Atak jataka

Izdvajamo

• Sanaderu se, naime, sudi kao samonikloj jedinki, pomahnitalome kleptomanu, individui oboljeloj od pohlepe, a ne kao nadzorniku kriminalnog sustava čiji su vojnici i oficiri davali sve od sebe da namire vlastite i partijske apetite. Kako vrijeme prolazi, sve je jasnije da taktički napori državnoga tužilaštva slijede iz obrambene logike: organi gonjenja ne optužuju, već brane kriminalni aparat žrtvujući jednu njegovu markantnu figuru. Sindrom Pedra, kao i obično, u službi je intaktnosti vladajućeg mehanizma.

Povezani članci

• BiH u raljama desnog ekstremizma
• Četvrti dan na 42. Festivalu autorske poetike
• Robert Ježić izašao iz pritvora
• Bajtal: Dirigovano nasilje mora nestati sa naših ulica i stadiona
• Hrvatska lirika u glazbi i poeziji
• ULICA RAZVEZANIH PERTLI

Koliko god to djelovalo neprilično, serija suđenja Ivi Sanaderu po svojoj me dramaturgiji neodoljivo podsjeća na dvadeset godina stari proces Dinku Šakiću, nekadašnjem zapovjedniku koncentracionog logora u Jasenovcu. Sve je u tome neželjenom pravosudnom igrokazu bilo podređeno jednome cilju: da Dinko Šakić bude osuđen, i to maksimalnom kaznom koju zakon predviđa, a da NDH bude obranjena. Izbjegavši protiv šefa konclogora podignuti optužnicu za genocid, tretirajući ga kao sporadičnog ubojicu – koji je svoje nedjelo mogao počiniti bilo kada, bilo gdje i za bilo čiji račun – državni je tužilac onemogućio svaku raspravu o prirodi poretka i karakteru zločinačke organizacije koja je uzgojila kastu ovlaštenih krvoloka i delegirala ih na egzekutivne funkcije. Mračni se paradoks smjestio u činjenicu da je sama osuda Šakića uključivala aboliciju Nezavisne Države Hrvatske.

Prije nekoliko dana, na jednome od suđenja Ivi Sanaderu – onome što se zavodi pod šifrom ‘slučaj INA–MOL’ – biznismen Robert Ježić, nastupajući u svojstvu svjedoka, ispričao je kako je 2010. podmirivao troškove smještaja i boravka Sanaderove kćerke Petre i njezina tadašnjeg partnera Andreja Dojkića u New Yorku, u iznosu od oko 250.000 eura, ‘a možda i deset-dvadeset tisuća više’.

‘Sanader je tražio da to napravim’, naglasio je Ježić, precizirajući kako je račune za putne karte i najam stana na elitnoj lokaciji plaćala njegova tvrtka ABC Holding, i to tako što je u bilancama i poslovnim knjigama lažirana svrha troška. ‘To smo podveli pod projekt otvaranja nekog našeg predstavništva u New Yorku’, rekao je i predložio da na sljedeće ročište donese ‘svu dokumentaciju o tome’. Dodao je da je nekadašnjeg premijera financijski servisirao i na mnoge druge načine. ‘Pa i ručkovi i večere predstavljaju neki trošak kad ih kontinuirano plaćate. A bilo je puno njegovih zahtjeva.’

Sutkinju i advokate obrane zanimalo je zbog čega te inkriminacije iznosi tek sada, na što je Ježić odgovorio da ranije o njima nije bio pitan. Osim toga, ‘po cijelom tijeku ispitivanja ovdje ispada da gospodin Sanader nije dobio ništa’, kazao je. ‘Pa nisam dobio ništa’, dobacio mu je optuženi. ‘Nego tko je dobio?’ uzvratio mu je bivši partner. ‘Nego tko?’

Iako sam potpuna neznalica u oblasti prava, svjestan da svaki brucoš, a nekmoli odvjetnički vježbenik može od mene učas posla napraviti budalu, ne uspijevam odoljeti pitanju: A zašto Robert Ježić nije u zatvoru? Kako to da on svjedoči kao slobodan čovjek?

