Crno- zeleni Pelikan, sa zelenim mastilom

Povezani članci

• Kad se kreativan rad pretvori u biznis
• Sa Starog mosta danas se skače 453. put, Lorens Listo pred obaranjem velikog rekorda
• Godišnjica zločina u Bradini i na Tuzlanskoj kapiji
• Tomislav Jakić: Jasno je da nije u pitanju ravnopravnost Hrvata, nego dominacija HDZ BiH
• Digitalni susret: 25 godina Srebrenice – Sjećanje. Pravda. Pomirenje
• BiH se uvijek preslika u Mostaru

Ovih dana u „slučajnom„ gradu Mostaru i šire u HNK pratim, slušam i čitam mnoge neugodne informacije.

Učitelji štrajkuju radi minimalnih plata.

Pojavljuju se falsifikovane diplome uz izvjesne  sume  novčanica.

Dvije škole pod jednim krovom već je zastarjela i otrcana priča.

Sve me ovo i mnogo toga drugoga vezano za odgoj vaspitanje i obrazovanje naših mladih naraštaja kao i sopstvene djece iniciralo trezvenom razmišljanju da uz neka prisjećanja i napišem ovaj sadržaj teksta.

Generacije i generacije imale su svoje vrijeme različitosti i spoznaje svoje sudbine mnogo lijepih sjećanja i događaja, kao i neprijatnih prisjećanja.

Moja generacija post ratnoga perioda, poslije oslobođenja od fašizma godine ’45 i neke, krenula je u osnovnu školu. Bilo je to vrijeme i neimaštine, oskudice svega i svačega, ali se kao osnovac veoma rado prisjećam i ljepote početaka i takvog osnovnog školovanja.

Šta li je to takvog lijepoga bivalo što se nije moglo lako izbrisati iz mog pamćenja?

Naš poznati pjesnik Branko Radičević (stariji) izrekao je divnu i životno prihvatljivu poruku; „Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba„.

Zato možemo i pomisliti; “Kakav je život kada je od kolijevke pa do groba najljepše đačko doba.”

Prisjećam se i moje učiteljice, u četverogodišnjem pohađanju osnovne škole na Vratniku, opština Stari grad u Sarajevu, Ljeposave ili Lepe od milja nazvane.

„Ako učitelj voli samo posao, on je dobar učitelj. Ako učitelj voli učenika kao otac ili majka, on je bolji od onog učitelja koji je pročitao sve knjige ali ne voli ni svoj posao, ni đake. Kad učitelj sjedini ljubav prema poslu i prema učenicima – on je savršen učitelj./ citat  – Lav Tolstoj /

Takva je upravo bila i moja učiteljica stroga, pravedna i radna, savršena.

Prve godine koristili smo male školske table po kojoj smo pisali pisaljkom, brisali spužvicom i tako redovno pisali i brisali. Međutim, u takvom pisanju koje se sastojalo u ispisivanju svih slova abecede, ispisivali smo i vježbali redovno tanke i debele linije slova, čime smo istinski gradili i čvrste prave temelje dobroga rukopisa.

Dakle, tanka i debela linija mogla se zadržati još neko vrijeme u korištenju perceta sa držaljem te umakanjem u mastilo a već pojavom hemijskih olovki gubilo se i vrijeme lijepoga rukopisa.

Svakako je odgoj temelj svakog djeteta, koji se ostvaruje u porodičnom, roditeljskom domu, što ne može ostvariti niti škola niti društvo u cjelini a ponajmanje ulica.

Citarujući pisca pjesnika i novinara Dušana- Duška Radovića sa porukama:

“Ne postoje dobra i loša već samo različita djeca. A različitom djecom moramo se baviti na mnogo raznih i delikatnih načina.”

“Djeca koja nemaju sreće sa porodicom, morala bi imati nešto više sreće sa školom. Škola bi morala da zna i hoće ono što roditelji ne znaju ili neće.”

“Zdrava, vedra, očuvana i neozlijeđena djeca – po svaku cijenu, pa i po cijenu znanja! – to bi bio plemeniti zadatak vaspitanja.”/ završen citat /

Prisjećam se školskih dana, u četvrtom razredu osnovne škole, vraćajući se sa jedno dnevnog školskog izleta u prirodu sa dječijim ponašanjem uzviknuo sam; „Gdje smo bili, nigdje i šta smo radili, ništa„ moja učiteljica je prišla meni povukla me za „soluf kose„ i zviznula mi jednu šamarčinu, tako da mi  u današnjim poznim godinama, odzvanja u mojim ušima. Nisam se, nikada naljutio na učiteljicu, naprotiv, dan danas se rado prisjećam i iskreno volim kao savršenu osobu koja me učila i naučila mnogo lijepom i pametnom.

