Rent-a-serator

Povezani članci

• HDZ-ova sanaderijada tipa kadije te tuži, kadija ti sudi
• Srbija je na koljenima i bez nove svjetske krize
• ”Kap moje krvi poteče, i Bosna ne presuši!”
• Do ujedinjenja ljevice u BiH će doći, samo je pitanje kada
• Kleveta za vratom
• Bilježnica Robija K.: Drama sa ocjenama

U zoni materijalne baze S. P. Novak trenutno kevće uz nogu Milana Bandića, već sutra nekoga drugog, dok u sferi duhovne nadgradnje leprša kao intelektualni dronjak prikrpan uz državnu zastavu. Na taj se način, naime, putuje i obilazi ‘cijeli hrvatski svijet’: ostaješ u Domovini, a rastaješ se s pameću

Piše: Viktor Ivančić- Novosti

Pa vi te ljude nazivate zločincima! Kako možete tako nešto reći?!’

Tim je riječima Slobodan Prosperov Novak u emisiji ‘Otvoreno’ HTV-a nasrnuo na drugoga gosta u studiju, Stjepana Perka, oborivši pritom vlastiti rekord: izjavu polemičkog suparnika uspio je falsificirati nepunu minutu nakon što je ova izgovorena. Perko je, naime, govorio o političkome nasilju nad Sveučilištem u Zagrebu i uzurpaciji vlasti od strane rektora Damira Borasa, što se ovih dana na farsičan način manifestira dodjelom počasnoga doktorata Milanu Bandiću, a da aktere, eto, nije kvalificirao kao zločince.

No to što sudionik u raspravi ne izgovara ono zbog čega ga S. P. Novak nepunu minutu kasnije optužuje, S. P. Novaka ne obavezuje. Zašto bi bilo kakav delikt što ga S. P. Novak nekome stavlja na teret trebao biti zaista i počinjen? Nema razloga oko toga cjepidlačiti, jer S. P. Novak ne učestvuje u javnoj debati zato da bi se baktao činjenicama, argumentima, točnim navodima svojih oponenata ili sličnim tricama, već da bi za račun trenutačnog platiše – a to je ovoga proljeća Milan Bandić – odstrijelio jednoga ili više njegovih kritičara. Samo bi mu još falilo da se opterećuje istinom ako je plaćen po učinku.

U mirnodopskim okolnostima, prizori iz svakodnevnog života renomirana pružatelja intelektualnih usluga, rent-a-seratora, gotovo su idilični: zagrebački gradonačelnik s vremena na vrijeme zagrabi u džep sakoa i vadi hranjive keksiće – sinekurice, honorarčiće, stančiće… – a S. P. Novak mu umilno kevće uz nogu. Ali kada se situacija zaoštri, kada se na horizontu ukaže opasnost, pa trenutačni platiša odluči dresirano akademsko biće pustiti s uzice, S. P. Novak zna što mu je činiti – više puta teatralno zareži, razgrne prašinu prednjim šapama, namjesti onaj krvožedni pogled zaštitnika tisućljetne hrvatske kulture i napeto čeka da gospodar kažiprstom nanišani metu. ‘Drži ga, Bobo!’ Nezgoda je što borbena zvjerka, primjereno svojoj inteligenciji, u ishodu takvih avantura obično ubilježi udarac cipelom u njušku, kao što se to zbilo u slučaju naleta na Perka.

Nema, uglavnom, ničega nenormalnog u tome da S. P. Novak, nakon što Stjepan Perko ni rektora Borasa ni gradonačelnika Bandića nije okvalificirao kao zločince, dotičnoga u istoj minuti prokaže kao ordinarnog gada koji časne hrvatske muževe naziva zločincima, jer je savršeno normalno da se S. P. Novak pravdoljubivo suprotstavi odurnim insinuacijama što ih njegov protivnik u televizijskom studiju ne izriče. Reakcija je razumljiva i utoliko što S. P. Novaku, kao senzibilnome hrvatskom intelektualcu, osobito idu na živce ništarije koje nevine ljude prikazuju zločincima.

Četiri dana ranije ušetao je kao svjedok u sobu 147 Općinskog građanskog suda u Zagrebu i prije nego ga je itko išta pitao svečano izjavio: ‘Viktor Ivančić je ratni zločinac i profiter.’

U uglu je s patničkim izrazom na licu sjedio podnosilac tužbe, glumac Božidar Alić, dok ga je supruga brižno držala za ruku, e da mu se hrvatsko srce ne bi uznemirilo i počinilo kakvu nepodopštinu. Zbunjena sutkinja pokušala je S. P. Novaku objasniti kako je kao svjedok optužbe on tu da svjedoči o kućnim prilikama tužiočevim, to jest o metodama kojima se ovaj služi dok odgaja svoga potomka, a ne o liku i djelu autora teksta koji je predmet tužbe, no S. P. Novak se nije dao smesti, inzistirao je da njegov duboki uvid uđe u zapisnik: ‘Viktor Ivančić je ratni zločinac i profiter.’ I još: inkriminirani članak ‘trebao bi biti predmet obrade DORH-a’ jer se njime ‘poziva na rušenje državnog poretka’.

