Čas anatomije

Izdvajamo

• Ovom kolumnom svjesno želim da produžim medijsko trajanje dva esejistička remek djela, da zamolim ljude da se vrate Ronaldu i Mesiju i pročitaju još jednom ili pak prvi put ova dva raskošna driblinga koja su najgoreg među igračima otpremili u neki nižerazredni klub višegradskog akvatorijuma, čija zelena voda teče na krv bosanskih muslimana. Ali drekavac koji završi u nižerazrednom Vratniku, pardon Višegradniku, neće da primjeti da se njegov spomenički klub na Drini pokreće na krv nedužno ubijenih ljudi, čiju je užasavajuću smrt najlakše opravdati terorom historije. Tačnije, terorom literarne historije, u kojoj krivnja konkretnih ubica ljudi biva zamijenjena apstraktnom povijesnom nužnošću, drekavcem koji čeka u tunelu historije i kad iskoči, šta ćemo, klati se mora. Jeste inače primjetili da su politike koje su proizvele najveće zlo istovremeno najsklonije da to zlo relativiziraju dosjetkama – za sve su krivi stranci, ko nas bre zavadi i slične trice i kučine iz registra teorija zavjere.

Povezani članci

• Dva Božića
• Klimavci
• Goran Sarić: Dvije vreće drva
• Ozakoniti bezakonje
• Mostarski div gazi sve pred sobom: Veličanstvena igra i pobjeda Veleža
• PROGRAM UZ IZLOŽBU „Vama na usluzi: umjetnost i svijet rada“

O dva velika teksta Senada Avdića i Viktora Ivančića. O blagotvornoj dekonstrukciji Emira Kusturice

U našoj općoj, političkoj i medijskoj kulturi umjetnost nema mjesto koje zaslužuje. Ipak, bilo bi pretjerano kazati da se kroz pluralne medijske platforme i različite medijske žanrove ne odaje dužna pažnja zvjezdanim i manje zvjezdanim trenucima bosanskohercegovačkog i regionalnog artizma. Medijski sadržaji posvećeni teatarskim predstavama, filmovima, likovnoj umjetnosti, fotografiji, literaturi…, ne ulazeći u ovom momentu u kvalitet tekstova i priloga kojima se svijet umjetnosti posreduje čitaocima i gledaocima, više ili manje, odaju priznanje stvaralačkim gestama bosanskohercegovačkih i regionalnih umjetnica i umjetnika, kojima, zahvaljujući i žurnalističkim izvještajima, raste profesionalna relevantnost i javni ugled.

Sjetimo se samo kako je, naročito filmska industrija, svih ovih poratnih godina snažno bila prisutna i zasluženo favorizirana kroz objektivne medijske prezentacije ali i pretjerane laude nedovoljno obrazovanih izvjestilaca. A šta tek reći za predratno veličanje Emira Kusturice koji je zbog spektakularnih režiserskih uspjeha bio “bog svake hefte”, u svakom slučaju, na hijerarhijskoj ljestvici i čaršije i medijske pijace, gospodar Neba, sve dok nije zastranio, a bolje je reći, sve dok nije odstranio kočnice koje su skrivale njegovo moralno zastranjenje.

Možda je to, bolje od drugih, svojim luciferovskim umom vidio već tada Senad Avdić, najočiglednija potvrda one poznate misli Denis de Rougemonta (Deni de Ružmon) da je đavo izašao iz pakla da bi postao autor. Ali čemu uopće ovaj uvod, kuda me vodi ovo insistiranje na snažnoj vezi umjetnosti i novinarstva, ovo uvjerenje da smo naslijeđenim načinom mišljenja naviknuti na nagrađivanje umjetnosti i na novinarstvo kao instrument tog nagrađivanja, kao prostor ispisivanja prolaznih tekstova o neprolaznoj veličini umjetnosti, kao čisti dokaz da je novinarstvo, ta „književnost na brzu ruku“, zaboravljajuća aktivnost, a umjetnost nezaboravljajuća životna energija, dodir istine i vječnosti.

Želim da unesem kontrolisani nemir u tu podrazumijevajuću historijsku agendu, da, makar na minimalnoj osnovi promijenim tu praksu, razvijajući ideju koja je strana našoj kulturi a tiče se mog dubokog uvjerenja da dođe vrijeme kada uobičajene pohvale i nagrade, kafanske priče i ozbiljne kritičke opservacije predviđene za umjetničko polje, treba usmjeriti i u drugom pravcu, ka afirmaciji malog prostora svjetlosti koji zovemo novinarskim Tekstom.

