POMIRENJE I POSLJEDNJI DANI

Izdvajamo

• Narodni je običaj na ovim prostorima i to u svim etnokonfesijama, da čovjek pred smrt, pomiri se i oprosti i traži oprost, pa se to valjda odnosi i na narode. Uz to je politika pomirenja možda jedina politika koju ove države minimalne suverenosti mogu poduzeti same na svoju ruku a da ne moraju pitati za dozvolu nekoga izvana. Iscrpljeni narodi postaju umorni od mržnje i gladni pozitivnih diskursa a diskreditirane konfliktne religije bi sad ako može auru mirotvoraca jer su se u ratovanju već dokazale. Uz njih korumpirani nacionalistički političari traže bilo kakvu svježu ideju koja bi ih održala na vlasti pa ako je to pomirenje, može čak i to. Ovim komemorativnim ritualima ako se dogode, post-jugoslavenski etnički nacionalizmi i njihovi režimi bi dostigli svoj zenit i obnovili svrhu istrošenu apsurdnim konfliktom te bi tako mogli preživjeti još neko vrijeme a možda nesvjesno dati šansu normalnima da dođu na vlast.

Povezani članci

• Je li Alija mogao bolje?
• Akcijskim planom i njegovom provedbom poboljšati zaštitu na radu
• Romeo i Julija iz Mrduše Donje
• Kako je Kaptol oklevetao Stepinca
• Kratki faktografski demanti teorije o dvama totalitarizmima
• Sjekire će letjeti Svetvinčentom!

Foto: pozeska-biskupija

Do kraja stoljeća nacije zapadnog Balkana mogle bi se naime sastojati od ogromne dijaspore i manjine preostale na ovim prostorima koju bi činili umiruća populacija i zavađeni popovi koji joj nisu u stanju pružiti ni dostojanstveni posljednji ispraćaj.

Poglavlje iz knjige Vjekoslava Perice ŽALI BOŽE. Eseji o religijskom nacionalizmu, balkanizaciji i globalizaciji, koja izlazi krajem godine. 

UBOJSTVO U ORIJENT EKSPRESU

Požega je balkanski Jeruzalem. Podsjećajući na historijske ekumenske zagrljaje rimskih papa i carigradskih patrijarha u Jeruzalemu kojima je od šezdesetih godina 20. vijeka dva puta posvjedočeno pomirenje dvaju tisuću godina otuđenih sestrinskih crkava, sastali su se u Požegi 17. siječnja 2019, hrvatski katolički biskupi i episkopi Srpske pravoslavne crkve iz Hrvatske. Njihov je susret, održan neočekivano i poslije više od tri decenije neprijateljstva dvaju crkava i naroda, kažu, protekao „u službi i promicanju otvorenosti, povjerenja, dobrohotnosti, razumijevanja i uklanjanja predrasuda u bratskom ozračju, ispunjenom srdačnošću i međusobnim povjerenjem…“ Također, biskupi i episkopi su potpisali izjavu za javnost u koju se kaže:

Spomenuli smo se teških stradanja srpskog i hrvatskog naroda te drugih građana Hrvatske tijekom nedavne prošlosti u ratnim sukobima, progonima i ubijanjima, uzrokovanima mržnjom. Svjesni smo da međusobnim optuživanjem, manipuliranjem povijesnom istinom, interpretacijom ratnih događaja za dnevno-političke svrhe, vrijeđanjima i ponižavanjima zbog pripadnosti određenoj naciji ili vjeri, ostajemo zarobljenicima prošlosti i gubitnicima u sadašnjosti… Duboko žalimo svaku nedužnu žrtvu bilo kojeg naroda, vjere ili političkog nazora iz naše nedavne prošlosti svojim praštanjem svi budu veći od počinjenog zla koje nas je ponizilo,….bez osvetničkih misli i osjećaja mržnje u čistom pamćenju čuvamo spomen na naše nedužne žrtve, liječimo ranjene duše, promičemo povjerenje i razumijevanje među pojedincima i narodima i na taj način evanđeoskim putem postavljamo čvrste temelje boljoj i pravednijoj budućnosti u našoj domovini za svakog čovjeka…[1]

Požega je jedna misteriozna lokacija izabrana nimalo slučajno. Nalazi se naime negdje na pola puta između Jasenovca i Vukovara. To su historijska mjesta stradanja iz dvaju ratova na kojima se hrvatski i srpski kler želi i pokušava ali nikako ne uspijeva okupiti u isto vrijeme na istom mjestu radi komemoracije žrtava koje su tu pale. Grad se inače  ranije zvao Slavonska Požega a zašto nema više toga slavonska u imenu, možda znaju djelatnici koji su se prije zvali radnici. Sad bi međutim moglo doći do zbrke s istoimenom Požegom u Srbiji, nekada zvanoj Užička Požega po svjetski poznatom nedalekom većem mjestu koje se tada zvalo Titovo Užice i zato je bilo svjetski poznato. Danas su obje Požege kao i Užice svijetu daleke i neznane balkanske vukojebine u beznačajnim postjugoslavenskim državicama. Ova ex-slavonska bi mogla biti malo poznatija zahvaljujući tome da je nedaleko mjesto zvano Brod (ex-Slavonski Brod), koji igra jednu od epizodnih ali ključnih uloga u novijoj verziji filma Ubojstvo u Orijent Ekspresu, prema kultnom romanu Agathe Christie. Na željezničkoj stanici po imenu Brod, zastaje tako usred noći vlak u snijegu na pola puta iz Istanbula prema Beču. Prigodu iskoristi genijalni detektiv monsieur Poirot da raskrinka ubojicu. Okupi tako on sve sumnjivce i inspiriran tom geografskom lokacijom, kaže im: „Svi ste vi ubojice, svi ste krivi, kolektivno ste smislili i izvršili zločin…“

Detektiv Poirot nije povjesničar ni historičar ali historiografska istraživanja traže sposobnosti i vještine ako ne razine monsieura Poirota a ono barem višeg inspektora Kluzoa. On bi balkanski slučaj lako riješio, uostalom istina se već zna, pa tko čita na engleskom i francuskom neće  biti zbunjen. Ali srpsko-hrvatski biskupi i episkopi ne misle tako, za njih je to Rašomon u kome svjedoci na svima im razumljivom jeziku pričaju proturječne priče. Zato se oni u spomenutoj izjavi zalažu „da se znanstveno istraži i argumentirano utvrdi istina o stradanju za vrijeme II. svjetskog rata i u vrijeme rata u Hrvatskoj od 1991. do 1995. kako bi se prestalo licitirati s brojem stradalih te im vratilo dostojanstvo koje imaju kao žrtve“.  Izjava crkvenih vođa je inače dobila veliki odjek u medijima u Hrvatskoj i Srbiji. “Dao Bog da biskupi i episkopi ustraju u dijalogu,“ pomolio se u jednom komentaru Drago Pilsel, ekumenski orijentirani  teolog i politički aktivist s krhke ali angažirane hrvatske katoličke ljevice.“

Zamislimo sad na trenutak da su se tamo negdje od sredine osamdesetih do početka rata 1991. poglavari dviju najvećih crkava na ovim prostorima ovako zajedno, kako kažu, bratski i prijateljski susretali i da su izjave u sličnom pozitivnom tonu komunicirali prema njihovim narodima. Širi evropski i svjetski kontekst bio je povoljan za takve akcije: Hladni rat je bio pri kraju, demokracija je smjenjivala autoritarne režime, Evropa je bila u zamahu integracija koje su vodile prema ujedinjenju, svuda je osim na evropskoj jugoistočnoj periferiji osjećale su se dobre vibracije. Religije su se u mnogim dijelovima svijeta angažirale u javnoj sferi, doslovce bavile politikom pomažući aktiviste za ljudska prava i prijelaz s autoritarnih režima na demokraciju (npr. U Španjolskoj, Portugalu, Brazilu, Čileu, na Filipinima, u Poljskoj itd.) i mirno rješenje dugogodišnjih konflikata kao na primjer u Sjevernoj Irskoj. Također od osamdesetih naovamo mnogi istaknuti vjerski lideri postaju svjetski poznati borci za demokraciju i ljudska prava, npr. Biskup Desmond Tutu, Dalaj Lama Tenizn Gyatso, papa Ivan Pavao II, i drugi, a dolazi i do porasta broja žena u svećeničkim zvanjima i među najvišim vjerskim autoritetima uglavnom progresivnih zapadnih reformiranih kršćanskih crkava. Bio je to, navodi u poznatoj studiji sociolog Jose Casanova, povijesni trenutak povratka religije u javnu sferu i utjecaj joj je do kraja dvadesetog vijeka porastao najviše od Francuske revolucije i to kao progresivne snage koja je podržavala demokraciju i ljudska prava. Ali u nekim dijelovima svijeta u isto vrijeme, kako će pokazati studija Samuel P. Huntingtona s poznatom tezom o sukobu civilizacija (clash of civilizations), religije će iskoristiti taj porast utjecaja za antisekularizam, politiku konflikta, za sektaški i religijsko-nacionalistički ekstremizam.

