Đurđica Čilić: Zagrljaji

Povezani članci

• In memoriam vladarici šansone: Otišla je dama i drug, jedna od onih koji kad kažu da te vole, to i misle
• Kako otključati budućnost?
• VEČERAS INTERNA IZVEDBA PREDSTAVE «VAŠE NASILJE I NAŠE NASILJE»
• Književnost na Internetu
• Kuća pored mora
• Lenka Udovički: Koncertom ‘Rade i prijatelji’ slavimo 20 godina Ulyssesa

Zadnje ljeto prije polaska u prvi razred, roditelji me šalju kod bake u Livno da me baka udeblja, da ojačam za polazak u školu. To je standardna procedura u obitelji s mamine strane. Moja starija sestra i svih šestero od mene starijih bratića i sestrični već su bili kod bake na tretmanu i ja se veselim što sam konačno i ja došla na red. Oni su se svi od bake vraćali bucmasti, što je veselilo njihove roditelje i osnaživalo bakin autoritet kod snaha i zetova, i puni uzbudljivih priča o avanturama u kojima su sudjelovali sa svojim livanjskim prijateljima, što je u meni izazivalo zavist i nestrpljenje. Imala sam osjećaj da su svi osim mene snažno povezani s bakom, s Livnom, međusobno, i da će to ljeto kod bake učiniti da i ja, najmlađa i najsuvišnija, među njima nađem svoje mjesto.

Kad me je mama dovela, baka me je s vrata samo hladno i nakratko zagrlila, ali mama je tu i ja još ne slutim koliko će mi faliti kad ode. Ne znam tad da baka nije od velikog maženja i da se možda već dovoljno nagrlila svojih sedam starijih unuka pa joj ja više za to ne trebam. Baka je mamina mama ali nije joj ni nalik. Moja mama se voli grliti, uzima me u krilo kad god želim, prije spavanja liježe pokraj mene i dopušta mi da prstima zavrćem njezine uvojke, najprije toliko žustro da je katkad nehotice počupam, a potom sporije, sve dok prstići ne zaspiju omotani njezinom kosom.

Baka međutim ne gubi vrijeme na nježnosti, odmah me upoznaje s mojom stranom velikog bračnog kreveta koji ćemo dijeliti, što me umiruje jer računam da ću je barem navečer moći dirati po kosi. Oslobađa mi dio golemog ormara da složim svoju odjeću i pokazuje gornju policu na kojoj je kutija s fotografijama, pa me uhvati za bradu, podigne mi glavu prema svom strogom pogledu i kaže: „To ne smiješ dirati“. Svako krilo ormara ima bravicu, u njoj je jednostavan ključ kakvim se otključava taj i svi tome nalik ormari, u Livnu i svim drugim livnima. Na ključu visi privjesak načinjen od svilenkastog konca, na čijem je kraju gust repić resa, dugih i mekanih. U danima što slijede često ću odlaziti u spavaću sobu, vaditi iz ormara ključ s resama i maziti se buntom svilenkastih končića po licu i prstima jer me podsjećaju na dodir uvojaka mamine kose kad me grli.

Bakin je režim prehrane strog a sadržaj odbojan. Uvijek jedemo u isto vrijeme, zabranjeno mi je s prokuhanog mlijeka skidati kajmak, moram ga žličicom pojesti, kao i sve što je na tanjuru, a biva slanina, med, pura, kuhano meso, karfiol. Poslije ručka dobijem nekoliko Jaffa keksa za desert. Ne usuđujem se reći baki da ne volim Jaffu i da bih radije Domaćicu. Skrivam se u spavaću sobu, stavljam privjesak s resicama na obraze, sjedam pod singericu, na metalnu ploču kojom se nedokučivim mi mehanizmom pokreće igla iznad moje glave, klackam se i ližem čokoladni preljev sa svakog keksa, obgrizam biskvit, i kad ostane samo narančino srce Jaffa keksa, ja ga bacam ispod ormarića s velikim ogledalom.

Na ormariću je Eiffelov toranj veličine moje podlaktice, koji je baki iz Pariza donio njezin sin, moj ujak. Uz njega je plastična Gospa Lurdska, ispunjena svetom vodicom, sva bijela, samo joj je svetačka kruna – to jest čep – plave boje. Odvrnem Gospi krunu, otpijem malo svete vodice i obrišem se rukavom. I tako svaki dan: pojedem jestivi dio keksa Jaffa, nejestivi bacam pod ormarić, pijem iz Gospe. Kad primijetim da je Gospa sve lakša dakle sve praznija, čekam da baka ode na pijacu, pa u Gospu natočim vodu iz pipe, da opet bude kao nova.

Usamljena sam i tužna kod bake. Kad god izađem ispred zgrade, nema djece, a ako katkad i vidim neku grupicu u igri, ostavljaju dojam da ih je dovoljno i da im ne treba niko novi. Navečer liježem pokraj bake, ali ne mogu je dirati po kosi jer ona spava s mrežicom na glavi da joj se ne pokvare lokne koje su za sobom ostavili vikleri. Prije spavanja, razočarana Livnom, nepostojećim prijateljima, nedogođenim avanturama, nepruženim zagrljajima, bezglasno plačem za mamom.

Na kraju mog livanjskog ljeta, negrljenu ali nadebljanu, nemaženu ali naspavanu, šalju me kod ujaka na more. Tamo mi je sestra, tamo su bratići i sestrične. Ne mogu dočekati da ih vidim, da im pričam svoje izmišljene livanjske avanture, da kažem kako je i meni bilo lijepo kod bake.

Prve večeri smo svi okupljeni na terasi pred ujakovom kućom, u goste stiže ujakov prijatelj čika Lazo i svi mu se vesele, jedino ja nemam pojma ko je to. Gost se pojavljuje na terasi, nasmijan i srdačan, sva djeca skaču i opkoljuju ga, on ih grli, ljubi, baca u zrak. Ja stojim na repu tog grozda svojih rođaka od kojih me dugoočekivani gost, jer sam najmanja, uopće ne vidi. Ohrabrim se i glasno ga oslovim: „Čika Lazo, čika Lazo!“ On razgrne klupko mojih sestrični i bratića, nagne se prema meni i pita: „A čija si ti, sine?“

Ja ga gledam iza nesigurnog osmijeha, širim ruke prema njemu, zagrlim ga, i kažem: „Pa i ja sam vaša!“

Nomad.ba