Da se vratim na početak moje informacije gdje mi je danas i nerazumno takav odnos i ponašanje naših struktura vlasti u ministarstvu obrazovanja i kulture, konkretno u Mostaru i HNK prema ovoj populaciji učiteljskoj.

Da informacija bude još cjelovitija i nakaradnija za našu javnost, godinama su se mnogi učitelji u ovim školama angažovali na određeno vrijeme, pod ugovorima. To bi značilo od septembra do kraja juna školske godine, kada im prestaju i sva prava, bez plata i osiguranja, u periodu od juna do septembra, naredne godine. Ovo je zaista bilo i neprihvatljivo i nehumano dok su naši vlastodršci „dirlikali„ ubirali dobra primanja i ponašali se krajnje drsko.

„Sitni su oni ljudi koji učiteljev rad za sitno smatraju.“ / citat –  Dositej Obradović/

U ovome gradu i HNK sve je moguće da se učenici obrazuju u tzv. školama po dvije pod jednim krovom, sa različitim programima, da ulaze na različite ulaze, da se po smjenama mimoilaze, na kraju krajeva i da se ne vole i ne druže, u krajnjoj liniji i da se nacionalno distanciraju.

Moguće je i da ministar obrazovanja, u vladi Kantona „hadžija„ iz Stoca/ Nomina sunt odiosa /, iznosi svoj stav da u školama direktor nikako ne može biti srpske nacionalnosti dok je on ministar. To je činjenica, a primjeri su veoma znani našim građanima ovoga grada.

Ružne su ovo i ogavne informacije ali istinite činjenice koje su u našoj svakodnevnici obrazovnoga sistema.

Nastavljam priču o lijepim stvarima i prisjećanjima iz mojih gimnazijskih dana kao i studentskih dana.

Zeleno, volim te zeleno, svakako je moje crno-zeleno Penkalo, koje sam koristio, sa zelenim mastilom, u gimnaziji i na studijama.

Istina je da sam i kao profesor u Elektrotehničkoj školi na zapadnoj strani Mostara kod Hrvata, kao i na istočnoj strani Mostara, kod Bošnjaka, u školski dnevnik redovno ispisivao sadržaj nastavne jedinke, isključivo, mojim Penkalom sa zelenim mastilom. Isto sam radio i upisujući ocjene učenicima, u dnevnik, kao jedan od rijetkih, možda i jedini profesor stručnih predmeta mnogim generacijama.

Moj osjećaj i ljepota Bosanskog pisma sa tehničkim rukopisom prethodnih temelja sa tablom i pisaljkom, tankih i debelih linija, iz osnovne škole kod moje učiteljice, dolazio je do pravog izraza.

Čovjek se uči dok je živ. Zahvaljujući obrazovanju u mogućnosti smo da razumijemo stvari koje nas okružuju, da objasnimo različite pojave, da iskažemo svoje interesovanje i pokažemo svoje mogućnosti.

Obrazovanje nam nudi ne samo znanje iz različitih oblasti i nauka nego i priliku da steknemo iskustvo u onome što nas interesuje i da se na taj način izgradimo kao ličnosti. Osim toga, obrazovanjem stičemo potrebne vještine kako bi mogli da obavljamo različite poslove, da istražujemo i činimo svijet boljim mjestom za život.

Nerazumno je i krajnje drsko, da se danas u sistemu vlasti i drugih javnih djelatnosti mogu pojaviti ljudi koji su u mogućnosti, za novce, kupiti svoje lažne diplome, obrazovanja i konkretnoga zvanja.

Kod svakoga čovjeka, posebno tzv. intelektualca, veoma se raspoznaje i osjeća diskontinuitet u školovanju i obrazovanju, nedostatak nepročitanih knjiga beletristike, a posebno stručne literature, tako mu ta papirna diploma čini samo otežavajuću okolnost za trenutnu poziciju „foteljaša„ ukoliko se negdje i udomio.

Što bi naši stari rekli; „U laži su kratke noge„ i veoma brzo sve ispliva na površinu realnih i istinskih saznanja.

Svakako je ova pojava bolest našeg bolesnog društva koje traži radikalne mjere dijagnosticiranja i primjene nužne terapije.

Moje crno-zeleno nalivpero Pelikan, otišlo je, mojim penzionisanjem u trajnu mirovinu.

Vrijeme i mogućnosti informacione tehnologije omogućilo mi je totalnu zamjenu mog Pelikana jer sa kompjuterom i pišem, ispisujem sadržaje mojih tekstova, iste printam i objavljujem na našim mnogim portalima, kao što su; Bošnjaci.net, Tacno.net, kod gospodina Bedrudina Gušića, ili pak rijeđe u nekim „nezavisnim” dnevnim novinama.

Moja učiteljica i crno-zeleno Penkalo ostaje trajno pohranjeno u mojim memorijskim, moždanim vijugama sa neizbrisivim poštovanjem i zahvalnošću.