Nažalost, baš takvu su „huntingtonsku“ ulogu odigrale glavne religije zapadnog Balkana osamdesetih i devedesetih. Srpska je crkva pred rat bila vodeća snaga nacionalističke mobilizacije i faktor međunacionalnog konflikta. Izazvala je 1984 Katoličku crkvu „na dvoboj“ kod konclogora Jasenovac. Održala je cijeli niz provokativnih komemoracija nad jamama i stratištima komemorirajući samo srpske žrtve i klasificirajući mrtve po etno-konfesionalnom identitetu. Hrvatski je nacionalizam krenuo u rehabilitaciju Alojzija Stepinca osuđenog za pomaganje ustaškom režimu u NDH. Zatim počeo komemorirati na austrijskoj granici poginule pripadnike vojske NDH. U ratu, kad je već bilo prekasno, vjerski su poglavari slali formalne apele za mir, a religija postajala sve utjecajnija što je rat bivao tragičniji. U poraću je postala dio vladajućih struktura koje su od rata profitirale. Otad do danas etnički sekularni i klerikalni religijski nacionalisti su jedno. Sudjelovali su u jednom procesu društvenih potresa i promjena o kojem je objavljeno  na tisuće studija svjetskih i domaćih historiografa. Možda je najbolju i najkraću povijest tog vremena napisao netko tko uopće nije profesionalni historiograf, naime jedan umjetnik, Sarajlija Damir Nikšić. Sve bitno sažeo je u slijedećem:  Šta je bilo, o čemu se radi? Zavadi pa kradi, zavadi pa kradi!

U ŽIVOM BLATU POVIJESNIH KONTRAVERZI

Oko Božića i Nove godine nacionalisti na vlasti u Zagrebu i Beogradu započeli su inače po starom scenariju prigodnih balkanskih svađa. “Trebat će još puno vremena da zacijele friške rane u odnosima između Hrvatske i Srbije, tu je pitanje istine, jer bez istine nema pomirbe, bez istine nema suočavanja s prošlošću, kao ni izgradnje zajedničke budućnosti”, kazao je premijer Republike Hrvatske i šef vladajuće hadezeovske partije Andrej Plenković 6. januara 2019 godine na prijemu uoči pravoslavnog Božića koje je priredilo Srpsko narodno vijeće u Zagrebu. Plenković je poručio da je istina ključna za pomirenje u Hrvatskoj i da se ona odnosi na to da je Hrvatska bila žrtva agresije Miloševićevog velikosrpskog režima. Naročito priznanje kao mirotvorcu odao jednom od najodgovornijih za početak rata Franji Tuđmanu kazavši da je srpska manjina u Hrvatskoj mirno reintegrirana zahvaljujući baš Tuđmanu. Odgovorio mu je odmah ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić: “Zamislite kakva je to bestidnost da na proslavi Božića, među ono malo Srba što ih je ostalo u Hrvatskoj, izgovorite da je Tuđmanova najvrednija ostavština reintegracija Srba. Samo ne znam misli li Plenković pritom i na onih 220.000 naših nesretnika iz ‘Oluje'”, rekao je Dačić. Podržao ga je kolega po ideologiji i srbijanski ministar obrane Aleksandar Vulin porukom Plenkoviću da, “ako traži istinu u odnosima između Srbije i Hrvatske, onda treba i da je prihvati”.[2] Na ove se poruke iz Beograda narogušilo hrvatsko Ministarstvo inozemnih i europskih poslova pa priopćilo da je „zamjena teza ministra Dačića pokazuje da se Srbija nažalost još uvijek nije spremna suočiti s vlastitom prošlošću, budući da je upravo režim srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića odgovoran za povratak etničkog čišćenja i genocida u Europi nakon Drugog svjetskog rata, što je jasno utvrđeno pred mjerodavnim međunarodnim forumima i sudovima”…

Režime u Beogradu i Zagrebu, uvijek su spremne na rat do posljednjeg Bosanca i hrvatskog Srbina,  pokušava pomiriti poznati stoički filozof Milorad Pupovac. On je dugogodišnji vođa srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj koja je prije čudotvornog ukazanja povjesničara Franje Tuđmana  na vlasti u Hrvatskoj, bila poznata kao jedan od dva konstitutivna naroda ove republike. Zabrinuti Pupovac apelira “da se izvučemo iz živog blata naših srpsko-hrvatskih, a na ovaj dan ću reći katoličko-pravoslavnih, historijskih tema…ništa od toga ne smijemo podcjenjivati ili s prijezirom gledati ili bježati od njih. Niti one koje su vezane uz iskustvo zajedničke države, niti za one koje su vezane za Drugi svjetski rat i NDH, niti za pitanje tragičnog stradalničkog ratnog raspada zajedničke države…Preispitivati prošlost – da, ali obnavljati historijsko zlo ili ga slaviti – ne”.

Premijer Plenković koji slovi kao diplomat i europejac, misli da ima nade i za Srbiju i Hrvatsku ako slijede primjer pomirenja nekad ljutih povijesnih neprijatelja Nijemaca i Francuza. Oni su zna se u povijesti vodili daleko više međusobnih ratova nego Srbi i Hrvati ali danas bez njihovog bratstva i jedinstva ne bi bilo Europske Unije. Plenkovića citira srbijanski internetski portal: „trajno pomirenje između Francuske i Nemačke nije se dogodilo preko noći pa će tako jedno dugo razdoblje biti potrebno Hrvatskoj i Srbiji. Plenković je barem mogao provjeriti koliko je Njemačkoj i Francuskoj poslije Drugog svjetskog rata trebalo za početak mirovnog procesa: 12 godina a za odlučujući korak 25 godina. Ove su rokove balkanske države već de fakto propustile ako se do 2020 ne dogodi neko čudo. Njemačko-francusko pomirenje i prve evropske integracije poslije Drugog svjetskog rata, najvećeg rata u povijesti čovječanstva čije su rane bile daleko veće, teže, dublje i nezacijeljene od onih iz nedavnih balkanskih ratova, počele su osnivanjem Europske zajednice za ugljen i čelik iz 1957, organizacije koja se smatra početkom evropskih integracija i pretečom EU. Slijedilo je potom niz prijateljskih kontakata, ugovora i deklaracija a već 1970 i ključni simbolični korak koji je učinila Zapadna Njemačka priznanjem odgovornosti Nijemaca za Holokaust i stradanja drugih naroda Evrope. Na 7. decembra 1970, kancelar Zapadne Njemačke Willy Brandt došao je u Varšavu potpisati ugovor o priznaju poratnih granica između Njemačke i Poljske. Potom je na osobnu inicijativu posjetio memorijal herojima ustanka u varšavskom getu 1943. Okružen političarima i novinarima, sam se izdvojio, donio vijenac bijelih karanfila na spomenik žrtvama, pao na koljena i ostao tako u tišini koja je upamćena za vječnost. Kasnije će reporteri, historičari i predlagači Nobelove nagrade za mir koju je Brandt dobio 1971, pisati o njegovom činu osobne poniznosti i odgovornosti. Svijet je Brandtov genuflectio u Varšavi doživio i priznao kao autentičan iskren moralni čin a ne tek kao politički populistički ritual koji danas većinu evropskih političara drži na vlasti.

Balkanskog Willy Brandta teško bi se našlo među regionalnim elitama. Brandt je bio antifašist a takvih u današnjoj Srbiji i Hrvatskoj više nema ni na spomenicima koji su porušeni dok su fašisti i njihovi domaći suradnici iz Drugog svjetskog rata rehabilitirani. Osim toga bilo bi teško među dobro plaćenim klerom bogatih državnih crkava u današnjoj Hrvatskoj i Srbiji naći skromne i ponizne ljude. Najbliži bi ulozi balkanskog Brandta mogao biti Francisco Bergoglio, papa Franjo. On se osobnim primjerom zauzima za ekumenizam napose za pomirenje katolicizma i pravoslavlja, tako se sastao 2014 u Jeruzalemu s ekumenskim patrijarhom Bartolomejem komemorirajući 50 godišnjicu rapprochmenta istočne i zapadne crkve koji su inicirali Pavle VI i patrijarh Atenagora poslije Drugog vatikanskog sabora. Godinu dana ranije svijet je zatalasala njegova izjava koja se može primijeniti na sve društvene i historijske kontraverze: „Tko sam ja da sudim…“[3] Dobro upoznat s balkanskom tragedijom za koju dio odgovornosti nose i crkve, papa Franjo je 2017 organizirao rad mješovite komisije hrvatskog katoličkog klera i predstavnika Srpske pravoslavne crkve koja je pokušala razriješiti kontraverze iz Drugog svjetskog rata konkretno ulogu zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca u ustaškom genocidu nad Srbima u takozvanoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. S obzirom da ta komisija nije uspjela zaključiti ništa konkretno, papa Franjo je do daljeg zamrznuo postupak kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca što je poglavara svjetskih katolika ranije zamolila Srpska pravoslavna crkva koja Stepinca smatra ako ne bliskim saveznikom a ono definitivno ne protivnikom ustaškog režima kao što postupak svetačke kauze navodi. S papinim znanjem je i požeški biskup i predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ekumenizam i dijalog Antun Škvorčević, sazvao ranije citirani povijesni susret od 17. siječnja 2019 u Požegi.

