Vinko Brešan: U Hrvatskoj ljudi hodaju s bokserom u džepu

Povezani članci

• Ismet Muratspahić: SRBIJA I CRNA GORA “DVA OKA U GLAVI”
•  Prihvatite apartheid ili vas neće biti
• LUZERI U VRTU RUŽA
• Proustaški Hrvatski tjednik objavio monstruozni tekst o ‘krvavome maršalu i genocidašu Titu’
• Prisavska pravila govora o Kolindi
• Edina Bećirević: Zapad je previše investirao u Bosnu i Hercegovinu da bi dopustio da se ona raspadne

foto: ART MOZAIK

Vinko Brešan je snimio šest igranih dugometražnih filmova. Igrani prvenac “Kako je počeo rat na mom otoku” pogledalo je više od 350.000 gledatelja. Scenarije za svoje filmove pisao je sa ocem, velikim književnikom Ivom Brešanom, dok posljednjih godina surađuje sa dramskim piscem Matom Matišićem. Najnoviji film crna komedija “Koja je ovo država” osvaja kino dvorane u Hrvatskoj.

Za Radio Slobodna Evropa Brešan, između ostaloga, govori o tome da li je hrvatska stvarnost crnja od njegovog filma, te ocjenjuje da su granice slobode u Hrvatskoj sve manje i manje, kao i da su građani Hrvatske sve manje slobodni ljudi.

Razgovarala: Mirjana Rakela, RSE

Prošla su gotovo dva mjeseca od premijere Vašeg posljednjeg filma “Koja je ovo država”. U filmu se nižu apsurdne situacije, pa su se očekivale i neke protestne reakcije. No, izostale su. Da Vas je to radovalo ili ste ipak na neki način iznenađeni?

Treba biti realan. Nikada film nije bio zanimljiv sam po sebi, čak i onima koji su protestirali. Uvijek se radilo o nekom političkom razlogu, a ovdje se nema koga smijeniti. Da li će mene možda smijeniti sa mjesta režisera? Ne može me niko smijeniti sa tog mjesta. Samo ću vas podsjetiti da protest zbog “Ministarstva ljubavi” nije bio kad je film bio u kinima, tek kad se trebao pojaviti na televiziji. Onda su se počele tražiti ostavke. Ali, objektivno film nikad nije bio zanimljiv onima koje protestiraju.

Mnogi kažu da je hrvatska stvarnost danas mnogo crnja i apsurdnija od Vašeg posljednjeg filma. Čovjek koje pretuče djevojku nema zabranu pristupa svojoj žrtvi, a ratni veteran, s druge strane, zbog uzvika protiv Fanje Tuđmana, ne smije prići njegovom spomeniku, djeca urezuju ustaške simbole djeci na ruku, premlaćuju se sportaši jer su iz druge zemlje. Dalo bi se još toga nabrajati!

Ovdje ljudi hodaju sa bokserom u džepu. Dramatično je koliko su ljudi skloni nasilju. Ovaj apsurd da je čovjeku zabranjen prilazak kipu na godinu dana je takav apsurd kakav, vjerujte, ja ne mogu zamisliti. Nemam takvu maštu i ne vjerujem da je itko ima. Sigurna je jedna stvar – koliko god se mi trudili doći do krajnjih granica apsurda, pa da i pretjeramo u tome, ne možemo, jer stvarnost nas uvijek iznenadi.

Posljednja događanja u Splitu i Zadru pokazuju da virus nacionalne mržnje, netolerancije, isključivosti , pa i šovinizma, sve više uzima maha, nasilje posebno prema drugima i drugačijima postaje stil života. Plašite li se što će biti sa novim generacijama?

Mi smo okruženi nasiljem, političkim, nasiljem prema drugačijima, ali i drugim oblicima nasilja. Za sebe se ne plašim, za mene je kasno, ali se plašim za djecu.​

Neke sredine koje bi trebale njegovati vrijednosti liberalnog, građanskog društva u Hrvatskoj postaju centri mračnog nazadnjaštva, mržnje, zla i laži. Kako Vi to tumačite kao intelektualac?

