Božica Jelušić: MOJIH PRVIH PEDESET

Izdvajamo

• Nekako mi se i dan danas, nakon prvih pedeset godina, čini da je pjesma najsigurniji trezor. I radujem se svima onima, koji za njegovu bravu imaju ključeve!

Povezani članci

• SELEKTIVNA HISTERIJA
• Balkan ili ko to ugasi svjetlo razuma i morala?
• TRI PREDSTAVE, DVA OKRUGLA STOLA I JEDNA KAMERNA OPERA
• ZAŠTO SAM REŽIRAO DEPORTACIJU?
• Zlatko Paković: Ja sam za radikalnu izmenu stvarnosti
• Suzana Sekulović- Kadirić: Plan

Foto: FB

Kad nemaš druge sudbine osim olovke, preostaje ti možda da vjeruješ T. S. Eliotu: “Naši početci nikada ne znaju završetak priče”. Ostajemo tamo gdje se razlijeva gusta magma riječi, na seizmičkom tlu pjesničke svakodnevnice. Pišemo, dišemo, uzdišemo. Smijemo se patetici, ili što veli Bataille: “Smijem se sebi, tintomrljavom magarcu, koji reve na nebeske zvijezde”. Znam da oni koji dolaze ne razumiju ovu metaforu. Tinta, pero, bugačica – stvari koje više ne postoje, čak ni u prispodobi. Ali postoji taj potkožni nemir, postoji energija koja se negdje mora očitovati i pohraniti.

Jučer sam na promociji Natalijine knjige s dvije adrese dobila istovjetan dar: faksimile stranica s mojim literarnim radovima od prije punih pola stoljeća. Tada su nastali tekstovi u gimnazijskom listu RIJEČ MLADIH pod budnim okom prof. Martina Balića, a godine 1969. u zborniku VRIJEME ZAČINJANJA izašla je moja prva “književna” pjesma REKVIJEM ZA SLOMLJENI TOČAK, koja će biti uključena u stihozbirku RIJEČ KAO LIJEPO STABLO (Zrinski, Čakovec 1974.). Dakle, službeno, pedeset sam godina u tom poslu, i rada bih rekla da o njemu znadem gotovo sve.

Ali nije tako, jer pjesnički je posao neka vrsta poslanja i on traje do zadnjega daha. Uvijek je nešto skriveno, nedokučeno, tajanstveno. Uvijek nešto izmiče u dimenziju gdje vrijede samo intuicija, fantazija i unutrašnje sile bića. Pjesma ostaje u domeni mirakula, čak i kad držiš da savršeno vladaš pjesničkim oruđima i zanatom. Od toga “slomljenoga točka” do KOTAČEVA SLAVOPOJA prošle godine mnogo se toga zakotrljalo i pokrenulo, pa mogu pouzdano tvrditi kako je moja poezija bila i sredstvo samospoznaje, otkrivajući mi tko sam zapravo, gdje sam i prema čemu idem. Dharmachakra, kotač promjene, vrtio se u središtu bića i u fokusu moje poetike.Odveo me na daleke pute, stvarne i imaginarne kontinente, gdje sam skupljala mrvice iskustva i nektar zanosa za ljude, krajolike, jezike i kulture s kojima sam se preplitala i zbližavala.

S vanjske strane, krećući se u našim kreativnim krugovima, srela sam mnoge čudesne, izuzetne ljude: i herderovce i nobelovce, laureate, akademike i pjesnike koji vazda u jednoj sordini, polušapatom, pišu poeziju kozmičkih dimenzija. Neke blizine bile su nepotrebne – slika bi bila bistrija, idealnija, da se nismo sreli. Shvatila sam, konačno, na pragu svojih šezdesetih, što je mislio Danijel Dragojević, kad smo se sreli na Cvjetnom, a on je na moj poziv na kavu odgovorio: “Distanca, distanca je najbolja…” Potpuno potvrđujem to unikatno iskustvo.

Kad nemaš druge sudbine osim olovke, preostaje ti možda da vjeruješ T. S. Eliotu: “Naši početci nikada ne znaju završetak priče”. Ostajemo tamo gdje se razlijeva gusta magma riječi, na seizmičkom tlu pjesničke svakodnevnice. Pišemo, dišemo, uzdišemo. Smijemo se patetici, ili što veli Bataille: “Smijem se sebi, tintomrljavom magarcu, koji reve na nebeske zvijezde”. Znam da oni koji dolaze ne razumiju ovu metaforu. Tinta, pero, bugačica – stvari koje više ne postoje, čak ni u prispodobi. Ali postoji taj potkožni nemir, postoji energija koja se negdje mora očitovati i pohraniti.

Nekako mi se i dan danas, nakon prvih pedeset godina, čini da je pjesma najsigurniji trezor. I radujem se svima onima, koji za njegovu bravu imaju ključeve!