Konačno, vjerojatno da je na papin poticaj da ne kažemo zapovijed, poznati apologet tuđmanovštine, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić (koji je upadljivo „markirao“ požeški sastanak), na 27. siječnja 2019 progovorio u javnosti o zločinima takozvane Nezavisne države Hrvatske. Iako baš njegova crkva već dugo sponzorira historijski revizionizam, kardinal Bozanić je u zagrebačkoj katedrali, između ostalog kazao i ovo: “Za Dan sjećanja na žrtve Holokausta izabran je 27. siječnja, dan oslobođenja Auschwitza, simbola stradanja šest milijuna Židova, simbola svih nacističkih i fašističkih logora širom Europe, pri čemu mi trebamo dati posebnu pozornost onome što se događalo u našoj sredini, u Hrvatskoj, u Jasenovcu i drugim logorima, stratištima nevinih ljudi…”[4]

Kardinalove riječi pozdravili su uglavnom svi mediji i komentatori. Međutim, zagrebački tjednik Novosti kojeg objavljuje Srpsko narodno vijeće objavio je dosje klerikalne ustašizacije i crkvene potpore historijskom revizionizmu u Hrvatskoj u kojem se tvrdi da „zagrebačka nadbiskupija koju vodi kardinal Josip Bozanić posljednjih je desetak godina postala najveći izvor širenja proustaške revizionističke propagande u Hrvatskoj. Institucije koje su formalno u nadležnosti prvog čovjeka lokalne ispostave Katoličke crkve nalaze se među predvodnicima najnovijeg društvenog vala negiranja ustaškog udjela u holokaustu nad Židovima i genocida nad Srbima i Romima. Najveća afirmacija mračne verzije povijesti odvija se preko tjednika Glas Koncila, čiji je izdavač Nadbiskupski duhovni stol, odnosno kardinal Bozanić. NDH se pere od masovnih zločina i posredstvom izdavačkih i nakladničkih djelatnosti spomenutog lista. Po količini revizionističkog sadržaja i posljedičnog društvenog utjecaja biblioteka pod ingerencijom Bozanićeve nadbiskupije nadmašila je bilo koju drugu svjetovnu i vjersku instituciju na području Hrvatske… „[5] Kritički je pisao i hrvatski povjesničar i lider Nove ljevice Dragan Markovina primjećujući da je Bozanić osudio ustaške zločine u koncentracijskom logoru Jasenovac nad hrvatskim napose zagrebačkim Židovima, ali „ono o čemu se aktivno šuti i što se svjesno potiskuje ili falsificira je genocid nad Srbima, koji je izravno proizišao iz ustaške ideologije…“ [6]

Istovremeno je jaka hrvatska klerikalna nacionalistička desnica koja ne voli ni papu Franju ni ekumenski dijalog, objavila kritiku požeškog ekumenskog susreta biskupa i episkopa. Tako poznati klerikalni nacionalist Ivan Miklenić u katoličkom tjedniku Glas koncila, smatra da je požeška politički uspjeh srpskih episkopa koji su nametnuli tu zajedničku izjavu kao političku deklaraciju umjesto da ekumenski susreti budu striktno teološke naravi. „Politika guši ekumenizam“, smatra Miklenić, a hrvatskim biskupima savjetuje da izbjegavaju sve ekumenske kontakte osim striktno teoloških, a napose da izbjegavaju političke teme i one iz za njega dalje i ne toliko relevantne povijesti, poput Drugog svjetskog rata.[7]

Ipak je taj je 27. siječnja 2019 bio jedan od rijetkih svjetlijih ako ne i najsvjetlijih trenutaka hadezeovskog doba mraka u Hrvatskoj. Čak je i državna Hrvatska televizija HRT koja je kao i Crkva uglavnom do sad sponzorirala vjersku indoktrinaciju, historijski revizionizam, negaciju genocida i ustašku renesansu, na ovaj dan prikazala legendarni jugoslavenski film „Deveti krug“ iz 1960 režisera Franca Štiglica u kojem mladi Hrvat Ivo Vojnović (Boris Dvornik) pokušava iz koncentracijskog logora izbaviti djevojku Židovku Ruth (Dušica Žegarac) i na kraju oboje završe tragično sprženi na električnoj bodljikavoj žici devetog kruga ustaškog pakla.

To nije bilo sve, dobre vijesti su se nastavile. Vlada Republike Hrvatska izdala je na Međunarodni Dan sjećanja na žrtve Holokausta službeno priopćenje preko državne informativne agencije u kom se između ostaloga kaže: „Mlade treba educirati o bezumnoj tragediji židovskog naroda, posebno u NDH i ustaškom logoru Jasenovac, u kojem su ubijene i tisuće pripadnika drugih naroda i hrvatskih antifašista i demokrata.“ U provedbi ove nove vladine strategije, hrvatska ministrica za školstvo i znanost uputila je početkom veljače preporuku da se učenike završnih razreda osnovnih škola vodi na terensku nastavu povijesti kroz ekskurzije koje bi uključivale posjet memorijalnom centru koncentracijskog logora Jasenovac gdje je otvoren Obrazovni centar s novim pristupom u obrazovanju o holokaustu, genocidu i stradanju antifašista u Drugom svjetskom ratu, čime predstavljaju osnovu za učenje o ljudskim pravima. Ranije je školama bilo preporučeno samo da posjete Vukovar kao glavno patriotsko mjesto hrvatskog Domovinskog rata 1991-1995.

Po ideologiji današnjeg hrvatskog nacionalizma, priznati genocid nad Srbima u NDH ili barem samo u Jasenovcu, bio bi preveliki ustupak srpskom nacionalizmu. To bi nosilo rizike relativizacije i umanjivanja srpskih zločina nad Hrvatima od kojih se obično spominju oni iz vremena jugoslavenskih država do ratova devedesetih (atentat srpskih radikala na hrvatske poslanike u beogradskoj skupštini 1928, zatim takozvana konkordatska kriza iz 1937 za koju je primarno odgovorna SPC, potom zločini četnika nad civilnim hrvatskim stanovništvom u Drugom svjetskom ratu, zatim osveta pobjedničkih partizana na kraju rata nad poraženim strukturama NDH uključujući i oko 500 na smrt osuđenih katoličkih svećenika, i konačno srpski zločini nad Hrvatima u ratovima 1991-1995 u Hrvatskoj i BiH). Međutim samo je jedan genocid i taj je izvršio hrvatski režim nad Srbima u NDH gdje se radi o planiranom, ozakonjenom i provedenom državnom projektu s mnogim sličnostima nacističkom genocidu iz tog vremena. Pri tome hrvatski nacionalizam ne želi i nije sposoban iskoristiti najjači argument protiv nametanja kolektivne krivice Hrvatima a to je antifašistička tradicija zajedničke borbe Hrvata i Srba protiv NDH kojom je genocid zaustavljen a NDH poražena i kažnjena. S druge strane SPC i srpski nacionalisti također ne vide tu zajedničku borbu ni pobjedu i oslobođenje Srba i Hrvata nego samo hrvatski (katolički) genocid nad Srbima i SPC. Tako su se obje strane zaplele u začarani krug balkanizacije i etno-sektaških sukoba u kojem ni jedna strana ne želi niti je sposobna popustiti. Koliko je ta zapletenost u konflikt teška i ozbiljna i kolika je podijeljenost među crkvenim vođama s umjerenim i radikalnim strujama na obje strane, pokazuje i zaoštravanje odnosa nedugo poslije pozitivne požeške izjave.

OPREZ, BRATSTVO-JEDINSTVO!

Zabrinuta negodovanjem vlastite ekstremne desnice ali i šokirana optimizmom koji je izazvao požeški susret biskupa i episkopa, Hrvatska biskupska konferencija 6. veljače 2019 objavljuje pismo hrvatskih biskupa srpskom patrijarhu Irineju u kojem hrvatski biskupi kritiziraju nacionalizam i šovinizam prema Hrvatima i njihov Crkvi koji dolazi od vodstva SPC tako da se zna da se preko toga ne prelazi iako se prijateljski susreti i dijalog održavaju. Biskupi u tom pismu kritiziraju ono što vide kao antiekumenske i nacionalističke istupe naročito od strane patrijarha ali i nekih episkopa naročito portparola SPC Irineja (Bulovića) koji je upozoravao da su neki hrvatski biskupi proustaški nastrojeni, zatim rezimiraju kontraverze i neslaganja u odnosima dvaju crkava poslije neuspjelih „mješovitih komisija“ koje je inicirao papa Franjo i upozoravaju da, unatoč čestim patrijarhovim pozivanjima na njegove prijateljske odnose sa sadašnjim papom, da se Beograd i Vatikan ne mogu ništa dogovarati ignoriranjem Kaptola te da će do pomirenja doći samo ako biskupi i episkopi u izravnim kontaktima postignu dogovor što čini se ovisi o prihvaćanju kanonizacije Stepinca.

Na pismo reagira portparol SPC episkop Irinej (Bulović) službenim saopštenjem i najavom odgovora Svetog Sinoda HBK-u. Bulović navodi da nije napadao hrvatsku crkvu kao takvu nego je po službenoj dužnosti branio SPC i patrijarha od medijskih prozivki i napada a što se tiče ustaški orijentiranih hrvatskih biskupa njihove izjave koje ih takvima pokazuju su dokumentirane pa će se objaviti a oni ako misle da takvi nisu neka to kažu.[8] Pismo prenose i beogradski mediji kao senzaciju a po nekim naslovima, i kao poziv na zbijanje redova nacije i obranu srpskoga patrijarha od „brutalnih napada“ hrvatskog katoličkog episkopata koji njegovu svetost optužuje za “poticanje na mržnju“. Dok je napetost rasla, dogodio se u Splitu ulični napad grupe proustaških elemenata na vaterpoliste beogradske Crvene zvezde, što je ministar vanjskih poslova Srbije Dačić objasnio posljedicom antisrpske kampanje u Hrvatskoj. Policija je napadače brzo uhvatila i optužila a neki su Hrvatski političari osudili napad kao incident ali nisu prihvatili tezi o antisrpskoj kampanji. Tako su opet političke i klerikalne elite vratile svoje narode u sramotu, blato i mrak devedesetih. Pokazali su opet potencijal i za rat i za mir s tim što im ovo prvo bolje ide. Kad patrijaršija objavi pismo Kaptolu, može se očekivati novi balkanski rat pa ne bi bilo lose da NATO i OUN unaprijed pošalju mirovne snage. Pitanje je samo kako će ove nacionalističke elite prikupiti vojske jer stanovništvo svih balkanskih državica  je od zadnjeg rata izbjeglo iz ovih država u višemilijunskom egzodusu i dalje masovno bježi iz njih. Za koju godinu u opustjeloj Srbiji bi mogli živjeti samo episkopi a u pustinji Hrvatskoj samo biskupi.