Mi sa slobodama rapidno idemo unazad. Da ja danas snimim film “Kako je počeo rat na mom otoku” bilo bi reakcije braniteljskih udruga da ja ismijavam rat. U ono doba, 1996. kad se film pojavio, svima se sviđao. Nitko nije imao nešto ružno reći, a to govori o jednoj drugoj stvari: granice naše slobode su sve manje i manje, mi smo sve manje i manje slobodni ljudi. Baš zato mi koji se bavimo nečim kreativnim moramo pomicati granice slobode prema naprijed.

Prošlo je gotovo 30 godina postojanja hrvatske države. Da li se radi o propalom projektu, kako to neki tvrde, uspoređujući Hrvatsku u bivšoj Jugoslaviji, i ovu današnju?

Kada se stvarala država, mi smo svi skupa bili okupirani ratom i nismo vidjeli kakvi se grade temelji. A ti temelji koji su se gradili bili su nahero, bili su loši temelji. U ovom trenutku, ja Hrvatsku vidim kao jedna kola koja idu nizbrdo. I ta kola jure sve brže i brže. Svi koji dolaze ovdje na vlast nemaju ideju kako usporiti, malo zakočiti tu jurnjavu nizbrdo. Mi ne znamo što se nalazi na dnu te nizbrdice, i na koji način će se kola razbiti. To je nešto što nam je potpuno nepoznato.

Vaši filmovi progovaraju o aktualnim trenucima Hrvatske, od ratnih do poratnih vremena, do odnosa Katoličke crkve prema pedofiliji. Publika Vaše filmove gleda, dirnuli ste u neka vrlo osjetljiva društvena pitanja. Da li je bezbolnije u današnjoj Hrvatskoj raditi komediju ili dramu?

Film “Koja je ova država” nije baš komedija. Ona bi se mogla nazvati tragikomedijom ili komedijom apsurda, nije komedija u klasičnom smislu te riječi. Naravno, nije to pitanje moga izbora, naprosto sam ja svjetonazorski orijentiran prema humornom diskursu i to svojim rođenjem, lokacijom svoga rođenja, načinom svog života, svojim djetinjstvom. Ja na taj način razmišljam i vrlo je prirodno da moji filmovi imaju neki humorni diskurs, ali ne moraju nužno biti komedije.

Vjerujem da, čak i kad radimo neku najcrnju priču, moram imati neki humorni diskurs, neki ventil, da se nasmijemo, jer naprosto to je dio nas. Neko se pitao: zašto u Hrvatskoj ne nastaju filmovi kao u Rumunjskoj? Naprosto zato što smo mi jedan drugačiji svijet, mi propadamo sa smiješkom, i to već godinama.

​Film je vrlo skupa stvar i očito je da je bez međunarodne suradnje teško snimiti film. Kakva su Vaša iskustva u suradnji sa kinematografija u regiji?

Moja zadnja tri filma su koprodukcije sa Srbijom, a ovaj zadnji i sa BiH. To apsolutno funkcionira. Na određeni način, koprodukcije sa Srbijom i ne vidim kao koprodukcije, jer nema te jezične barijere, sa ekipom se znamo, sve nam je jasno. Ja sam sad radio koprodukciju sa Poljskom. To je bilo jedno novo iskustvo. Tu se susreću različiti načini rada i razmišljanja i tu se moramo prilagoditi jedni drugima. U koprodukciji sa Srbijom se ne moramo prilagođavati uopće, jer smo svi nastali iz iste sfere, iz iste kinematografije.

Koliko službena politika u svemu tome pomaže ili – da li uopće pomaže?

Na određeni način pomaže. Htio ja, ili ne htio, ali ravnatelja HAVC-a (Hrvatsko audiovizualno vijeće) postavlja Upravno vijeće HAVC-a. Većinu u Upravnom vijeću postavlja Ministarstvo kulture. Ravnatelj HAVC-a vodi politiku toga tijela. Prema tome, hoćeš-nećeš, politika je na jedan indirektan način u to upetljana. Slično je u Srbiji. Prema tome, politika, da želi presjeći bilo kakve veze, to bi i uspjela, bez ikakve dvojbe. Ali, politika tako nešto dopušta, pa to tako i funkcionira.

