Kad porastem bit ću djevojčica
Štikle broj 46

Povezani članci

• Mektić: Čović je insistirao na postavljanju ljudi u Obavještajnu agenciju
• Kultura u protestu
• Stranački „namještenici“ – od volontera do inspektora za manje od tri godine!
• Srpski političar
• Tradicionalna Noć knjige u Buybooku 27. i 28. decembra
• LUSTRACIJOM NA HOBOTNICU

Foto: Fuad Fočo

Imati neodgovarajuće cipele jedan dan zna biti muka koja krvari i obara na koljena. A kako je u životu imati tijelo i lice koje ne odgovara rodu i dušom kojom osjećate, i zbog toga biti odbačen i diskriminiran  govore nam Franc i Elena, trans-žene iz naše zemlje

U krevetu u kojem nema mame, Franc, dječak koji to nije, pomislio bi kako bi možda sve lakše podnio, da on, u sebi zapravo nije djevojčica.

Ispod njega dolazili su vika i zvuci lomljenja flaša.

Nije teško zamisliti tu naninu kafanu „Eli“ na oraškoj pijaci, ni klijentelu gladnu radničke hrane, dubokih dekoltea konobarica i jeftine a žestoke kapljice, ni vrata koja su odvajala restoranski dio od dijela za ukućane, na kojima bi noću bio prislonjen nos dječaka Franca.

Teško je zamisliti napor narednih jutara kada bi se Franc pretvarao da ono kroz vrata nije vidio, i da je dječak. Ovo zadnje pretvaranje nastavljeno je godinama. Još nije okončano.

„Odrastao sam uz djevojčice i igrali smo se barbikama. Bili smo sretni i nije nam bilo granica. Ali došla je srednja škola i doživio sam prva odbijanja društva. Od početka srednje maturanti su me nazivali djevojčicom. A meni bi imponovalo kad me neko doživi tako“, kaže Franc koji se definira kao transrodna osoba, i po prvi puta o tome govori.

U njegovim dokumentima piše Ramiz Mujkanović, muško, rođen juna ’96 u njemačkom Bielefeldu, ali on je Franc Ferarri iz Orašja, Doboja i Breze u kojima je odrastao i „od malena znao da je žena“.

Danas živi u Sarajevu i kao frizer mjesečno zarađuje oko 700 maraka. Sretan je, kaže, što mu to omogućava da uz pomoć kredita finansira medicinsku tranziciju. Drugog izbora nema.

Nesklad između njegovog biološkog spola i rodnog identiteta namjerava okončati, i pomoć mora tražiti izvan BiH, koja zakonom ne regulira medicinski tretman ovih osoba.  Istraživanja Sarajevskog otvorenog centra (SOC) kazuju da u bh. zdravstvenim ustanovama i institucijama, ne postoji kadar voljan da se edukuje u tom području, ili im se to ne nudi.

Možda je Franc odlazeći jutrom na posao negdje u trolejbusu stajao pored Elene Molnar. S manirima zapadnjaka, sasvim sigurno bi ponudio mjesto otužnom i neopaženom biću od 68 ljeta.

Dijagnoza F64

Elena je transeksualna žena i njeni dokumenti su izdajnički, i slove na gospodina Radu Čubića. A sve je manje Rade u Eleni, od kako je prije nekoliko godina započela tranziciju u Beogradu.

„Hormonskoj terapiji prethodi psihijatrijska procjena. U dva navrata sam boravila na klinici Dragiša Mišović na Dedinju, po 21 dan. Radila sam s timom psihijatara i obavljala obaveznu dijagnostiku. Nakon godinu i po dobila sam dijagnozu F64. Prijavila sam se da živim u srbijanskom gradu Lajkovac kako bih ostvarila prava iz njihovog zdravstvenog zakona, kaže nam Elena.

I dok bh. zdravstveni sistem ne poznaje trans-osobe, država Srbija participira 60 posto u tretmanu i operaciji, a Crna Gora obrazuje medicinski kadar za promjenu spola i za to vrijeme plaća 80 do 100 posto troškova tranzicije u inostranstvu, svojim trans državljanima.

Elena je i otac i suprug.

„Idem putem tranzicije koja se mora završiti promjenom spola. Nikad ne bih požalila i kad bih umrla sedam dana poslije. Umrijeću s radošću, s osmijehom ću da umrem. Ostvario se onaj moj san 60 godina dugačak. Ja sam žena! To se ne može riječima objasniti“, kaže.

Transrodnost je polovinom prošlog stoljeća definiran kao mentalni poremećaj koji se manifestira dubokim neskladom između biološkog spola i rodnog identiteta. U novoj američkoj klasifikaciji ova vrsta problema se prebacuje sa psihijatrijskih poremećaja na seksološke.