NEMA MIRA BEZ ISTINE A OVA U NACIONALIZMU NE POSTOJI

Neočekivani pozitivni zaokret u srpsko-hrvatskim odnosima koji je inicirala hrvatske strana a što je rezultiralo požeškim ekumenskim susretom, potom i osuda zločina u NDH s najvišeg vrha Crkve u Hrvata, nisu došli ni „iznutra“ niti iz i zbog Srbije niti preko noći. Radi se naime o višegodišnjim pritiscima iz EU, Vatikana, Njemačke, SAD i Izraela na notorni zagrebački revizionistički režim i njegovu državnu religiju. Nedavno je objavljeno i recentno istraživanje o europskom neofašizmu i revizionizmu američkog sveučilište Yale, prema kojem je „povijesni revizionizam koji sadrži negiranje ili umanjivanje Holokausta, prisutniji u istočnim članicama EU-a, posebno u Poljskoj, Litvi, Mađarskoj i Hrvatskoj…. Mnoge vlade Europske unije rade na rehabilitaciji kolaboracionista i ratnih zločinaca iz Drugog svjetskog rata dok istodobno umanjuju krivnju za progon Židova”, stoji u Holocaust Revisionist Reportu.^[9] Čini se da je ipak odlučna bila uloga pape Franje, najomraženijeg pape među hrvatskim klerikalnim nacionalistima. Poglavar svjetskih katolika ne samo da je obuzdao hrvatske katoličke talibane nego je i udario šamar srpskom nacionalizmu poznatom po tezama o Vatikanu kao vjekovnom neprijatelju Srba i Srpske crkve. Odaziv srpskih episkopa biskupu Škvorčeviću na siječanjski ekumenski susret u Požegi može se priznanjem i ohrabrenjem umjerenih snaga u SPC papinih napora u smjeru pomirenja dvaju najvećih kršćanskih crkava na zapadnom Balkanu. Stoga i nedavno objavljeno pismo hrvatskog episkopata patrijarhu srpskom završava pozivom „za međusobne susrete i razgovore, za nastojanje oko razumijevanja, za gradnju mostova u izravnoj bratskoj komunikaciji, čemu pridonose i povremeni susreti između pojedinih episkopa Srpske Pravoslavne Crkve i biskupa Katoličke Crkve u Hrvatskoj…“ i zaključkom: „ valja nam zajednički posvjedočiti da su praštanje i pomirenje jedini put oslobođenja od zarobljenosti prošlošću i dnevno-političkih interesa…“ Iako se spominju opet razne diplomatske i ekspertne mješovite komisije i sporenja, čini se da jedino javna simbolična i ritualna afirmativna komunikacija bez kontraverzi daje rezultate. Istina ovdje znači nova runda sporenja a nastavljanje kontraverzi produbljuje cinizam i ogorčenje u društvu prema svim elitama.

Apel iz požeške izjave biskupa i episkopa „da se znanstveno istraži i argumentirano utvrdi istina o stradanju za vrijeme II. svjetskog rata i u vrijeme rata u Hrvatskoj od 1991. do 1995,“ ukazuje na mogući nesporazum.  Koji su to znanstveni i naučni autoriteti kojima bi ovi klerikalni nacionalisti vjerovali? „Ozbiljan povjesničar ne može biti nacionalist,“ pisao je jedan od najvećih povjesničara dvadesetog vijeka Eric J. Hobsbawm. Zbog čega je uopće povijest toliko važna nacionalističkoj ideologiji? Zar nisu važniji etnos, folklor, jezik, religija i geografija? Prije više od stotinu godina francuski filozof Ernest Renan je ustvrdio u legendarnom sorbonskom predavanju: „Nacija je prije svega zajednica sjećanja na slavnu i tešku prošlost. Ova patriotska komemoracija ne priznaje mrlje i sramotne epizode, zato je nacionalna povijest uvijek povijest s greškom.“ Zbog toga ona Hobsbawmova o nespojivosti ozbiljnog bavljenja historiografijom i vjere u nacionalističku ideologiju. U današnjim etničkim državicama na zapadnom Balkanu posve je suprotno, tu se historičari i povjesničari prijavljuju na natječaje za posao u struci čije bi uvjete mogli satirizirati ovako: „Kandidat mora imati diplomu studija povijesti i najmanje dvije godine prakse u nacionalističkoj indoktrinaciji, huškanju, propagandi i mitomanskom inženjeringu“, ili „ako kandidat nije završio studij povijesti nego mu je to samo hobi, mora dokazati najmanje godinu dana prakse u etničkom čišćenju te pet godina nepokolebljivog negiranja genocida“.

Slično stavovima Hobsbawma, ovako je o nacionalizmu pisao Orwell pri kraju Drugog svjetskog rata kad se pokazalo da je nacionalistički ekstremizam skrivio najveće zločine i najstrašniji rat u povijesti čovječanstva: Svakog nacionalista progoni vjerovanje da se prošlost može mijenjati. On provodi jedan dio svog vremena u nekom svijetu fantazije, u kojem se stvari događaju onako kako bi trebalo– i on će prenijeti djeliće tog svijeta u historijske knjige kad god je to moguće. Dobar dio propagandističkih napisa u današnje vrijeme se svodi na čisto krivotvorenje. Događaji za koje se drži da se nisu trebali dogoditi se ne spominju, i na kraju poriču… Zbog sveopće nesigurnosti u vezi s tim šta se zapravo dešava, lakše je držati se luđačkih vjerovanja… Neki nacionalisti nisu daleko od šizofrenije, žive sretno u snovima o moći i osvajanju koji nemaju nikakve veze sa stvarnim svijetom.

Kad se nacionalizam spoji s religijom a na Balkanu prevladava takav tip etnoreligijskog nacionalizma, historiografija postaje isto što i mitologija ili teologija. Kanonizirani crkveno-nacionalni mitovi i svetački kultovi napose su teška prepreka objektivnoj historiografiji. Poznati klerikalni nacionalisti a danas sveci poput kardinala Alojzija Stepinca i episkopa Nikolaja Velimirovića, imaju crkveno sankcionirani životopisi koji su zapravo za crkve relevantni povijesni izvori o vremenima u kojima su živjeli. Ako recimo znanstvena istraživanja pokazu da su ti životopisi utemeljeni na iskrivljenim povijesnim činjenicama i mitovima, hoće li crkve te kultove lišiti svetosti? To se naravno neće dogoditi.

Jedan od utemeljitelja moderne historiografije, Edward Gibbon, dokazao je u svom klasiku Historija slabljenja i propasti Rimskog carstva (1776), da su mnogi svetački kultovi kršćanske crkve mitovi i pretjerivanja. Manje su kršćana svi rimski carevi skupa pobacali lavovima od srednjovjekovnih monaha i holivudskih režisera.  Gibbon je pošao od toga da je Rim bio, kako bi to danas kazali, pravna država i da je rimsko pravo jedan od temelja zapadne civilizacije. Stoga ni Isus Krist ni kršćanski sveci nisu bili progonjeni bez suda nego su prošli kroz sudske postupke lege artis provedene sukladno zakonima carstva i dokazanoj vještini najboljih pravnika tadašnjeg svijeta. I Evanđelje svjedoči da su rimske vlasti dale Isusu Kristu sudski proces daleko kvalitetniji od najvećih dostignuća korumpiranih pravosuđa balkanskih tranzicijskih tvorevina. A za to što se tom nesretniku dogodilo, da parafraziramo kultnog televizijskog Seinfelda, sam je kriv jer nije skupio novca za honorar kvalitetnom židovskom advokatu. Taj bi ga vjerojatno spasio samo od rimskih pretora ali ne i od izraelskog klerikalnog establišmenta pa bi opet imali tu priču koja nas kao historijska lekcija uči, hm, što ono najvažnije? Čuvaj se Rimljana, lavova, Židova, advokata ili visokog klera plaćenog od države? Ili always look on the bright side of life? Prema Gibbonovim istraživanjima smrtnih je presuda kršćanima bilo relativno malo i da kršćanska crkva nije pretjerivala u uvećavala broj žrtava, ne bi uopće imala materijala za svoju ključnu teoriju žrtve, mučeništva i iskupljenja. Gibbon je recimo raskrinkao i mit o okrutnom i ludom caru Neronu kao masovnom ubojici kršćana koji ni blizu nije postigao rezultate koji mu se pripisuju a u usporedbi recimo s kasnijom Inkvizicijom kršćanske crkve i masovnim torturama i egzekucijama u zapadnoevropskim vjerskim ratovima 16. i 17 vijeka, mogao bi se nazvati humanitarnim djelatnikom.

