljaja, stigavši do avansiranja nekadašnjeg sna, kada život savlađuje nepoželjno tapkanje na mjestu. Olga, ovim knjigama, ovim lirikama racionalizovala je svoju pjesmu da bi joj dala poželjno svijetlo budućnosti. U njezinim stihovima imamo metaforu, kao doživljaj i oduhovljenje riječi, kao bi se stiglo na finalizacije duševne mirnoće, kao u stihovima: “kuvala sam žablje oko, kuvala sam žablju nogicu/sama sam mirna”. U ovim stihovima i u drugim stihovima kojma je lijepo funkcionisala ironiju s eufemizmom života, jer kada čovjek živi zajedno i u blizini s drugima, život stvara ljubav i patnje da bi se stigao kod vječitog strmljenja. Na ovakvim načinima i socio-historijski uslovima, prizori geografskog prostora diktiraju i bezgranične misterije žabe, kao stvarnost, kao žrtvovanje i žabe kao one koja traži melodije u njezinom životu, kao žrtvovanje i ljubav da bi savladali prijelazno strpljenje. U sreći ove žabe vezuje se melodija testament same žabe, koja stiže da nađe svoje zadovoljstvo, sreću.

Pesnička prirodnost ima postavljen koncept na tematiku i ideju koja približava čitaoca kao doživljaj u ličnoj vezi prema nekadašnjom za sutrašnjicu. Prizori prirode za žabu stvaraju ljubav kao triumf da bi se zajednički živio stvarna s imaginacijom u poeziji. Umjetničke modifikacije uspjevaju da istope njezine zvukove putem uobičajenog pretvaranja, do onih što proširuju i rasvjetljavaju beskrajni horizont integralne stvarnosti. Prošlost za pjesnikinju ima traume, kao problem melodije u suočavanju unutrašnje osjetljivosti. Ljubav prema majci prevazilazi i pobjeđuje nezgodne iluzije, u ovom pečenju hrane iz Poljske u Hrvatsku, one dolaze kao slika dana sjećanja koje pobjeđuju vremena. Putovanje po postajama života ima tačke najslađih susreta, jer ove relacije piketiraju s ljubavima.

U lirikama knjige, autorica izrazila je preskakanje vremena putem dolaska godine 2012, povezujući čovjeka od pera s cjelim umjetničkim svijetom M. Krleže, intelektualca moderne Hrvatske, približavanjem njegovih djela za čovjeka svih društvenih slojeva. Ali, Olgina poezija slična je ljepoti, ona ima približavajuće koordinate opremajući izraze preko stiha i različitih figura, koje su vidljive. One ističu i udaljavanje zla i zbog toga ljubav poprima dugoročni slatkoću. U ovim idiličnim vezama, poezija funkcioniše lijepo putem poruke. Kada žaba uspjeva da artikulira ujedinjenje svijeta bez traumatizacije u mnogim nepoželjnim pravcima, čuvajući i povezivajući biografiju koja je preuzela stalnu poziciju u nasljedstvu evropske obitelji. Poezija u svojoj mnogodimenzionalnoj unutrašnjosti i isprepletenosti, ona približava čovjeka s ljubavlju, ona identificira glas srca.

Pjesnikinja ima svoju pjesničku identifikaciju, jer putem žabe uspjela je ujediniti posebnu melodiju budućnosti. Iako u zadnjim stihovima “ja sasvim”, ostavlja prostor da se osporava ono što se treba osporavati za sam ljudski život, vizije izražavaju stvarnu svih zbivanja u ljudskom životu. Ove umjetničke identifikacije putem žabe i nebeskog horizonta, stvaraju i patnje, i u snovima koje uznemiravaju, a ove razmjere nosile su u sebi život čovjeka kao da daje mogućnost akrobatske igre u poželjnu predstavu.

Govoreći uopće lirike knjige Žaba, Žaba & (Moji jadi), postavljaju sjaj erosa kao prodirač i protagonist koji uspjeva da savlada glas srca s triumfom prema ženskom svijetu u svim mogućim varijantama. Poezija kao cjelina ima prihvatljnivu umjetničku stvarnost, međutim model pisanja ima estetsku vrijednost kao predstava i unutrašnje predstavljanje u svim njezinim stihovima.

Smatram da je knjiga u prijevodu pjesnika Mustafe Spahiu prodirala lijepo kod albanskih čitatelja. Sadržaj i umjetničko tretiranje u svim stihovima knjige jeste zavidan za našeg čitatelja. Autorica je uspjela da lijepo prenese svoju vokaciju u pjesničkoj komunikaciji i da zrači umjetničkom riječju, a u unutrašnjosti ima ideje universalne komunikacije, kao i da ima zadovoljajuća dostizanja u sukladnosti i konkretizaciji stiha u fokusu umjetničkog transformiranja, dajući određenu evocirajući poruku stiha cjelinom pjesničkog tretiranja po stihovima.