Na nama je da Predraga i po drugi put ne izgubimo

Izdvajamo

• Lucić je jedina prava Brechtova reinkarnacija u južnoslavenskom akvatoriju. Zapravo, nisam do kraja siguran nije li on ovdje već bio i prije Brechta, na nebu našem svagdašnjem.

Povezani članci

• Roko Markovina: Requiem aeternam Starome mostu u Mostaru
• Kris Pauer: Šulc je moj Bog
• Hrvatska unaprijed izgubila bitku za bolju prošlost
• Bitka za leš
• Viktor Ivančić: Živi i mrtvi
• Vrijeme koje se udaljava Mirka Kovača

Sveto trojstvo umjetničke i ljudske prtljage koju nam je nesebično ostavio: čisto poštenje slobode, borbenost za očuvanje ljudskosti, moćna ironija kao savršeno oružje u raskrinkavanju društvenih poguba.

“Kupi mi, mama, jedan mali rat / Kakav nitko nema, / Sa mnom neka raste; / Kupi mi, mama, jedan mali rat, / Neka druga djeca / Zavide i pate. / A kad veći budem no stariji brat, / i rat bit će velik, / Dijelit ću ga svima; / Prosjaku i kralju jednako ću dat, / i ranu i čelik / Neka svatko ima” – u tim se genijalnim a tako jednostavnim stihovima Predraga Lucića savršeno zrcali njegova etika i estetika. Sveto trojstvo umjetničke i ljudske prtljage koju nam je nesebično ostavio: čisto poštenje slobode, borbenost za očuvanje ljudskosti, moćna ironija kao savršeno oružje u raskrinkavanju društvenih poguba.

Citirani poetski fragmenti su iz ciklusa ‘Djeca Courage i njihove pjesme’. Trubadur Lucić iskovao ih je, poput oporih dukata, za predstavu ‘Majka Courage i njezina djeca’ Bertolta Brechta u režiji Dušana Jovanovića (HNK Split, 2013.). Tom se brutalno nježnom poezijom i zatvara knjiga ‘Cervantesov trg’, kojom je zapečaćena davnašnja istina: Lucić je jedina prava Brechtova reinkarnacija u južnoslavenskom akvatoriju. Zapravo, nisam do kraja siguran nije li on ovdje već bio i prije Brechta, na nebu našem svagdašnjem. ‘Cervantesov trg’ kapitalni je izdavački pothvat (Naklada Jesenski i Turk) kojim se, na iznimno brižan i vizionarski urednički način, sabrala riznica drama i scenskih songova Predraga Lucića.

UDRUŽIVANJE ZAIGRANOG TIMA

Za ovu priliku udružio se zaigrani tim priređivača, feralovski sjetno nazvan Studio Viva Trudež (Viktor Ivančić, Predragovi sin i supruga Ivan Lucić i Sandra Trumbić-Lucić, Boris Dežulović), i zajedno s urednikom Krunom Lokotarom proizveo ovaj fantastični hommage. Impresivnu, pedantnu i dirljivu uspomenu na tankoćutnu Nadu kakvu je samo beskompromisno Predragovo pisanje moglo posijati po našim ukletim atarima.

U široj javnosti je Predrag Lucić (1964.-2018.) prije svega bio percipiran kao jedan od osnivača Feral Tribunea i nepokolebljiv, izvježban novinarski „blade runner“, lucidan i nemiran prokazivač zla i kretenluka u svim porama društva. Manje je poznato da je Predrag bio iskonski teatarski čovjek. Kako po zanatu (studij režije na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu dognao je 1989. do posljednjeg ispita, ostavivši ga opušteno nepoloženog) tako i po ludičkoj posvećenosti igri. Monaškom sabranošću je divlje bujice svojih revolucionarnih ideja lišavao bilo kakvog parolaštva. I pretvarao ih u virtuozne scenske zalogaje. U zaumne ode slobodi kojom se razuzdano igra i koju, do posljednje kapi krvi, brani kao jedno veliko odano dijete.

LUCIĆ JE NAPROSTO BIO KRALJ SATIRE

Predrag je naprosto bio kralj satire. Dubinski pronicljiv istraživač koji se odvažno uputio do krajnjih granica poruge i karnevalizacije. Do smijeha bržeg od kerozina, otvorenog poput svemira i oštrijeg od skalpela. Smijeha kao najefikasnijeg oružja protiv ljudske gluposti. Potvrdile su to i brojne teatarske produkcije rađene po Lucićevim komedijama, ovjenčane nagradama i ovacijama katarzične publike. Heroju ulice (kako Predraga u nadahnutom predgovoru s pravom imenuje Boris Dežulović) ništa nije bilo sveto osim svetinje slobode, kojoj se klanjao do posljednjeg daha.

Zato u prezentiranim dramama (‘Aziz ili Svadba koja je spasila Zapad’, ‘Alan Ford & grupa TNT u epizodi Povratak otpisanih’, ‘Istarske barufe’, ‘Cervantesov trg ili Trg robova’, ‘Kako se kalio Čehov’, ‘Lisistrata’) Lucić tako sočno štiti i grli one brojne luzere i otpadnike, sve nevoljnike ovoga svijeta. Zajedno s njima žestoko s barikada izaziva bagru vladajućih moćnika. Pokazuje im ponosno uzdignuti srednji prst – batinu pobune koja nikada neće pokleknuti i odustati. Moćno naoružan znanjem, Lucić se s lakoćom kreće kroz ostavštinu svoje literarne braće (Brechta, Goldonija, Aristofana, Cervantesa, Čehova…) probijajući se u nove puteve, krčeći džunglu ljudskog bezumlja. Majstorski poznavatelj jezičnih, posebice dijalektalnih bakanalija, stvarao je i od samog jezika zahuktalo scensko lice.

Da je ovo normalna zemlja, i da institucije zaista rade svoj posao, pod hitno bi se moralo donijeti nekoliko dekreta sa snagom zakona, vezanih uz ‘Cervantesov trg’. Kao obavezno štivo odmah knjigu propisati i u vrtićima. O daljnjim kurikulima da i ne govorimo. Zatim, svim teatrima (namjesto nemuštih mastodonata koji ne talasaju ama baš ništa) propisati da kupe knjigu.

Ali ne da bi ju držali u prašnjavim ladicama zaborava, nego kao otvorenu scenu mudrosti. Kao obavezno repertoarno sprdalaštvo na krilima robusnog Lucićevog komendijanja. Garantiram, imali bismo zdravije društvo već nakon jedne kazališne sezone. U Predragovom slučaju istinski vrijedi ona, često izlizana floskula koju upućujemo reda radi, da je djelo to koje autora i dalje drži na životu. Na nama je da Predraga i po drugi put ne izgubimo. Treću šansu nećemo imati.

Telegram.hr