Niti je posebno okrutan prema kršćanima bio zloglasni car Dioklecijan kako nas uči crkvena mitologija a politički trijumf nad njim već nekih 1700 godina kršćanska Crkva slavi u splitskoj katedrali nekadašnjem carskom mauzoleju. Taj je umirovljeni tiranin uživao u svom dalmatinskom ljetnikovcu usred najljepše klimatske zone na svijetu i kao svakom Dalmatincu nije mu padao na pamet nikakav naporni i odgovorni rad. Nije stigao nahraniti ni kućne ljubimce u splitskoj palači a već su mu supruga i kćerka konvertirale na kršćanstvo i počele lobirati za privilegiranu, bogatu, monopolističku državnu religiju, što je, zna se, suština kršćanstva. Starom caru bilo je potom dosta politike i religije. On šalje svoje lavove na dijetu i prepušta se umirovljeničkoj dokolici u cvijetu Mediterana mrmljajući sebi u carsku bradu: basta il sole ed il mare… 

MITOVI VJERSKOG KONFLIKTA I POMIRENJE POD SEKULARNIM SIMBOLOM KAMENOG CVIJETA

Mitovi koji danas paraliziraju dijalog hrvatskih biskupa i srpskih episkopa ne vode porijeklo ni iz vremena Nerona i Dioklecijana ni Velike šizme Istočne i zapadne crkve nego iz dvadesetog vijeka. Konstruirani su među snagama genocida i bratoubilačkog rata u Drugom svjetskom ratu i poslije u strukturama hladnoratovske emigracije i domaćih etničkih nacionalista. Nasuprot njima, u socijalističkoj Jugoslaviji iz ratnog, oružanog i pobjedničkog bratstva i jedinstva Srba i Hrvata kasnije proširenog na sve narode i narodnosti, stvorena je većinska patriotska jezgra buduće nacije i njezin glavni ujedinjujući nacionalni mit. Kontramitovi nastaju među ustaškim i četničkim krugovima u antijugoslavenskoj političkoj emigraciji. Ustaše u Argentini konstruiraju mit o „Blajburškoj tragediji i Križnom putu hrvatskog naroda, 1945. godine“ kad su komunisti navodno iz osvete nad „hrvatskom vojskom“ i izbjeglicama izvršili masakr. Radi se zapravo o plagijatu Kosovskog mita na kome su hrvatski mitomani uvijek zavidjeli srpskima. Ta će mitologija poslije procesa Stepincu i kardinalove smrti biti dopunjena naracijom o Stepinčevoj žrtvi i mučeništvu. Tito odbija Staljinovu sugestiju da se dotičnog likvidira bez suda i da mu se zamete trag kao u slučaju četničkog vođe Mihailovića kojemu je suđeno iste 1946. Stepinac lukavo uvlači režim balkanskog Titusa Maximusa u bitku koju su već ranije izgubili jači igrači poput Nerona i Dioklecijana. Već početkom šezdesetih svetački kandidat je kod oltara u zagrebačkoj katedrali i otada do danas hrvatski katolicizam se trudi nadmašiti srpsko pravoslavlje u obožavanju kulta svetačkih moštiju (npr. turneja Svetog Leopolda Mandića po Hrvatskoj 2016 bila je masovnija od one povijesne predratne parade moštiju svetog kneza Lazara Kosovskog po Srbiji i srpskim zemljama uokolo). Slijedi krajem sedamdesetih osnivanje takozvane „Crkve u Hrvata“, nacionalističke organizacija koja imitira Srpsku pravoslavnu crkvu tako da se naglasi etničko i plemensko u eklezijalnom imenu nad onim bezličnim univerzalnim katoličkim. Sličnim crkvama i narodima su tako povijesne kontraverze oko zajedničke im historije od Drugog svjetskog rata do balkanskih ratova devedesetih, postale glavni način isticanja različitosti.

Paralelno djeluje i srpska četnička tvornica mitova s glavom radionicom u manastiru Nova Gračanica u Libertyvilleu kod Chicaga. Tu je od 1945 živio vladika Nikolaj Velimirović, crkveni lider koji se istaknuo borbom protiv Katoličke crkve u konkordatskoj krizi tridesetih. On je jugoslavensku državu shvaćao kao domovinu izabranog pravoslavnog naroda uz koji su se prošvercali na historijsku scenu i neki katolici koje je u jednoj božićnoj propovijedi nazvao „Hrvato-Slovencima“. Velimirović prati debatu o Holokaustu zapadnoj Evropi, SAD i Izraelu, pa skupa s crkvenim zelotima i četničkom emigracijom smišlja teoriju o Jasenovcu kao balkanskoj verziji Auschwitza. Broj žrtva se preuveličava upotrebom mitskih magičnih sedmica dragim svakom guslaru i mitomanu (preko 7 gora i 7 mora, 7 patuljaka, 7 samuraja, veličanstvenih 7, car Lazar i 77,000 vitezova u Kosovskom boju, 77 djevica za mudžahedina koji uspješno otme bezbožnički avion, itd). Sve žrtve Jasenovca i NDH su pravoslavni Srbi kao takvi da bi se slučaj posve izjednačio s Holokaustom. Nitko po četničkoj historiografiji nije u Jasenovcu i drugim NDH logorima završio prije svega kao komunist, partizan, skojevac, antifašist ili član njihovih porodica i sela koja su partizane hranila. Iako su mete ustaških zločina bili i Srbi kao Srbi (naročito se to odnosi na  srpskopravoslavno svećenstvo u najranijem zamahu ustaškog genocida), vjerojatno je većina žrtva pripadala antifašističkom pokretu ali nacionalistički mitovi to ne priznaju. Bio je to po Velimiroviću, a kasnije i općeprihvaćenoj perspektivi srpskog nacionalizma, genocid motiviran prije svega religioznom i etničkom mržnjom (opet nema među motivima vrlo važne ideološke mržnje, antikomunizma i raspirivanja etničke mržnje od strane okupatora). Ustaše su po svetom Nikolaju katolici nahuškani iz Vatikana koji mrzi nezavisnost Srpske crkve. Hrvati i Srbi su kao biblijski Kain i Abel. Hrvat je zavidni brat koji počini fratricid jer Bog Otac više voli Srbe. Scene biblijskog fratricida pojavljuju se na naslovnici glasnika SPC iz 1991 povodom 50-godišnjice početka Drugog svjetskog rata i genocida nad Srbima u NDH a srpski episkopi komemoriraju genocid po stratištima dijelim regiona. Konzumenti ovih diskursa se ukrcavaju na tenkove i žure u Vukovar gdje ih navodno čekaju ustaše željne konačno obračuna s četnicima jer priliku za takve okršaje u Drugom svjetskom ratu nisu imali pošto su zajednički s okupatorima pokušavali uništiti partizane.

Da bi se motivi interetničkih masakra u Drugom svjetskom ratu pripisali religiji, kulturi, etnosu i sličnim faktorima, potrebno je izbrisati iz te povijesne slike jugoslavenski multietnički antifašistički pokret i ono što Hobsbawm opisuje kao antifašistički nacionalizam. To je odgovaralo i ustaškoj i četničkoj perspektivi da bi za pamćenje u povijesti ostao tobožnji vječni etnički i vjerski konflikt. Izbrisati čak i samu ideju da bi ovim narodima zajedničkim naporom i suradnjom nešto uspjelo, odgovaralo je i okupatorima i svima koji su htjeli ovim prostorima dominirati. Zaboravlja se njemački nacizam, i naročito ključni faktori kao talijanski i madžarski fašizam u formiranju ustaškog pokreta i genocidnog režima NDH.  Ustaški je pokret osnovan uvježban u Italiji i Madžarskoj, a fašistička Italija će kasnije pomagati i četnike, da bi dva najveća jugoslavenska naroda natjerala na međusobno istrebljenje. Cilj je i talijanskih i madžarskih regionalnih imperijalista bio balkanizacija Jugoslavije na minijaturne državice kojima je lako dominirati, pretvoriti ih u vazalne državice, otprilike kakve su danas.

Velimirović je, dosljedan mitskoj i biblijskoj perspektivi, koncipirao „Hram ispaštanja“ u Jasenovcu. U tom zamišljenom jasenovačkom hramu za ispaštanje grijeha i pomirenje, imali bi se pod vodstvom dvaju crkvenih hijerarhija sastajati i miriti Srbi i Hrvati. Ali uz ključni uvjet da Hrvati priznaju kolektivnu krivicu i ispaštaju grijehe ustaškog genocida te da po mogućnosti predvođeni rimskim papom, zamole Srbe za oprost grijeha. Srbi će im kao kršćanska braća i bliska etnička rodbina to oprostiti iako im neće zaboraviti. Nikolaj je tako Hrvatima a usput i Vatikanu nametnuo kolektivnu krivicu a Srbima ulogu mučeničkog naroda i kolektivne žrtve. Dakako da Katolička crkva takvu koncepciju pomirenja nije mogla prihvatiti nego je odgovorila istim mitomanskim arsenalom. Mučeništvo Stepinca skupa s masakrom na Blajburškom polju (čitaj: Kosovskom, jer od 1945 i Hrvati imaju svoje Kosovo) i takozvanim „Križnim putom“ na kome su komunisti (čitaj: Srbi) mučili zarobljenike iz NDH struktura, trebalo je kompenzirati nametnutu kolektivnu krivicu Hrvatima za ustaški genocid. Ne treba spominjati da je hrvatski nacional-katolicizam ignorirao hrvatski antifašizam kao instrument za odbacivanje kolektivne krivice.

1966 je ipak bila godina pomirenja u socijalističkoj Titovoj SFRJ i to na jedni doista mogući, sekularno-humanistički način ali uz dobronamjerni doprinos i nekih vjerskih struktura. SFRJ i Sveta Stolica potpisuju protokol o uspostavi diplomatskih odnosa a odmah po svršetku Drugog vatikanskog sabora u SFRJ je otvoren ekumenski dijalog i dijalog marksista i kršćana. U siječnju  1966 održana je i historijska ekumenska molitva kad su po prvi put našli na jednom mjestu u istoj crkvi jedan hrvatski katolički i jedan srpski pravoslavni svećenik u zajedničkoj molitvi za jedinstvo kršćana, posvjedočili prijateljstvo i zagrlili se pred ganutim vjernicima u prepunoj katedrali. SFRJ i Vatikan obnavljaju diplomatske odnose a Tito 1970 posjećuje papu Pavla VI. Uz to je Drugi vatikanski sabor dao poticaj ekumenskom međuvjerskom dijalogu, prijateljskim susretima vjerskih lidera, teoloških fakulteta i  drugih ekumenskih inicijative i javnih svjedočenja prijateljstva medu glavnim religijama SFRJ u čemu su osim dvije glavne kršćanke crkve i malih vjerskih zajednica sudjelovali i Bošnjaci, Makedonci i drugi jugoslavenski muslimani na čelu s najvišim vodstvom Islamske zajednice iz Sarajeva. Tako će američki Metodistički teolog Paul Mojzes zabilježiti da su interkonfesionalni dijalog a uz to i dijalog između ateista marksista i kršćana vjernika, bili jedinstveni u svijetu historijski fenomeni napose u kontekstu Hladnog rata i komunističke Istočne Evrope.