Psihijatrica Dušica Marković Žigić, članica Beogradskog tima za rodnu disforiju i promjenu spola, čija je pacijentica i Elena, kaže da se se transrodnost ne možemo smatrati bolešću, u užem smislu.

„Više je to stanje. I ako se to ne vidi od samog rođenja, pretpostavlja se da postoji od tada. U anamnezi roditelja nekad srećemo podatke da je majka u trudnoći koristila neke hormone za održavanje trudnoće ili činjenicu, a kod velikog broja trans-dječaka, da su njihove majke patile od policističnih jajnika, stanje u kom se luči više testosterona. Međutim, ne nalazimo u svim slučajevima. Tačan uzrok ovog stanja se ne zna. Vjerovatno je nastalo u međuigri mozga i hormona“, kazala je psihijatrica.

Mislio sam da sam gay

Iako je od 2009. godine u BiH zakonom zabranjena diskriminacija transrodnih osoba, a tri godine kasnije ovo stanje prepoznato kao osnov za promjenu podataka u ličnim dokumentima, sve je mrtvo slovo na papiru.

Konkretno, osnov za promjenu oznake spola jeste potpuna transformacija koja uključuje operaciju za što naš zdravsteni sistem nema odgovor. Osim toga, ne želi svaka trans-osoba operaciju genitalija iz različitih razloga; „strah od boli, odbijanje da se skrnavi tijelo ili je nekim dovoljno ono što urade hormoni i estetske korekcije“, objašnjava Žigić-Marković.

Psihijatrica navodi da se njihovom timu godišnje obrati između 10 i 15 novih trans-osoba za pomoć. Dok istraživanja kazuju da gay osobe čine 3,5 posto ljudi na Zemlji (kao i ljevorukih), samo 0,3 Amerikanaca se identifikuju kao transrodni.

BiH, kao i mnoge druge zemlje nemaju statistiku iz ove oblasti, jer malo je trans osoba koje se žele, ali i znaju tako izjasniti.

„S početka, u pubertetu prvo pomislite je da ste gay. Sviđaju vam se muškarci, kaže nam Franc, dok je Elena svoje stanje detektovala kroz medijski eksploatisanu trans ženu, australskog modela, bosanskog porijekla – prelijepu Andreju Pejić.

„Dok nisam vidjela, i zanimala se za Andreju, nisam znala šta je trans. Davno bih sve ovo uradila da sam znala…“, kaže Elena.

Slaba informiranost, mali broj transrodnih (ili privid o tome) usporavaju proces prihvatanja i izgradnje nediskriminirajućeg pravnog i zdravstvenog okvira.

Ipak, čovjek nije broj i to nije moglo biti utjeha Francu kada je prije tri proljeća propupalo i sve u njemu, pa je uzeo skuter od rodice da se folira po glavnoj ulici u Orašju. Bašte su bile pune.

„Htio sam da se pokažem, a onda je nešto puklo, i pao sam. Sjećam se da sam ležao na zemlji i pogledao prema kafiću, ljudi su se osvrnuli i okrenuli glavu. Zbog toga što sam to ja“, priča Franc, a suze zamućuju pogled.

„U manjim sredinama ljudi se brže upoznaju, ranije shvataju ko si i nastaju problemi. Gledaju na trans kao na nešto što nije ovozemaljski, smatraju bolešću i ne prihvataju“, obrazlaže Franc razloge preseljenja u Sarajevo, neposredno nakon udesa pred gradskim baštama prepunih ljudi koji nisu bili skloni pomoći drugačijem.

„Bio sam im drugačiji od ostalih dječaka jer imam ženske pokrete, razmišljanje, figuru…“ kaže Franc.

Uvijek je lakše osuditi nego razumjeti, dok te se ne tiče. Osude uključuju ostrašćene () komentare koji ujedinjuju gomilu i podražavaju adrenalin, a ovo drugo podrazumjeva emotivni napor.

Niko nije samo jedno

Franc nije samo trans. Niko nije samo jedno. On je i uplašeno dijete s početka priče kojem sudbina nije dobre karte dodijelila, pa ga je zapalo da malo živi s očuhom i sestrom po majci dok nakupljene frustracije podgrijane flašama piva nisu kulminirale po leđima djevojčice koja se pretvara da je dječak.

Bijegom s mamom kod nane u Orašje, nastavlja se balkan blues. Za oktavu više.

„Nana je bila boem, uvijek dotjerana, a za rukom joj je pošlo i da dvojicu svojih muškaraca spoji za stolom da zajedno piju a ona bi im donosila meze“, sjeća se Franc s veseljem dana u naninoj kafani kada bi dobijao novac za sitne usluge gostima. Nešto im kupi, donese… i od tada je naučio da zarađuje novac za sebe.

Ali u noćima ništa nije bilo lijepo.