U članku kojim se ‘poziva na rušenje državnog poretka’, da pojasnim, ja sam ismijao odgojne napore odgovornog roditelja Božidara Alića nakon što je ovaj video-snimku na kojoj svoga petogodišnjeg sina uvježbava da salutira ustaškim pozdravom ‘Za dom spremni’ preko Facebook profila distribuirao u javnost, pa je ista postala hit na portalima i društvenim mrežama. Odgovorni roditelj potom je sudskim putem zatražio da mu Novosti isplate 50.000 kuna na ime povrede časti i ugleda, da bi se, uoči raspleta, pojavio svjedok S. P. Novak i obavijestio sud kako Alićev potomak ‘odrasta u kulturnom ambijentu’, kako nema šanse da bi ugledni glumac i njegov prijatelj natjeravao sina da recitira fašističke pokliče, kako on sporni video-uradak nije vidio – makar je snimka i danas dostupna na internetu – i kako ‘takvo nešto postoji samo u glavi Viktora Ivančića’, koji je usto i ratni zločinac.

Pravi je peh što sam logikom procedure bio udaljen iz sudnice, jer je toj sceni vrijedilo svjedočiti iz prve ruke. Iz naknadne perspektive zamišljam kako sam čak S. P. Novaku, dok je čekajući svoj nastup u hodniku blentavo zurio u pod i glumio da telefonira, mogao tutnuti u džep nekih stotinjak kuna, što je uobičajena cijena njegove savjesti i intelektualne ispomoći, te ga nahuškati da u dvoranu zakorači stariji za četiri dana, u izdanju iz HTV-ova ‘Otvorenog’, i lažnome svjedoku energično pljune u lice: ‘Pa vi ljude nazivate zločincima! Kako možete tako nešto reći?!’ Ali, jebi ga: nije moguće ni putovati kroz vrijeme, a kamoli uliti štogod moralnog sadržaja u budalu kakva je Slobodan Prosperov Novak.

Prizor je, velim, bilo šteta propustiti: dva domoljubno osjetljiva kulturna pregaoca i materijalno uvezana kompanjona, nakon što su osmislili monodramu pod naslovom ‘Ja, Slobodan Praljak!’ – S. P. Novak je sastavio tekst, a Alić iznio rolu naslovnog junaka – predstavljajući osuđenoga ratnog zločinca kao hrvatskog sveca i mučenika, kao ‘jednog od svjetionika u hrvatskoj povijesti’, kao karakternu kombinaciju Krista i Stepinca, i nakon što su tu priredbu u skladu s njenim kulturnim dosezima premijerno izveli u misnoj sali samostana Hercegovačke franjevačke provincije u Zagrebu (Avenija Gojka Šuška 2), sada u dvorani Općinskoga građanskog suda priređuju drugi čin igrokaza. Sasvim logično, u samostanu beatificiramo, u sudnici kriminaliziramo; tamo kujemo svece, ovdje zločince.

Realno govoreći, nemam se na što žaliti: ako netko piše monodramu o osuđenome ratnom zločincu prikazujući ga oličenjem humanosti, dobrote i nacionalne kreposti, valjda je – uzimajući u obzir spisateljevu izvrnutu moralnu optiku – prilična pohvala kada te takav proglasi ratnim zločincem. Po pitanju optužbe za ratno profiterstvo, stvar je još zgodnija, ima li se u vidu cirkularno pismo što su ga, uoči rada na projektu, u vidu svojevrsne crowdfunding kampanje kulturni trudbenici razaslali potencijalnim financijerima. Evo ga u cijelosti:

’S obzirom da troškovi skore izvedbe monodrame s kojom ćemo obići cijeli hrvatski svijet iznose 150.000 kuna, a ni jedan državni fond se nije odazvao pozivu, ljubazno molimo domoljube iz Domovine i dijaspore da materijalno pomognu ovu domoljubnu manifestaciju koju pripremamo u spomen na tragično preminulog hrvatskog viteza i mučenika, generala Slobodana Praljka.’

Dakle: žicar i lažov – eto kompletnog Hrvata! Eto S. P. Novaka! Eto klauna hrvatske nacionalističke inteligencije u punome stvaralačkom zanosu, potaknutog traumom, ispunjenog brigom za nacionalnu sudbinu i željom da proputuje ‘cijeli hrvatski svijet’. Nakon što je naslovni junak njegove buduće monodrame u patetičnoj pozi popio čašu otrova, on je sa svojim glumačkim partnerom drmnuo po kriglu piva i razradio plan unosnog kapitaliziranja te tragične smrti. Hrvatska je istina u hrvatskom džepu.

Što se mene tiče, taj ‘cijeli hrvatski svijet’ S. P. Novaka velik je taman toliko da stane u zahodsku školjku, i jedino što mi se kao osvjedočenome ratnom zločincu čini smislenim poduzeti nad rečenim fenomenom jest pustiti vodu, da novaci odu. Možda ne bi bilo loše ljubazno zamoliti domoljube iz Domovine i dijaspore da materijalno pomognu takvu domoljubnu manifestaciju, no previše bi to, priznajem, sličilo ‘pozivu na rušenje državnog poretka’, sistema što ga pisac ‘Povijesti hrvatske književnosti’ i lovac na zločince bez sumnje utjelovljuje.

S. P. Novak, prema tome, ne odlazi. U zoni materijalne baze trenutno kevće uz nogu Milana Bandića, već sutra nekoga drugog, dok u sferi duhovne nadgradnje leprša kao intelektualni dronjak prikrpan uz državnu zastavu. Na taj se način, naime, putuje i obilazi ‘cijeli hrvatski svijet’: ostaješ u Domovini, a rastaješ se s pameću.