Te je 1966 godine u Jasenovcu podignut spomenik poznat kao Kameni cvijet arhitekta Bogdana Bogdanovića a otvoren je i memorijalni centar na mjestu ustaškog logora smrti. Tito i Partija, koji smatraju kontraverze oko Jasenovca i genocida u Drugom svjetskom ratu nacionalističkom propagandom u cilju trovanja duha bratstva i jedinstva i potkopavanja temelja SFRJ, traže najpametniji način komemoracije Jasenovca kao protutezu nacionalističkim manipulacijama. 1966 sagrađen je masivni betonski memorijalni spomenik na mjestu nekadašnjeg ustaškog konclogora kojeg je dizajnirao Bogdan Bogdanović, najpoznatiji jugoslavenski arhitekt. Bogdanović će kasnije svjedočiti da je imao tremu kad je predstavljao projekt pred najvišim državnim i partijskim rukovodstvom na čelu s Titom i da se na licima jugoslavenskog vodstva moglo pročitati koliko je problematika delikatna i sudbinska za SFRJ.  Bogdanović, prema osobnim sjećanjima i intervjuima koje je o jasenovačkom projektu dao, nije htio da spomenik bude nekakav simbol užasa koji se ovdje dogodio nego simbol života i ponovnog rađanja, i najvažnije, „da se narodi ne prepiru i svađaju, nego da nakon užasa koji su se ovdje dogodili zavlada pomirenje i prestanak nasljeđivanja mržnje s koljena na koljeno…“[10]

Bogdanovićev Kameni cvijet ostaje otada dostojanstven odgovor nacionalističkoj kontaminaciji i sramoćenju naroda umiješanih u kontraverzu. Nekih tridesetak godina kasnije, kad nacionalističko ludilo zbriše antifašističke spomenike, učinit će se da je Bogdan Bogdanović bio „ukleti neimar“ kako ga opisuje jedna knjiga, ali će ga baš taj masivni jasenovački spomenik koji grobari SFRJ nisu uspjeli srušiti, posthumno simbolično proglasiti za moralnog pobjednika i to ne samo njega kao umjetnika i sekularnog humanistu nego i varijantu pomirenja koju je time predložio. Naći će se u toj ulozi simbola jedne epohe na izložbi u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku 2018 s popratnom monografijom o Bogadnovićevim spomenicima socijalističke ere i arhitekture „betonske utopije“ šezdesetih godina 20 vijeka.[11] Tim je ovaj spomenik najbolji preživjeli spomenik Velikoj utopiji, u početku uspješnoj potom posustaloj nacionalnoj i socijalnoj revoluciji. Sad se ta revolucija čini preambicioznom pokušavajući u tako kratkom vremenu modernizirati, transformirati i učiniti ravnopravnima sa Zapadom do pred Drugi svjetski rat najsiromašnije, najzaostalije narode i najnazadnije krajeve Evrope. Kameni cvijet je tako postao ono što mu autor nije mogao predvidjeti, dakle i spomenik brojnim žrtvama za projekt SFRJ, simbol njezinih modernih sekularno-humanističkih vrijednosti i utopijskog pokušaja prevladavanja etničkih i vjerskih podjela, zaostalosti i primitivizma.

Niti dvadeset godina nije prošlo od podizanja Kamenog cvijeta, a oni kojima je njegova poruka bila alternativa, došli su na isto mjesto predstaviti svoj program. U rujnu 1984 u Hrvatskoj, u Mariji Bistrici i u Jasenovcu održani su grandiozni crkveni skupovi. Prvo takozvane katoličke „Crkve u Hrvata“ koja je slavila mit o navodnom trinaest stoljetnom kontinuitetu hrvatskog katolicizma i zatražila od države rehabilitaciju kardinala Stepinca. Na to je Srpska pravoslavna crkva koja je Stepinčevu kampanju uzela kao negaciju ustaškog genocida i uloge proustaškog hrvatskog klera u njemu, odgovorila komemoracijom žrtvama Jasenovca kod crkve svetog Jovana nedaleko od Kamenog cvijeta. Tu je SPC implementirala Velimirovićevu doktrinu. Srpski je patrijarh pozvao na komemoraciju u Jasenovac vodstvo Katoličke crkve, govorilo se i o dolasku pape Wojtyle. Kad se katolička crkva nije primjereno ukazala osim po nižoj delegaciji koja nije imala ovlaštenje zatražiti oprost i priznavati kolektivnu krivicu, patrijarh German je poslao poznatu poruku o obavezi oprosta koja ostaje ali zaborava neće biti i eksplozivne će se komemoracije nastaviti.

Otada punih 35 do nedavnog susreta u Požegi, dakle godina, Srpska crkva i hrvatski katolicizam bili su „intimni neprijatelji“ koji su rijetko izmijenili neku pomirljivu i prijateljsku riječ a istovremeno proizveli more mržnje i straha. Sudjelovali su u kreiranju situacije koja je vodila u ratove devedesetih, negirali zločine počinjene u tim ratovima ako su počinitelji pripadnici unutar njihovih etnosa kao i vlastite negativne i huškačke uloge. S vremenom je iskonstruirano neprijateljstvo dva naroda ušlo u mitove o naciji i u nacionalne identitete a sakralizirano je i od nacionalnih državnih crkava kroz svetačke kultove. Kardinal Alojzije Stepinac beatificiran je 1998 a iste je godine takozvanim „Vatikanskim ugovorima“ katolicizam postao de fakto državnom religijom u Hrvatskoj. Na to je iste godine SPC odgovorila kanonizacijom srpskih mučenika žrtava ustaškog masakra u Jasenovcu  a pet godina poslije kanonizacijom vladike Nikolaja Velimirovića. Beatifikacija Stepinca i kanonizacija Velimirovića nametnule su dvama narodima zacementirano sveto neprijateljstvo. Ono dolazi s vrha, „odozdo“ a ne iz naroda „odozdo.“ Velimirović i Stepinac mogu biti uzor samo ekstremistima jer su bili vjerski zeloti, sektaši, antiekumenisti. Njihovi kultovi i komemoracije poučavaju ne samo iskrivljenu povijest nego i pogrešne i opasne historijske lekcije. Oni su kao u početku vjerovali u zajedničku višenacionalnomu i višekonfesionalnu državu ali su se razočarali pa su zaključili još pred Drugi svjetski rat a pogotovo poslije njega, da su idealne sektaške, homogene etno-konfesionalne države bez manjina i s vjerskim monopolima. Ideolozi i praktičari genocida i etničkog čišćenja, u ovim će kultovima naći vječnu inspiraciju i opravdanje.

Ovi su kultovi, kao i drugi slični crkveno-nacionalni mitovi današnjih balkanskih etničkih nacija, izraz modela novog globalnog etnoreligijskog nacionalizma u društvima i državama gdje je vjerski faktor prenaglašen i u sadašnjosti i u historijskoj memoriji. Religiju ne treba ignorirati niti silom potiskivati kao što su neki ekstremni sekularistički i ateistički režimi pokušavali, ali ako je njezin utjecaj prevelik a njezine elite preambiciozne, ona može društvo uništiti. Ako današnje nacije zapadnog Balkana ne žele posve potonuti u bezumlje, moraju se dogovoriti s religijskim elitama da se za opće dobro utjecaj religije u društvu reducira a do sad proizvedena mržnja ublaži eksplicitnim pomirenjem elita. Današnja Hrvatska i Srbija (to se odnosi i na sve ostale post-SFRJ državice osim Slovenije) kao mlađe evropske nacije stvorene kroz zadnju dekadu dvadesetog vijeka, nisu bile nacije koncipirane po uzoru na zapadnoevropski model moderne sekularne nacionalne države. Nego prema matrici novog etnoreligijskog nacionalizma, koji je, kako smatra Mark Juergensmeyer, u usponu od 1970-ih godina prošlog stoljeća kao odgovor globalizacijskim procesima. Nove balkanske nacije imaju vrlo malo zajedničkoga sa prvom historijskom nacijom Engleskom i njezinim derivatima poput SAD, Kanade i Australije, te starim evropskim nacijama Nizozemskom, Francuskom, Njemačkom, Švicarskom i ostalima gdje je odlučnu poticajnu i legitimacijsku ulogu u razvoju nacionalizma i kapitalizma odigralo reformirano protestantsko kršćanstvo. Sličnije su slučajevima izvan Evrope i izvan Zapadnog konteksta poput Indije i Pakistana, Irana poslije 1979, desekularizirane Turske, Sri Lanke, balkaniziranog Srednjeg Istoka, Indonezije, Rwande, itd. Ove su etnokonfesionalne nacije zapadnog Balkana i antipod eksperimentu SFRJ koji je bio najmoderniji i „najzapadniji“ projekt u jugoistočnoj Evropi ikad i koji je jedini, da je nadograđen umjesto uništen, mogao uspješno europeizirati i civilizirati ove prostore.