Zašto je, naime, moguće da netko hladno i staloženo opisuje kako je na zahtjev političkog patrona isplatio više od četvrt milijuna eura da bi premijerovu kćerku i njenog dečka zbrinuo u New Yorku, lažirajući poslovne knjige svojeg poduzeća, i još predlaže da sudu dostavi ‘svu dokumentaciju o tome’, dakle tu krivotvorinu, a da pritom ne strahuje kako će biti podvrgnut istrazi i već sutra – kada već nije dosad – završiti u zatvoru? Zašto tužilaštvu, čiji je Ježić svjedok, takva inicijativa ne pada na pamet? I kako to da pravosudni aparat u kojemu se kuha takva vrsta pravde ne strahuje od eksplozije?

Doista, što ako ovaj, pod pritiskom nepodnošljivih nesporazuma, grune tako efektno da javnost, čekajući pravorijek, bude poprskana vrućim iznutricama aktera u sudskoj dvorani?

Na institutu svjedoka-pokajnika temelji se kompletan ‘slučaj INA–MOL’: Ježić tereti Sanadera da je za njega od mađarskoga MOL-a uzeo mito od deset milijuna eura – koliko je koštala Vladina odluka da se MOL-u prepusti komanda nad INA-om – od čega je pola odmah proslijedio podmićenome, a pola pričuvao ‘da mu isplati kasnije’, pa je spletom okolnosti taj novac zadržao do danas. Prije sedam godina zajamčio je sucu Ivanu Turudiću da će svotu od pet milijuna eura uplatiti na račun Županijskog suda u Zagrebu ‘u roku od 30 dana’, ali – eto – nešto se zakompliciralo… Ježić tako ima i teške inkriminirajuće iskaze protiv nekadašnjeg premijera i pet milijuna eura od mita što ga je uzeo za Sanadera, s tim da ga Sanaderu nije dao, a niti bilo kome drugom.

Zašto dakle Robert Ježić nije u zatvoru? Kako to da on svjedoči kao slobodan čovjek? Zbog čega ne samo što nije izložen progonu zbog sudjelovanja u podmićivanju koje sam priznaje, već od njega više nitko ni ne potražuje pet milijunčića što ih je stavio u džep radi prodaje nacionalnog interesa?

Zbog toga, razumije se, jer mu je tužilaštvo obećalo slobodu u zamjenu za Sanaderovu glavu, a sud takav opsceni manevar objeručke prihvatio. Ta glava, koja se već godinama paradno kotrlja u javnoj sferi, od sudnice do sudnice, od naslovnice do naslovnice, poprimila je konturu smokvina lista: umjesto da diskreditira, ona sa svakom novom zadobivenom kontuzijom osnažuje zaštitu zločinačkog stroja kojemu je nekoć bila na ramenima.

Sanaderu se, naime, sudi kao samonikloj jedinki, pomahnitalome kleptomanu, individui oboljeloj od pohlepe, a ne kao nadzorniku kriminalnog sustava čiji su vojnici i oficiri davali sve od sebe da namire vlastite i partijske apetite. Kako vrijeme prolazi, sve je jasnije da taktički napori državnoga tužilaštva slijede iz obrambene logike: organi gonjenja ne optužuju, već brane kriminalni aparat žrtvujući jednu njegovu markantnu figuru. Sindrom Pedra, kao i obično, u službi je intaktnosti vladajućeg mehanizma.

Uopće nije čudno što se pravosudni dodaci korupcijskih afera odvijaju gotovo isključivo u žanru ataka jataka. Kovanjem nekadašnjega premijera u izoliranog demona, u biće koje će poslužiti za deponiranje kolektivnih grijeha, polira se formalna čednost njegove partije i partijske tajkunerije. Riječki je poduzetnik u tom pogledu tek personifikacija mnoštva koje očekuje sretan rasplet. Ili drugačije: Sanader je bivši, a Ježić vječni hadezeovac.

