Sakura

Povezani članci

• HDZ-ov ravnatelj bolnice izbacuje ljude na ulicu
• Sred pušaka, bajoneta
• Alisa Mahmutović: Stvarnost kao tragična predstava
• Čekajući bonske ovlasti ili kako prođe život u krizi 
• Orao pao
• Ima ovdje još sirotinje, nemoj sve nama…

• Ne znam danas, ovoga aprila, dok nostalgično gledam u cvat japanske divlje trešnje, tu u Sarajevu, poredana malena kvrgava stabla u drvoredu duž kultnih grobalja na Koševu, kakva budućnost čeka moju zemlju. Kao što ne znam da li će u dogledno vrijeme ova zemlja i biti na mapi Evrope u svom historijskom obliku. I niko sa sigurnošću ne zna ništa. Postoji mogućnost…

• Bosna i Hercegovina to je ovo žilavo i kvrgavo stablo poput, divlje trešnje, nekada davno, davno poniklo u središtu Balkana. I zato je njegov cvat najljepši upravo, danas u aprilu kada je najviše zlokobnih i teških oblaka nad našom zemljom.

Nikada ne mogu mirno otrpjeti taj april. Japanci vjeruju kako je to mjesec kada počinje novi život.

Njihova stara predanja kažu da tada na zemlju silazi moćni ljubavnik. I taj vječni ljubavnik svojom neizmjernom snagom oplođuje zemlju. On na njeno tijelo stavlja ogrlicu. A zemlja rađa najljepše. To najljepše što ona daruje su – cvjetovi divlje trešnje. Rukopis njegove snage je žilavo i kvrgavo drvo divlje trešnje, a simbol njegove nježnosti i ljupkosti su cvjetovi zanosne ljepote koje Japanci nazivaju sakura. Do današnjeg dana cvjetovi divlje trešnje ostali su širom svijeta gdje raste sakura simbolom Nade i Pobjede.

Sjećam se kako sam davne 2009. godine po prvi puta čuo priču u japanskoj sakuri. Obilazeći parkove u Tokiju uvjerio sam se tog aprila u snagu, ali i ljubav sa kojom Japanci skoro pobožno slave njen rast i razvoj. Estetski doživljaj života crpe iz gledanja u ljepotu u čemu se i sastoji riječ Hanami – “gledanje u cvijet”. Pričala mi je Toshiko Ito, hrabri lider malene ženske grupe “Ipil-Ipil-No-Kai” iz Tokija, kako već tri – četiri godine u aprilu posjećuje Sarajevo sa željom da zasade stotine, hiljade mladih stabljika sakure. Po njenom nagovoru i obišao sam brojna, za mene tada, neobična mjesta gdje cvjeta sakura i uvjerio se kako Japanci u njegovom okrilju priređuju festivale, kako slave svoj život, kako jedni sa drugima dijele radost života, kako se putem cvata duboko vežu za milenijumsku tradiciju i kulturu svoje zemlje, kako žive tako jednostavnu filozofiju života i pronalaze tako jednostavne vodilje svojih života.

Tako sam zapravo, i saznao koliko je to važan i ozbiljan projekat Japanaca da daruju Sarajevu najprobranije stabljike sakure. Bila je to inicijativa daleko veća od puke i jednostavne pomoći koju bi odradili rutinski i birokratski hladno i skoro, nezainteresirano. Međutim, takva inicijativa bila je ovoga puta i – snažan simbol. To je tražilo skoro cijelog mene, mnogo rada na mnogo detalja o kojima, čini mi se, samo Japanci znaju voditi računa. Projekt “Sakura u BiH” za nas je bila i poruka ohrabrenja i, vrlo čvrste vjere u ponovni dolazak života, ustajanje iz ruševina u kojima se našlo Sarajevo, ali i cijela Bosna. Uspio sam u toj priči nekako upamtiti riječi japanskog djelatnika JICA, finansijera cijelog projekta, koji mi je priznao – “Kada je nama u Japanu bilo najteže, kada je naša zemlja bila u potpunosti razorena, mi smo širom zemlje sadili drvo divlje trešnje – sakure”. Tada je to bio simbol naše Nade ali, i Snage da ćemo jednog dana uspjeti obnoviti našu zemlju, da će naša zemlja opstati, i da svaka teškoća sa kojom se suočavamo nije vječna, te da će posve sigurno, doći neko bolje doba mira i prosperiteta.

Moram priznati i danas tražim odgovore na pitanja o posebnosti ali, i neobičnoj hrabrosti ove ženske grupe “Ipil – Ipil”. Japansko društvo, poput mnogih azijskih društva, tvrdokorno je muško društvo, sa ženama koje su uvijek u sjeni uspjeha i slave muškaraca. Ali, one su se unatoč tome, odvažili da baš, u BiH donesu probrane vrste stabljika divlje trešnje i zasade ih upravo, tamo gdje to budu predložile naše vlasti. I tako su oni, u periodu više 12 godina, iz godine u godinu, počev negdje od 2003. godine, dolazili u BiH ispitivali, i, potom, sadili sakure na mjestima koje u memoriji Sarajlija imaju posebno mjesto i značenje. Tako su duž kultnog sarajevskog groblja “Lav”, bijelog Šehidskog mezarja, samo preko puta, te niže njega – starog pravoslavnog i katoličkog groblja “Sv. Josip”, iznikli pravi drvoredi, ili, male porodice drveta divlje trešnje.