Ipak, geografski u Evropi, sve su te državice toliko ovisne o EU i Zapadu da bi ih se moglo prisiliti kombinacijom politike mrkve i batine na pomirenje koje bi Evropske institucije, banke i burze pozdravile kao prilog „politici pozitivnih diskursa“ na kojima EU danas inzistira. Ako bi to pomirenje bilo reklamirano kao uspjeh Njemačko-francuskog uzora koji je doveo do EU, i eto, može se čak i na Balkan primijeniti, evropski bi faktori našli korisnu protutežu raznim brexitima, katalonskoj prijetnji i ekscesima desničarskog populizma u Istočnoj Evropi. To bi pomirenje trebalo biti ritualno, spektakularno i prenositi se globalno televizijski kao ono početak rata u Vukovaru, bombardiranje Sarajeva, Dayton ‘1995 i NATO bombardiranje Srbije 1999. Sve bi vladajuće elite zapadnog Balkana od toga mogle imati koristi, puno više nego od nastavka konflikta. Dalo bi se na tome opet dobro zaraditi, kao i onomad od poticanja konflikta. Da parafraziramo i dopunimo Damira Nikšića: šta je bilo, o čemu se radi, zavadi pa kradi, zatim pomiri pa (opet) kradi…

Pitanje je koliko će ovim elitama, prije svega državnim i crkvenim elitama u Beogradu i Zagrebu, trebati da se toga dosjete. Pa da počnu dnevno komunicirati jezikom iz one požeške ekumenske izjave, i da napuste skupu i besmislenu regionalnu utrku u naoružanju, smanje vojske i pojačaju policije za borbu s kriminalom i korupcijom, i da zajednički jasno osude svako nasilje i izljev mržnje odmah čim se takve stvari dogode, i da napuste iscrpljujuće historijske kontraverze i mješovite komisije za prebrojavanje žrtava, prekrštavanje i nacionalizaciju mrtvih i usklađivanje proturječnih kultova svetaca odnosno zločinaca i da zatvore institute za izmišljanje razlika u zajedničkom jeziku, i tako dalje. U redovima tih elita, i sekularnih i klerikalnih, postoje podjele i previranja između umjerenih i radikalnih struja. Ove prve bi vježbale pomirenje a ove druge nastavile konflikt do istrebljenja. U međuvremenu, njihovi narodi izumiru. Tako ove struje mogu samo pregovarati hoće li taj proces pokušati usporiti ili konfliktom ubrzati. Nikakvu pametniju ideju oni ne mogu smisliti. Najbolja i najpametnija ideja se na ovim prostorima već ukazala i prošla, propuštena je to prilika, velika betonska utopija.

 EPILOG: DOĐI DA IZUMREMO ZAJEDNO

Kad izvana ne bi nitko intervenirao, balkanske bi se zavađene sekte ćerale do sudnjeg dana. Proširenje Evropske unije i globalizacija tjeraju ih međutim na povremene osudu izljeva mržnje i barem simbolično pomirenje. EU insistira na pozitivnim diskursima, kako se može vidjeti iz trenutačnih oglasa i natječaja za evropske grantove i fondove. Vatikan i Njemačka vabe mrkvama i prijete štapovima. I kontraverze o genocidu u Drugim svjetskom ratu i ratovima devedesetih zapadnobalkanske države i njihove državne religije bit će prisiljene rasplesti zajedničkim komemoracijama na glavnim mjestima stradanja posvećenim svim žrtvama i uz sudjelovanje klerikalnih i državnih elita od kojih se očekuje eksplicitnim osudama zločinaca. Inače bi im se moglo dogoditi da im i ove kontraverze rješavanju EU i nacionalni parlamenti zapadnoevropskih zemalja kako sto se 2016 dogodilo u sporu Armenije i Turske oko genocida u Prvom svjetskom ratu. „Njemački je Bundestag“, pisao je New York Times početkom juna 2016, „naljutio Tursku objavom rezolucije kojom se osuđuje genocid Turske nad armenskim narodom prije kraju Prvog svjetskog rata i negiranje tog genocida u Turskoj do danas.“[12] Nakon toga je njemačku rezoluciju podržalo svojim parlamentarnim rezolucijama i proklamacijama još 11 država među kojima Vatikan, Francuska i još 11 država članica Europske unije. Kad se to saznalo na Balkanu, srpski su etnički i klerikalni nacionalisti bili oduševljeni. Srpski patrijarh Irinej je to shvatio kao potvrdu mitologije o Srbima kao svjetskom mučeničkom narodu i izjavio: Samo su Srbi, uz Jevreje i Jermene, doživjeli takvu Golgotu u dvadesetom vijeku…“ Ali kad se 2015 na dnevnom redu Vijeća Sigurnosti OUN našla rezolucija o srpskom genocidu nad muslimanskim narodom u Bosni i Hercegovini, konkretno osuda genocida u Srebrenici 1995 i negiranja srpskih zločina od strane službenog Beograda, Srbiju je od svjetske bruke spasio ruski veto. Međutim Rusija neće imati utjecaja ako BiH zatražiti deklaraciju Bundestaga i Evropskog parlamenta o genocidu Srebrenici. Srbija bi međutim mogla predložiti njemačkom Bundestagu rezoluciju o genocidu nad Srbima u Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Da se to ne dogodi, hrvatski će se biskupi morati još malo potruditi oko svojih kolega episkopa i dvije bi se klerikalne elite na koncu mogle dogovoriti da svoje najprljavije rublje operu u vlastitom dvorištu, recimo zajedničkim komemoracijama u Jasenovcu i Vukovaru. Kad se tu uhodaju, mogli bi koji dan poslije svratiti i do Srebrenice i do Sarajeva i do Ahmića, a Islamska će ih zajednica na tim mjestima rado pratiti i poslušati što imaju kazati a onda i ona požaliti sve žrtve balkanskih konflikata. Da li se ide prema nekom takvom scenariju i raspletu pokazati će ova godina. Povodom velikog jubileja Svetog Save i 800 godina autokefalnosti Srpske pravoslavne crkve očekuje se na proslavi ukazanje najviših predstavnika hrvatskog katolicizma i dobrodošlica Srpske crkve. Biti će to test koji ako bude uspješan može voditi prema završnoj komemoraciji i svečanosti regionalnog pomirenja.

Pozitivni diskursi i mirni rasplet konflikta javnim komemoracijama i izrazima pomirenja na kojima inzistiraju iz EU, Vatikana i SAD-a, dali bi doduše ne baš moralno opravdanu šansu da glavne uloge u pomirenju igraju glavni arhitekti konflikta. Međutim, neki konkretni primjeri mirnog rješavanja dugogodišnjih i tragičnih konflikata u svijetu pokazali su da se neki od ekstremista i ključnih faktora konflikta mogu preobraziti u mirotvorce i da se možda bez njihovog sudjelovanja do mira ne može doći. Najpoznatiji je slučaj stoljetnog sukoba katolika i protestanta u Sjevernoj Irskoj koji se smirio Sporazumom od Velikog petka (Good Friday) u Belfastu 1998. U tom je konfliktu velečasni Ian Paisley, vođa ulsterskih protestanata, znao biti ekstremniji od notornih balkanskih etničkih i klerikalnih nacionalista. Da bi na kraju postao jedan od glavnih arhitekata mira i u suradnji s vođom katolika Geri Adamsom (koji je opet znao biti žešći nacionalist od mnogih hrvatskih katoličkih talibana) vodio prvu zajedničku pokrajinsku vladu i postavio temelje mira koji se do danas održava.

Osim toga, balkanske se klerikalne elite mogu približiti jedna drugoj i nastupom protiv zajedničkog neprijatelja kao što su migranti iz Afrike, Azije i Arabije, zatim ateizam, sekularizam i liberalna demokracija. Umjesto primanja ovih nepoželjnih migranata, dobri su i dojučerašnji sunarodnjaci, tako je na primjer, egzodus Hrvata na Zapad ublažen zadnjih godina uglavnom useljavanjem iz okolnih država, najviše BiH i Srbije a dobrodošli su i Bugari, Rumunji, Ukrajinci i Bjelorusi.

A što se tiče ateista, liberala i sekularne države, klerikalni napadi na njih redoviti su prigodom najvećih vjerskih jubileja i žešći od napada boljševika na religiju poslije Oktobarske revolucije u Rusiji (jedan od biskupa potpisnika one ekumenske izjave iz Požege, nije mogao zaspati od one ekumenske dobrote pa je odmah dva dana kasnije za veliki crkveni praznik huškao punu crkvu hrvatskih katolika protiv ateizma i ateista nazivajući ih kugom i prijetio sankcijama onima koji satiričnim komentarima i šalama kritiziraju Crkvu). Dvije su najveće klerikalne institucije na ovim prostorima antiliberalne organizacije, autoritarnih pa čak i totalitarnih ambicija. Zajedničkim naporima na dokidanju sekularne države te progonom ateista i svih liberalnih i lijevih snaga mogli bi na trenutak zaboraviti koliko se međusobno ne podnose.

Ono što bi dalje moglo utjecati na klerikalne elite tjerajući ih na regionalnu solidarnost i pomirenje, jest globalizacija, slabost njihovih državica i fizičko izumiranje njihovih zajednica uzrokovano demografskom katastrofom i masovnim iseljavanjem. „Nacionalizam je,“ pisao je George Orwell, „glad za moći pomiješana sa samozavaravanjem“. Kad nacionalist postane svjestan slabosti i nemoći svoje države a napose kad se suoči s fizičkim izumiranjem etnosa koji je u religiji etničkog nacionalizma glavni idol, i samozavaravanju se primiče kraj. Strah od iščeznuća (fear of extinction), elaborira Karen Armstrong u studiji Povijest Boga, prati od civilizacijskih prapočetaka etničke i religijske zajednice. Taj iskonski strah, po ranije citiranom Juergensmeyeru, od kraja 20. vijeka pojačan globalizacijskom prijetnjom eroziji kolektivnih identiteta i suverenosti nacionalne države pa se izlaz traži u novim formama etno-religijskog nacionalizma, sektaškog nasilja i antisekularizmu. Frustracija se pogoršava kod balkanskih etnokonfesija kad u kontekstu ovih globalnih društveno-povijesnih promjena, tri desetljeća otkako imaju svoje homogene etnokonfesionalne države, svjedoče dramatičnoj depopulaciji. Po instinktu, jer ni jedna od novih država osim Slovenije nije imala nikakvu ozbiljnu nacionalnu strategiju razvoja, izlaz traži ili u obnovi konflikta ili u pomirenju. Elite su se podijelile na umjerene i ekstremiste: ako prvi prevladaju može doći do nekakvog ritualnog pomirenja u regiji, ali u panici jačaju i ekstremisti koji izlaz vide u konfliktu i s omraženim susjednim narodima i brojnim sumnjivcima iznutra.