To je onaj Tekst s velikim T, onaj novinarski uradak koji stoji rame uz rame sa najboljim filmovima, predstavama, knjigama… Intencija ovog teksta je da dva velika Teksta nedavno objavljena, jedan u Sarajevu a drugi gotovo istovremeno u Zagrebu i Mostaru, podigne na nivo bitnih proizvoda regionalne kulture, da naprosto zaintrigira čitaoce idejom kako i Tekst, ogoljen od svake podrške, sam u kosmosu megavirtualne civilizacije, može zahtijevati onu vrstu medijske i svake druge slave a koja uobičajeno prati, ne autore tekstova, nego autore filmova, knjiga, slika, fotografija…

Riječ je o Tekstu (u ovom slučaju o dva teksta) koji zaslužuju besmrtnost, koji su u istoj ravni sa filmovima Sjećaš li se Dolly Bell i Otac na službenom putu. Tako dolazim do šokirajućeg momenta za našu kulturu: nedavni tekstovi Senada Avdića i Viktora Ivančića o Kusturici nisu tek puke epistole emiru od Republike Srpske, već kulturni događaj najvišeg političkog i etičkog intenziteta, trijumf ingenioznog i duhovitog uma nad panslavenskom metafizikom ničega.

Ovom kolumnom svjesno želim da produžim medijsko trajanje dva esejistička remek djela, da zamolim ljude da se vrate Ronaldu i Mesiju i pročitaju još jednom ili pak prvi put ova dva raskošna driblinga koja su najgoreg među igračima otpremili u neki nižerazredni klub višegradskog akvatorijuma, čija zelena voda teče na krv bosanskih muslimana. Ali drekavac koji završi u nižerazrednom Vratniku, pardon Višegradniku, neće da primjeti da se njegov spomenički klub na Drini pokreće na krv nedužno ubijenih ljudi, čiju je užasavajuću smrt najlakše opravdati terorom historije. Tačnije, terorom literarne historije, u kojoj krivnja konkretnih ubica ljudi biva zamijenjena apstraktnom povijesnom nužnošću, drekavcem koji čeka u tunelu historije i kad iskoči, šta ćemo, klati se mora. Jeste inače primjetili da su politike koje su proizvele najveće zlo istovremeno najsklonije da to zlo relativiziraju dosjetkama – za sve su krivi stranci, ko nas bre zavadi i slične trice i kučine iz registra teorija zavjere.

Emir Kusturica pronašao je opravdanje za svoje stajanje na pogrešnu stranu historije, upravo u historiji, u njenoj literarnoj koncepciji, u vertikalnom narativu koji zločinu daje opravdavajući smisao. Zanimljivo: iako je smisao filmske umjetnosti izdizanje pojedinca u simbol, u opći znak, višegradski režiser ne daje ni pet para za Pojedinca u Historiji koja svojom snagom nabujale, krvave rijeke može dati i moralno opravdanje za zidanje Ćele-kule na Drini!

Uh, kako su ga Majstori razbucali, bio je to regionalni masakr novinarskom pilom, pa iako sam ludi mirovnjak, moram priznati da je to jedini masakr koji opravdavam. Prvo je žagao Senad. U  esejističkoj bravuri SENAD AVDIĆ ODGOVARA BIVŠEM I TAKOZVANOM REŽISERU KUSTURICI: Kako to da te na Pavelića i na NDH-a asocira Viktor Ivančić, a ne asociraju Čović i Ljubić, haveri tvog predsjednika Dodika?!, Devil from Švrakino Selo, (sarajevski gradski toponim, mjesto Avdićevog formatiranja i profiliranja) koji pamti intenzivnije i dramatičnije nego profesor Filipović i Broj Jedan zajedno, iz utrobe svog bića, sa velikom boli, skrivenom duhovitošću koja nije s ovoga svijeta, razložio je Emira Kusturicu na dijelove što kruže prirodom kao nezavisni entiteti koji se nikako ne mogu sabrati u jednoj ličnosti. Kako uopće povezati radoznalog dječaka sa Gorice sa starcem iz Republike Srpske? Kako jednu strasnu, razuzdanu odu životu povezati sa plemenskim nekrofiličarem kojemu je novi identitet važniji od istine, o čemu je Avdić govorio, gostujući u Pressingu N1, 06.03. 2019.:

• Hoćete li se vidjeti sa Kusturicom ako dođe na premijeru predstave “Sjećaš li se Dolly Bell”?
• Nema potrebe. Zadnji sam se put čuo sa njim u maju 1992. On je zivkao po gradu svakoga. U tom trenutku sam bio ispred kafane i snajper je ubio djevojku. Kažem: “Kusta u ovom trenutku je snajper ubio djevojku”, a on kaže: “Čiji snajper?”. Ja mu odgovorim: “Kako, bolan, čiji?”, a on meni: “Zar misliš da Alija nema snajper?”. “Vozdra i prijatno”, on je takav čovjek. On je u profesionalnom i moralnom smislu propao čovjek.

