ENG
“SVJETLINE LANIŠTA“ GRADIMIRA GOJERA
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
U Sarajevu je iz štampe izišla nova, osamnaesta pjesnička zbirka Gradimira Gojera Svjetline Laništa.
Zbirka je objavljena u ediciji Kaleidoskop izdavačkog programa Gariwo, čiji je urednik Esad Kočan, dok su recenzenti Pero Zubac i Milan Rakovac.
U povodu izlaska iz štampe svoje nove knjige autor Gradimir Gojer dao je izjavu za medije: Ovo je moja najkompleksnija pjesnička zbirka. Očekujem da bude prihvaćena od najširih slojeva publike. Obradovan sam da je izdavač uspio osigurati i likovno rješenje uglednog zagrebačkog slikara i grafičara Dimitrija Popovića.
Ovu knjigu dugo sam i brižno pripremao, a potpora ministra Mirvada Kurića i direktorice Gariwo osigurali su visoki standard knjizi. Štamparski uzoran posao obavila je kuća Grafičar Promet vlasnika Smaila Vilića.
Promocija Svjetlina Laništa održaće se uskoro u Sarajevu.
ODGONETANJE NASLOVA I PUT DO LANIŠTA
Još nimalo u mom čitalačkom sećanju nisu izbledeli utisci katkadnog divljenja nekim pesničkim uzletima Gradimira Gojera u knjizi Pjesni iz Vallarse (Gariwo, Sarajevo, 2016.), a počastvovan sam čitanjem nove pesničke knjige Gojerove, u rukopisu, naslovljene, enigmatično mi u prvi mah, dvorečjem: Svjetline Laništa. U te, pomenute uzlete, ponajpre odabiram celine: Palimpsest za Lanu, Lana ili stube ka nebu i Iz poliptiha za Lanu, biljurne lepote opesmljivanja ljubavi, na način oslikavanja biranim rečima platna na kojem je samo koprena sećanja, i sve je Mali dom od tuge:
U mali dom od tuge
Ne ulazi nitko doli sjen tvoja.
U mali dom dopire tutanj
Noćnog vlaka što slušali smo
Budni na Miševićima našim.
U mali dom sa Laninom sjenom
Uđe suza što nije radosnica,
Što poklisar rastanka je.
U mali dom sa Laninom sjenom zavirio bi radoznali čitač i tumač Gojerove guste mape simbola, u Miševićima, a znam gde su, ali u Laništu, nisam siguran da li je pesnik izmislio predeo koji Lanu okružuje, bilo gde da je, predeo koji na nju liči i na nju miriše, i njoj je bogomdan kutak smiraja, ali Vallarsa, koju sam na fotografijama gledao upućuje me na jedan nedavni tekst u “Globusu“ o Laništima, lepom novom naselju zagrebačkom, osvetljenom čarima neona i staklenih fasada, i zašto ne bi i tamo imaginarni Lanin dom bio.
Novu Gojerovu knjigu pesama čitao sam kao dnevnik pesnika, a bez dnevničkih beležaka, već tkanu od pesničkih zapisa u dnevnom sučeljavanju sa gradovima, predelima, snovima, a i opetovanim sećanjima na pređašnje trenutke bivanja u istim prostorima; beleške pesmom likovnih izložbi, susreta sa prijateljima, pretakanje u stihove davnih senzacija u mekom ozračju sna ljuvenog i nedosanjanog.
Negde sam pročitao davno belešku nekog tumača Gojerove poezije u kojoj tvrdi da te pesme mogu da razumeju samo intelektualci i nisam daleko pod primisli da je, možda u pravu, ali ja, svejedno, u njegovoj poeziji nalazim prelepe lirske pasaže, čiste, prozračne, biljurne lirike:
Zvoni zvono iz škole za obrt,
Kišnim gradom, Gorišku ulicu Splitom tražim
A, lagano i neumitno:
Tihano pada mrak
Kao u zipci djetinjoj,
Kao u blagdanskoj noći
——
Taj vrt radosnih čula
Sasvim malo ljudi,
A kiši nad Splitom, kiši baš….