Po jednoj projekciji OUN-a objavljenoj 2018, među prvih deset zemalja čija će populacija do 2050. godine biti smanjena za 15 posto ili više nalaze se i Hrvatska i Srbija; Hrvatska će kraj stoljeća  dočekati sa 2,6 milijuna stanovnika a Srbija oko 5,3 miliona; Bosna i Hercegovina će do 2050. godine izgubiti četvrtinu stanovništva a na kraju stoljeća će, prema projekciji UN-a, imati manje od dva miliona stanovnika.[13]  Negativni demografski trendovi koji pogađaju cijelu Evropu, u državama su nastalim na ruševinama prostorima dodatno pogoršani nezaposlenošću mladih i masovnim iseljavanjem. Beogradski mediji su pisali 2017 navodi da “Srbija godišnje gubi 50.000 stanovnika… Bijela kuga vlada… U sličnom tonu izvještava i hrvatski opozicijski internetski portal pod naslovom “Masovni bijeg iz Hrvatske”, procjenjujući egzodus na 200,000 od 2015-1017, ističući da vlada prikriva podatke. Švicarski i njemački mediji pisali su 2017 o zastrašujućim razmjerima iseljavanja iz plodne Slavonije: “To je potpuni egzodus… nekada bogati multietnički grad Vukovar oko koga se 1991 vodio srpsko-hrvatski rat, grad je praznih kuća, umirovljenika i ljudi koji žive na državnoj pomoći…“ Konačno, ratovanje za homogene etničke države na Balkanu posvuda se pokazalo uzaludnim i apsurdnim. Tako reporter New York Times 2015 javlja o novoj državi Kosovo: „Kosovari koji su se borili za svoju zemlju na Kosovu… sad jedva čekaju da iz nje pobjegnu, iseljavanje s Kosova je masovno kao i u svim ostalim državama nastalih poslije raspada Jugoslavije…“.

Demografska se katastrofa može samo ublažiti ili usporiti a nikako zaustaviti. Ukratko, da parafraziramo EKV-ov song iz 1989, kažu da imamo još samo par dekada za nas. Narodni je običaj na ovim prostorima i to u svim etnokonfesijama, da čovjek pred smrt, pomiri se i oprosti i traži oprost, pa se to valjda odnosi i na narode. Uz to je politika pomirenja možda jedina politika koju ove države minimalne suverenosti mogu poduzeti same na svoju ruku a da ne moraju pitati za dozvolu nekoga izvana. Iscrpljeni narodi postaju umorni od mržnje i gladni pozitivnih diskursa a diskreditirane konfliktne religije bi sad ako može auru mirotvoraca jer su se u ratovanju već dokazale. Uz njih korumpirani nacionalistički političari traže bilo kakvu svježu ideju koja bi ih održala na vlasti pa ako je to pomirenje, može čak i to. Ovim komemorativnim ritualima ako se dogode, post-jugoslavenski etnički nacionalizmi i njihovi režimi bi dostigli svoj zenit i obnovili svrhu istrošenu apsurdnim konfliktom te bi tako mogli preživjeti još neko vrijeme a možda nesvjesno dati šansu normalnima da dođu na vlast. Ne bi se time naravno dogodio nikakav preporod ali bi pacijent mogao poživjeti dulje od onog što mu daju sadašnje prognoze i pri tome izbjeći agoniju. Do kraja stoljeća nacije zapadnog Balkana mogle bi se naime sastojati od ogromne dijaspore i manjine preostale na ovim prostorima koju bi činili umiruća populacija i zavađeni popovi koji joj nisu u stanju pružiti ni dostojanstveni posljednji ispraćaj.

I dok balkanske etnonacije izumiru, ipak se negdje igraju neki novi klinci. Doduše ne u onoj opustjeloj Balaševićevoj ulici Jovana Cvijića i susjednim periferijama nego na sve dinamičnijoj globalnoj sceni. Globalizacija je nova nacija. Ima među tim novim klincima i sjajnih talenata kao što ih je na ovim prostorima uvijek bilo. Nisu svi Tesle ali taj je talent uvijek bio izuzetan, eno ga blista u Wimbledonu, Madison square gardenu, na Santiago Bernabeu, na dodjeli Grammyija, na internetu, neće proći dugo i mogla bi se ostvariti ona daleka vizija sarajevskih nadrealista o bureku u svemiru…

———————————————————

[1] Izjavu su potpisali: mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije, episkop gornjo-karlovački Gerasim, episkop slavonski Jovan, episkop dalmatinski Nikodim i episkop osječko-poljski i baranjski Heruvim, te s katoličke strane uz domaćina biskupa Škvorčevića, zadarski nadbiskup i predsjednik HBK Želimir Puljić, splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić, đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit Đuro Hranić te hvarski biskup i generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije Petar Palić .„Episkopi i biskupi zajedno protiv nacionalnih podjela i mržnje“, Novosti, 17. siječnja 2019, https://www.portalnovosti.com/episkopi-i-biskupi-zajedno-protiv-nacionalnih-podjela-i-mrznje).

[2] “Za Plenkovića “nema pomirenja” bez priznanja da je Srbija počinila agresiju nad Hrvatskom, Vulin poručio: Jedina istina je “Oluja” za koju niko nije odgovarao, TELEGRAF.RS 7. januar 2019,, https://www.telegraf.rs/vesti/politika/3021753-za-plenkovica-nema-pomirenja-bez-priznanja-da-je-srbija-pocinila-agresiju-nad-hrvatskom-vulin-porucio-jedina-istina-je-oluja-za-koju-niko-nije-odgovarao).

[3] „Who Am I To Judge? A radical Pope’s first year.” The New Yorker, December 23 & 30, 2013, https://www.newyorker.com/magazine/2013/12/23/who-am-i-to-judge).

[4] Mladen Pleše, “Bozanić je jučer konačno izgovorio: ‘ljubitelji NDH ne mogu biti kršćani’. Ovo je analiza njegovog važnog govora–Telegram.hr, 25.01.2019, https://www.telegram.hr/politika-kriminal/bozanic-se-jucer-konacno-odredio-ljubitelji-ndh-ne-mogu-biti-krscani-ovo-je-analiza-njegovog-vaznog-govora/

[5] „Pojedinci na visokim crkvenim pozicijama koje kardinal izravno bira i razrješuje šampioni su historiografske filoustaške scene u Hrvatskoj. Bozanić je, štoviše, osobno donirao novac organizaciji kroz koju se ustaše opisuju afirmativnim rječnikom. “Revizionistička škola Kaptola,” Novosti, 9 veljače 2019, https://www.portalnovosti.com/revizionisticka-skola-kaptola

[6] Dragan Markovina “Bozanićev potez je važan. Nažalost, nije ni približno dovoljan “, Telegram 27.01.2019, https://www.telegram.hr/price/bozanicev-potez-je-vazan-nazalost-nije-ni-priblizno-dovoljan/

[7] „UZ POŽEŠKI EKUMENSKI SUSRET: Politika guši ekumenizam“, Autor Ivan Miklenić, Glas koncila 28. siječnja 2019, https://www.glas-koncila.hr/uz-pozeski-ekumenski-susret-politika-gusi-ekumenizam/

[8] Srpska pravoslavna crkva, zvanični sajt, „Saopštenje za javnost“, 9. februar 2019, http://www.spc.rs/sr/saopshtenje_za_javnost_37

[9] “Yale sponzorirao veliko istraživanje o fašizmu u EU, Hrvatska među najgorima,” Index.hr, 27.1.19. https://www.index.hr/vijesti/clanak/yale-sponzorirao-veliko-istrazivanje-o-fasizmu-u-eu-hrvatska-medju-najgorima/2059277.aspx

[10] Tena Benčić-Rimaj, Nataša Jovičić, ur. Geneza cvijeta Bogdana Bogdanovića. „Spomen područje Jasenovac“, Jasenovac 2009. godina, 72.-81. str.).

[11] „Toward a Concrete Utopia — Architecture in Yugoslavia, 1948–1980“, July 15, 2018–January 13, 2019, The Museum of Modern Art, New York City; Bogdanović by Bogdanović: Yugoslav Memorials through the Eyes of Their Architect, Edited by Vladimir Kulic and Wolfgang Thaler. With text by Bogdan Bogdanovic, Vladimir Kulic, Martino Stierli, MoMa publications, Latvia, 2018.

[12] “German Parliament Recognizes Armenian Genocide, Angering Turkey,” The New York Times, 2 June 2016, http://www.nytimes.com/2016/06/03/world/europe/armenian-genocide-germany-turkey.html?_r=1).

[13] “Zemlje Istočne Evrope nalaze se na vrhu liste zemalja čiji se broj stanovnika smanjuje dramatičnom brzinom,” Al Jazeera Balkans, 3. februar 2018. http://balkans.aljazeera.net/vijesti/interaktivno-istocna-evropa-odumire-pred-ocima-svijeta).