Poslovne spone između optuženoga i svjedoka-pokajnika proizašle su iz oligarhijskog modela upravljanja Hrvatskom, obilježenoga strasnim zagrljajem visoke politike i krupnog kapitala, no daleko od toga da je ovaj nastao kao hir izvitoperena pojedinca. Niti je bivši premijer kroz kriminalnu privatizaciju mogao samostalno obogatiti ponizna tajkuna, niti je tajkunu premijer bio jedini oslonac u konjunkturi. Za to je bila potrebna razgranata i uvježbana partijska infrastruktura, s prošlošću koja seže do slavnoga proglašenja hrvatske državne samostalnosti i budućnošću kojoj se ne nazire kraj. Najdojmljivije epizode iz bogate historije beščašća, osim svega, nikada neće biti obuhvaćene optužnim aktima.

Recimo, Novi list. Premijer je zatražio od tajkuna da kupi riječki dnevnik, kako bi ga ideološki ukrotio i priveo političkim potrebama stranke, a zauzvrat mu obećao da će odlukom Vlade zemljište njegove tvrtke na Krku proglasiti lokacijom za gradnju terminala za ukapljeni plin i umnogostručiti mu vrijednost. I zaista, dan nakon abdikacije, na zadnjoj sjednici Vlade kojom predsjedava, Sanader održava obećanje. Dvadesetak ministara koji na tom sastanku, donoseći stratešku odluku, energično podižu ruke u zrak – da bi se svega koji mjesec kasnije u istim desnicama smjestili noževi kojima će, skupa s Ježićem, zdušno prionuti obrednome klanju bivšega šefa – garancija su da će sistem Pedrovim smaknućem ostati zaštićen i nastaviti s nizanjem daljnjih uspjeha. U tome uživa snažnu podršku organa državnog progona i pravosudnog aparata.

Koliko god to djelovalo neprilično, serija suđenja Ivi Sanaderu po svojoj me dramaturgiji neodoljivo podsjeća na dvadeset godina stari proces Dinku Šakiću, nekadašnjem zapovjedniku koncentracionog logora u Jasenovcu. Sve je u tome neželjenom pravosudnom igrokazu bilo podređeno jednome cilju: da Dinko Šakić bude osuđen, i to maksimalnom kaznom koju zakon predviđa, a da NDH bude obranjena. Izbjegavši protiv šefa konclogora podignuti optužnicu za genocid, tretirajući ga kao sporadičnog ubojicu – koji je svoje nedjelo mogao počiniti bilo kada, bilo gdje i za bilo čiji račun – državni je tužilac onemogućio svaku raspravu o prirodi poretka i karakteru zločinačke organizacije koja je uzgojila kastu ovlaštenih krvoloka i delegirala ih na egzekutivne funkcije. Mračni se paradoks smjestio u činjenicu da je sama osuda Šakića uključivala aboliciju Nezavisne Države Hrvatske.

Sasvim slično tome, Sanaderu se sudi kao neukorijenjenome drumskom razbojniku, dijaboličnome delikventu što je pao s neba i slučajno se zatekao u društvu hadezeovih anđela, a u ishod ne treba sumnjati: način na koji će pravda biti namirena predstavljat će jamstvo da tvornica kriminala nastavlja s radom.

Tko ne vjeruje u reproduktivne sposobnosti vladajuće oligarhije i njenu dugoročnu predanost korupciji, neka se – primjera radi – upita zbog čega je to pater Ivan Tolj, crkveno lice koje zastupa interese austrijskog kapitala i sjedi na dužnosti šefa uprave najveće novinske kompanije u Hrvatskoj, prošloga tjedna nastupio kao predstavnik Vlade kada je jednoga međunarodnog medijskog moćnika molio da zaustavi prilog na slovenskoj televiziji u kojemu se razotkriva nezakoniti rad hrvatske obavještajne službe.

Odnosno: tko je paterov Sanader?

Novosti