Da li politika upravo dopušta to što se događa u HAVC-u, jer tamo stvari izgleda ubrzo tonu?

Teško mi je govoriti o mandatu Daniela Rafaelića (direktor HAVC-a), pogotovo sad, kad je dao ostavku. Da bi se o nekom mandatu moglo govoriti, treba proći više od dvije godine. S druge strane, činjenica je da su se prije dvije godine na natječajima sufinancirali filmovi u vrijednosti od 30 milijuna kuna, prošle godine su se sufinancirali filmovi u vrijednosti od 16 milijuna kuna, znači dvostruko manje. Prema tome, tu vidim jedan brojčani problem, čije ćemo posljedice vidjeti u narednih par godina. Što će dalje biti to je sad jedno veliko pitanje: na koji način će se postaviti HAVC i na koji način će taj HAVC funkcionirati.

Smijenjeni Hrvoje Hribar pokazalo se nije bio kriv. Međutim, pritisak ratnih veterana i politike je bio veliki, a to se sada osjeća i u brojkama o kojima govorite.

Ja se vrlo dobro sjećam slike sa inicijative “Puk’o nam je film”. Antonio Nuić govori, a grupa ljudi viče: “Lopovi, lopovi!” I, kad je Antonio Nuić pitao: “Molim vas predstavite se”, oni viču: “Mi smo Hrvatska”. Na djelu je bio linč kojem je bila izložena cijela filmska zajednica, a najviše je bio izložen Hrvoje Hribar. Moje je mišljenje da do danas ta filmska zajednica nije odgovorila, nije rekla svoj stav, nije rekla što misli o onome što je bilo, kako je danas, i što misli, kako to treba biti.

Mislim da idući period, u sljedećih mjesec ili dva, biti vrijeme u kojem će filmskoj zajednici biti pružena prilika da nešto poruči. Ja mislim da je to važno. Ne smijemo biti kukavice. A filmski autori, koji žele slobodu – za slobodu se trebaju boriti, za slobodu treba riskirati, tako da je predstojeći period vrlo bitan za cijelu filmsku zajednicu.

Zašto filmska zajednica tako šutke ipak prelazi preko svega što se događa u samome cehu?

Kada se sve to prije dvije godine zbivalo, filmska zajednica se našla zatečena količinom agresije. Drugo, mnogi su se uplašili. Uplašili su se linča. Treća stvar – mnogi su u filmskoj zajednici zaključili nešto pragmatično: Hrvoja Hribara se ne da spasiti, hajdemo bar spasiti HAVC, ne shvaćajući da time što se nećemo boriti za istinu, da je Hrvoje Hribar potpuno nevina osoba, da time gubimo i svoju slobodu. Tu je filmska zajednica pogriješila. Ne amnestiram ni sebe od grešaka.

Bilo je ljudi poput Zrinka Ogreste koji su stali u obranu Hribara i zbog toga bili žrtve linča. Mislim da je filmska zajednica danas mnogo, mnogo pametnija, mnogo spremnija, i da se neće više dati tako lako impresionirati. Zato mislim da je vrijeme da u sljedećem periodu filmska zajednica nešto kaže.

Snimili ste, bez dvojbe, najgledanije hrvatske filmove. Kako biste pozicionirali hrvatski film na ovim prostorima?

Teško mi je govoriti o nekom pozicioniranju, nekoj ljestvici. Hrvatski film ima svoju gledanost, filmovi funkcioniraju u svijetu i idu na festivale.

Kakvi su planovi s filmom “Koja je ova država”. Ide li se na međunarodne festivale?

Sad smo tek prijavili ne neke festivale, pa ćemo vidjeti kako će ta međunarodna verzija funkcionirati.

RSE