….
U bijelom džemperu vidim
Lice svjetline, stas, čujem
Umilnost glasa i čudo
Tvoga nestvarnog koncerta za glas ti
I goluba bijelog gugut.
Lice svjetline – kao osvetljavanje slike koja stoji iza reči. Posegnuću za, naoko sasvim različitom Gojerovom modernom i urbanom pevanju, Vidrićevom opčinjenošću slikarstvom. I u Pjesmama iz Vallarse, možda i jasnije nego u ovoj knjizi, Gojer korespondira sa slikarstvom; biće da svet u sećanju posmatra kao dragoceni album slika. U “Kolu“ 1-2, iz 2010., u kojem je tema broja Stota obljetnica smrti meni veoma dragog pesnika Vladimira Vidrića. Sanja Grakalić Plenković u eseju “Poetika secesije u poeziji Vladimira Vidrića“, između ostalog, beleži:
“Slikarski predlošci mogu poslužiti kao inspiracija, motivacija ili pružiti pjesniku lepezu motiva u stvaranju, ali slikovnost Vidrićevih stihova zapravo ide mnogo dalje, te pod tim pojmom ponajprije podrazumijevamo da je on stvarao poeziju onako kao što su stvarali slikari inspirisani istim motivima. Kada govorimo o likovnoj prezentaciji ili slikovnim dimenzijama Vidrićeve lirike, osobito nas zanima slikarska logika unutar Vidrićevih pjesama (doživljaj osvjetljenja i pristup svjetlu i tami, dramatičnost kontrasta, upotreba boje, poimanje kompozicije u prostorno-scenskoj organiziranosti, postizanje atmosfere vizualnim senzacijama, dinamičnost perspektive i sl…).“ I ta imanentna likovnost u mome sagledavanju Gojerovog pesništva je očita i nesporna.
Ta imanentna likovnost sestrinski se oslanja na imanentnu melanholičnost koja ponekad koprenom pritajenih simbola zaklanja poruku pesme. A Gojerove pesme nam poručuju uvek ponešto, pa i kada su čist odbljesak trenutka koji se beleži da bi ostao sačuvan u vremenu.
Samo retko ali znakovito poruka je sama pesma:
Svi smo izdani
Za bezvrijedan novac,
Za žalosne banknote,
Izdaju nas najbliži,
Bliskost prodaju za
Lažnog morala tutanj
Što stiže da zamijeni svijest
Da smo, tek ljudi, ovozemaljski,
Svi smo izdani prijatelju.
I kad se napiše ovakva pesma (Rasprodate iluzije) razumljivo je da pesnik traži oduška u laudama i laudicama za najbliže i najdraže sebi i svom gorkom pevu (za nas kojima proleterski status nikada smetao nije) verujući, ipak i nadasve, u topli zagrljaj… dok poslednji snijeg pada na Miševiće.
Ne iznenađuju mene stihovi:
Vraćam se ukletosti svojoj
Nevinost u srcu gajeći
Smjeran se predajem…
jer ih ispisuje mekodušan a vrlo razuman i preosetljiv pesnik koga bi razoružala mala Lanina suza, u bilo kom trenu, prepoznate radosti sećanja ili tuge prepoznavanja nekadanjih predela.
Tako se meni plače za svim
Od nekog vremena.
Jedna mudra a nežna knjiga stihova čeka svoje korice. Ali ne zaboravi, dragi moj prijatelju, i u časima tuge i u časima radosti, retkih ali prisutnih i mogućih u nepredvidivosti, na onu Cigančicu za koju se naš Predrag Peđa Matvejević zalagao. Zbog Mostara, zbog nas,
Zbog svih Lana ovoga sveta.
Pero Zubac
Novi Sad maja/svibnja 15. 2017.
Autor/ica 👤tačno.net