„Noć u toj kafani pretvarala u nešto što nisam volio da vidim. Imali smo drvena vrata i na njima je bila jedna pregrada gdje sam u neko doba noći dolazio i gledao šta se zbiva. Ta vrata su me nekako…To je bila granica gdje sam ja viđao sve i svašta. Ja bih zvao mamu da dođe, jer sam bio strašljiv. Ona bi jednostavno sjela na motor i otišla s nekim, negdje. A ja bih ostajao i tako je prolazilo moje djetinjstvo“, kaže Franc.

Elena je i penzionerka i nakon što „od one minimalne“ plati režije „jer porodica je na prvom mjestu“, kupuje tri vrste esterogena koji za nju život znače.

„Teško onom ko u Sarajevu kupuje, skuplje je i 600 posto. Androkur, bloker muških hormona kod nas je 135 a u Beogradu 42 marke. Šta se dešava u Beogradu? Nemam za spavanje a trebam tamo biti tri, četiri dana. Odem u park kad je toplo, sakrijem se u dubinu i zaspim. Ili napuštene kuće, ogradim se kartonom. Sjedeći, ono poluspavanje, samo da prođe noć“, tako je bilo dok tamo nije našla drugove, priča Elena.

Ona i je ostavljena. Borila se kaže, protiv svog stanja ali „to je nemoguće nadvladati“.  Od kako je prije tri godine započela tranziciju, najprije je izgubila potporu supruge „koja je odvijek znala da sam feminizirana i zajedno smo odijevale žensko rublje.“

„To je ustvari jedna kontradikcija s kojom se teško pomiriti. Neko ko je 70-tih godina ginuo za tebe, sad hoće da te ubije. Teški su to udarci. Za tri godine sam izgubila oko 200 prijatelja, znanaca, rodbine. Danas jedno, sutra dvoje. S nekim sam bila k’o s braćom, sad neće da me pozdrave. More suza sam prolila, padala na pod, plakala, molila Boga da umrem. Bilo je nesnosno“, kaže Elena koju ipak najviše boli što nema više druga u svojoj ženi. A imala je „druga“ tokom 43 godine i to se ne smije zaboraviti.

Psihijatrica Žigić-Marković kaže da se porodica uključuje od samog početka tretmana i da „kao što je tranzicija proces, tako je prihvatanje porodice njihovog trans člana proces“.

Život je čudo

Žali što Elenina porodica, koju su pozivali, nije htjela da se uključi.

„Još uvijek vjerujem da će se to promijeniti. Upoznala sam trans-ženu koja je na prvi pregled došla sa svojom suprugom. Ona ga je u tom procesu podržala, jedini uslov je bio da prethodno dobiju dijete. Za prosječnu osobu je nevjerovatno da se takvo nešto desi, ali desi se. Ljubav je najvažnija a ona je više od muško-ženske. Ili kombinaciju gdje muž podržava svoju suprugu koja je trans muškarac i s kojom ima zajedničko dijete. Život je čudo!“.

Taj nepodnošljivi dualitet i cijepanja ne odnose se samo na bližnje. Unutrašnje borbe su najteže. Franc se smatra religioznim. U džamiju ga je vodila tetka i tamo bi nalazio smiraj od života u kafani. Tumači da Islam nikad neće prihvatiti trans-osobe.

„To je jedna od mojih najvećih muka. Gdje se pitam trebam li ostati onakvim kakvim me Bog podario ili da uradim cijelu transformaciju i budem zadovoljan.  Nekad prevagne da trebam biti sretan,  a onda me grize savjesti i kažem sebi da trebam ostati kakvim me Bog dao.  I nastaviti se boriti sa svojim tijelom“, kaže Franc.

Samo ako pustimo, lako će nas zavesti ta magična smjena muškog i ženskog na licu Franca, Elene, Helene, Kristine, Cece…i ostalih koje smo upoznali istražujući ovu temu.

Iako su mnoge kulture, pa i naša, prevazišle striktnu binarnost shvatanja spolova (indijske Hijre, američki Berdaši, albanske Torbelije…), iako je prva trans operacija urađena ’50 godina prošlog vijeka, i dalje se pretvaramo kao da ne postoje.

Ne marimo što ih maltretiraju, kad prijeko oko graničnog policajca s ženskog lica spusti pogled na muško ime u pasošu, ili kad iz istih razloga, a zbog „međuigre mozga i hormona“, ne mogu dobiti posao.

Možda je pretjerano završiti Humboldtom kako „u prirodi božanskoga nestaje i spolni karakter“, ali lako se sjetiti podsmijeha kojeg smo imali za vrijeme u kojem su ljevake tjerali da pišu desnom rukom.

Projekat „Pretvaranje“ o transrodnim u BiH  nastao je kroz Program osnaživanja nezavisnih medija (IMEP) i podržan New Voices grantom.