Ništa tako maestralno ne povezuje ova groblja kao predivni cvat sakure, ništa tako bolje ne govori istinu o našim životima i našem životnom kraju, bez obzira, ko smo i kome smo pripadali, kao ovaj cvijet božanske ljepote. I posve sam siguran, nigdje bolje ne pristaju ova danas, tako dobro razvijena stabla divlje trešnje, nego na ovim kultnim mjestima naših mrtvih gdje tako blizu obitavaju život i smrt, gdje nas samo korak, trenutak, dijeli od punog cvata života do njegovog kraja i odlaska u kovitlacu iznenadnog vjetra.

Cvjetovi divlje trešnje na najbolji način govore o Sarajevu. Oni su njegov kosmopolitski rukopis.

Sarajevo je sa njima pokazuje svoje biće – to je “grad koji budi nadu, ali nosi i puno strepnje”, kako nedavno reče S. Pećanin. Kada ovih dana prođete putem “Patriotske Lige” neće te moći, a da ne prođete bez uzdaha. Ovakav današnji “image” grada uglavnom, je rezultat ranije, skoro fanatične predanosti i posvećenosti japanskih volontera iz “Ipila” koji su dolazili i bdijeli nad detaljima održanja stabala poput njihova redovitog obrezivanja, zamjene oštećenih ili uništenih stabljika, brige nad njihovim rastom, navodnjavanjem. Priznajem, to su mogli uraditi samo ljudi poput Japanaca koji su željeli time internacionalizirati sliku o najljepšoj strani svoje zemlje u BiH i Evropi. Blagodareći tom besprimjernom angažovanju danas imamo formirana stabla, formirane drvorede i grupe od po nekoliko stabala u nizu.

BiH je jedina zemlja u regiji gdje rastu stabla japanske trešnje. U međuvremenu ova stabla cvjetaju svojim predivnim cvatom širom cijele zemlje. Eno ih sada u punoj snazi vjerujem, i punom cvatu u Banjaluci, Mostaru, Bihaću, Cazinu, Tuzli, Bijeljini… čineći tako cijelu BiH osobenom po šarmu, simbolici, poruci i jednoj vječnoj istini o životima svih nas. Svaki od ovih gradova na svoj način dobio je priliku da se upiše na mapi Evrope kao evropski centar i središte japanske sakure sa neobičnom snagom i porukom kako je vezan sa svijetom, ali mogućnosti da stvori osnov za jedan novi sadržaj i novu crtu.

Svako drvo divlje trešnje je jedna priča. To jedna poruka i vjera dobronamjernog svijeta u to da ćemo uspjeti, da ćemo ipak, obnoviti naše živote, da ćemo se vratiti sebi, postati normalni ljudi u normalnoj zemlji. Da ćemo imati snage da živimo svoje krhke živote u punom snagom, da nećemo dozvoliti politici da pokrade najljepše latice naših kratkih života, i da ne “budemo tako gadno poraženi” (D. Mustafić). I da izgubimo dva vitalna principa našeg opstanka – “filozofiju života” i, “vodilju života”.

Toliko mnogo važnog i vječnog nalazi se u tako krhkim i prolaznim stvarima.

Ne znam danas, ovoga aprila, dok nostalgično gledam u cvat trešnje, kakva budućnost čeka moju zemlju. Kao što ne znam da li će u dogledno vrijeme i biti na mapi Evrope u svom historijskom obliku.

I niko sa sigurnošću ne zna ništa. Postoji mogućnost…

Ali, jedino što mi dolazi na pamet, dok su nad BiH ovi tmurni aprilski oblaci, da je ljepota cvata divlje trešnje – vječna. I da je ljubav čovjeka za ovim cvatom trešnje neprolazna. Isto kao što je ljubav za moju zemlju vječna i neprolazna. S time da podsjetimo, kako postoji bezbroj načina na koji je moguće voljeti ovu zemlju. Bosna i Hercegovina, to je ovo žilavo i kvrgavo stablo poput, divlje trešnje, nekada davno, davno poniklo u središtu Balkana. I zato je njegov cvat najljepši upravo, danas u aprilu kada je najviše zlokobnih i teških oblaka nad našom zemljom.

I zato mislim da niko nije u BiH poslao poklon se više snage i simbolike nego što su to učinili Japanci.

I niko nije izabrao bolja mjesta na tlu Evrope da zasadi žilava i kvrgava stabla divlje japanske trešnje kao što su to učinile žene, ili, majke iz jedne daleke zemlje, koje dobro znaju šta znači katastrofa i prijetnja nestankom života cijelog jednog naroda, cijele jedne zemlje ukorijenjene na drhtavom tlu razmeđa svjetova.

I ništa u sebi ne nosi toliko mnogo simbolike kao što danas nose cvjetovi divlje japanske trešnje u Sarajevu.