Avdićev esej o Emiru Kusturici, čiji je okidač artificijelno pismo višegradskog ratnog zločinca Milana Lukića Emiru Kusturici, proizvedeno u radionici nepotkupljivog uma Viktora Ivančića a koje je Slobodna Bosna prenijela na svom portalu, veličanstvena je bravura od prve do zadnje rečenice, uz držanje svih elemenata velikog Teksta na okupu, i dijahronijski i sinhronijski; žaoke pravilno raspoređene, ubodi struktuirani tako lijepo i pravilno kao da je E.K. izložen kineskoj akupunkturi a ne razarujućoj retoričkoj giljotinji. Onda se jakobinska diktatura nastavila.

Budući da je Kusturica na Iskri, elektronskom portalu svog Andrićgrada, pokušao biti duhovit i ubojit, svrstavajući Viktora Ivančića uz, bože blagi, Antu Pavelića, a sve zbog monografije Iza sedam logora. Od zločina kulture do kulture zločina (Forum ZFD, Beograd) koju, pored impresivnih fotografija nedavno preminulog Hrvoja Polana i istraživačkog teksta Nemanje Stjepanovića, uokviruje vrhunski Viktorov esej, čiji je važni značenjski sadržaj realistično pismo masovnog ubojice Lukića svome višegradskom komšiji, zadnja pošta Andrićgrad, jedan lakat udaljen od mjesta Lukićevih zločinačkih svetkovina, Ivančiću nije preostalo ništa drugo nego da se pridruži Avdićevom žaganju i tako smo dobili još jedan epohalni tekst SLUČAJ KUSTURICA: MOZAK NA SLUŽBENOM PUTU, koji je po svojim porukama, načinu pisanja, dubini misli, etosu koji kao imperativna gromada stoji nad estetikom Viktorovih tekstova, naš j’accuse. I kao što je Zolin mali veliki tekst imao više uticaja na francusku historiju nego mnoge knjige, ufam se da će i Viktorov tekst postati transgeneracijsko štivo desetina hiljada ljudi te da će im pomoći da vlasnika Andrićgrada, Mećavnika, Kustendorfa… objektivno smjeste na tamnu stranu historije.

Viktor Ivančić je Krleža našeg doba. No, za razliku od Krleže, koji je imao svog Tileta, Viktor je neprijatelj Režima, svakog Režima protiv čijih devijacija, kroz različite književne i medijske žanrove, ispisuje preciznu dijagnozu naših bolesnih društava i njihovih korifeja kao što je emir od Milorada Dodika. Esej Mozak na službenom putu razorniji je za vlasnika predmetnog mozga od svih tekstova koje su ispisali filmski kritičari s integritetom o neinspirativnim, dosadnim i promašenim postsarajevskim filmskim uradcima bivšeg genija celuloidnih traka.

Negativna filmska kritika tek je limunada u odnosu na Ivančićevu kritiku Režiserovih životnih postupaka a koji prate ideološko zastranjivanje, recimo, Knuta Hamsuna i Ezre Pounda.

Nema te dionice Kusturičine moralne regresije a koju esej Mozak na službenom putu nije logički pomeo i etički dotukao, uz estetički ugođaj koji vam dok čitate Tekst, vraća osmijeh na lice, čije su oči umorne od kulture poricanja.

Za katedre žurnalistike u postjugoslovenskom akademskom prostoru, ovakvi tekstovi trebali bi biti zlatna žila novinarstva, nova osnova od koje se polazi u ispitivanje i pisanje, tekst kao metod, kao otkrivanje nepoznate zemlje žurnalizma brucošima, barem onima koji su još uvjereni da vrhunsko novinarstvo nije izumrlo poput dinosaura. Da ima poetske pravde Viktor bi bio vodeći nastavnik novinarskih katedri na našem malom Balkanu, remetilački faktor u vremenu kada se novinarstvo pretvara u public relations a mnogi ne razumiju da to nisu sinonimi ni saveznici, nego ključna suprotnost. Upravo smo kroz Ivančićev esej mogli vidjeti kako novinarstvo ekskomunicira odnose s javnošću Andrićgrada.

Viktor je i ovim esejom potvrdio, kad kažeš njegovo ime, kazao si novinarstvo. Kao kad kažeš Lipman. Woodword. Bernstein. Gutman. Hladnik-Milharčić.

Kad prije kažeš Emir, usta puna velikih filmova. Danas, kada kažeš Emir, osjetiš samo nemir što uopće kažeš Emir. Kakav pad, kakav duboki pad u antihistoriju, u Ništa, u Nedogađaj.

Dižem ovaj tekst u slavu dva Teksta koji su rugalici slomili rugalačka krila.

Živjeli!