ENG
Kemal Mahić: Ale, Hajruška, Šaćira – paradigma tragedije
Autor/ica 👤Kemal Mahic
Povezani članci
Foto: šg
Sve troje je umrlo jer nisu imali sredstava da otputuju negdje kao i mnogi drugi. Ostali su u svome gradu, na Žabljaku, čuvajući na svoj način Žabljak i uspomene umrlih i živih Žabljačana.
Imam nešto što neki drugi nemaju. Isto tako, neki drugi imaju ono što ja nemam. To što imam je osjećaj za bolesne, hendikepirane, ponižene, odbačene, “male ljude“. To je taj osjećaj socijalne solidarnosti sa onima kojima je potrebna pomoć u svim oblicimma kako bi se i njihov život „ispunio“ u svim mogućim segmentima ljudskog življenja.
U našim životima, ljubuškog življenja, bilo je dosta takvih ljudi koje smo svakodnevno susretali u našim mahalama, ulicama, trgovima, raskrsnicama…
Jedna od takvih porodica je ona koju je zasnovaao Alija.(Ale). Tančica, sin hafiza Sabita Tančice. Ale je živio ispod džamije na Žabljaku sa Zejnom rođenom Čevra, koja je kao mlada stigla sa Bivoljeg Brda udavši se za Alu Tančica, koji je imao nadimak Šobata. Živjeli su na mjestu odakle se pružao divan pogled na Ljubuški, sa skromnom kućom i okućnicom. U tom pogledu mogli su svakodnevno primjetiti kako Ljubuški narasta, kako se širi i izgrađuje.
U braku Ale i Zejne rodio se sin Hajrudin (1943.-1998.) kojeg smo zvali Hajruška. To je vjerovatno izvedenica riječi majke Zejne koja je tepala svome djetetu kada se rodio. Zejna je bila stožer ove porodice. Davala je zaduženja Ali i kasnije Hajruški, kako preživjeti i šta trebaju da urade u općem siromaštvu.
Kao dječak, živeći sa nenom Habibom, doživljavali smo posjete (sijela) Zejne, Ale i Hajruške. Nije im bilo teško „spustiti se“ niz „Kadincinu“ i doći na ramazanske noći kod Habibe. Pošto je moja nena s Prilaza, djevojačkog prezimena Mujezinović, pronađene su rodovske niti sa Tančicama i to je bio razlog veza i porodičnih sijela. Tada sam primijetio da je Zejna bistra, mudra i „pater familias“ ove porodice. Hajruška i ja bi se igrali, dok bi stariji eglenisali o datom trenutku, svakidašnjici i uopće o životu. Hajruška bi me zvao „rodo“ a često bi izgovarao rečenicu: “A gdje je mehlo“?, a ja bih odgovarao: “Eno ga u zidu“ ili negdje drugdje, mada ni sam nisam znao šta to znači.
Kada su stigle godine da se Hajrudin oženi i to se desilo. Stigla je Šaćira rođena Omerović od Konjica. Šaćira i Hajruška su porodili tri kćerke: Jasmina (1967.)- udata u Donjoj Sanici (Ključ); Zahida (1969.) i Amira (1975.).
Aliju (Alu) smo svi poznavali. Još pamtimo njegov osmijeh kada bi ugledao i pristupio onome koga duže vremena ne bi vidio. Bio je neposredan, umiljat. Teatralno se kretao ponekad bez koordinacije pokreta. Ruke su mu podrhtavale. U neku ruku je bio „dobri“ i „melek“ koji hoda. Kao takav izazivao je kod dobronamjernih sugovornika samilost, a kod onih nedobronamjernih odbojnost. Nikada niko nije zabilježio kod njega neprimjereno ponašanje iliti izljeve mržnje i zla prema bilo kome.
Hajrudin je bio maskota Žabljaka. Susretali smo ga na raznim mjestima. Uvijek bi sa sobom vukao bicikl kojem su često nedostajali dijelovi, bilo da je to lanac ili kočnica ili guma koja ne „pušta“. Najdraža mu je bila tombola, na kojoj je očekivao dobitak kao i mnogi drugi. Sanjao je da dobije posljednju tombolu (bez poreza) i da tako riješi finansijske dubioze i kupi ono što je oduvijek priželjkivao.
Stalno je govorio: “Zdravlje je najvažnije“ a onda bi sugovorniku dodao: “Kad nemam „bleđana“ (novca) j… zdravlje“. Da bi zadovoljio svoju kockarsku strast za tombolom odlazio je biciklom u Čapljinu na tombolu, što je bilo ravno podvigu.
Est plus sat, patriae facta fefwrre, labor!
Divan je rad (napor) opisati historiju domovine! Dodao bih i rođenog grada i njegovih ljudi!
Krajem 50-tih i početkom 60-tih godina Islamska zajednica u Ljubuškom je ostala nakon smrti ef. Mustafe Ćerića bez duhovnog predvodnika, bez imama. Zaboravljeni od Rijaseta (SA) i muftijstva (MO), prepušteni sami sebi, na rubu islamskog svijeta, ljubuški muslimani doživljavali su najteže trenutke (godine) od dolaska islama na prostore Bosne i Hercegovine. Postojeća vlast i UDBA razorili su Islamsku zajednicu u Ljubuškom. Postojala je samo u tragovima i u svijesti vjernika. Džematsko organiziranje je ustupilo mjesto komformizmu i prilagodljivosti vladajućem režimu. “Boljševički sindrom“ je vršio pritisak i pritiske na one koji pripadaju islamu, na one koji nisu imali vjerske slobode kao jedan od vidova ljudskih sloboda.
U ovakvoj situaciji, oni koji su odlučivali pozvali su Aliju (Alu) Tančicu da okujiše i vodi malobrojni džemat, da svakodnevno poziva vjernike na sabah, podne, ićindiju, akšam i jaciju. Alija (Ale) je imao „pedigre“, jer mu je r. otac Sabit bio hafiz! Međutim, Ale nije imao civilne škole i bio je neobrazovan da predstavlja ljubuške muslimane. A nije tako bilo prije 50-80 godina. Iz knjige: “Doprinos Mehmeda Ali-ef. Ćerimovića…citiram sljedeću rečenicu koju ljubuški muslimani trebaju trajno zapamtiti: “Mehmed Ali-ef. Ćerimović je rođen 1872. g. u Ljubuškom koje je dalo r a z m j e r n o najveći broj kadija (šerijatskih sudija) u Bosni i Hercegovini u vrijeme postojanja šerijatske sudačke škole u Sarajevu“. A u knjizi dr. Halida Sadikovića: “Iz ljubuške prošlosti“ navode se kadije koje su to postale odlaskom iz Ljubuškog: “Husei ef. Ibrulj, Hasan ef. Beširović, Šaćir ef. Mesihović, Mehmed Ali-ef. Ćerimović“. Sa ovakvom tradicijom, podacima i imenima, vodstvo IZ Ljubuški je preuzeo Alija (Ale)Tančica, jer to niko nije htio niti smio.
U mojoj dječačkoj memoriji je ostala slika Ale kako se kreće na munari džamije na Žabljaku, krećući se na desno prema svim stranama svijeta počevši sa istokom.
Ostale su zapamćene riječi ezana:
„Allahu ekber! Allahu ekber!
„Allahu ekber! Allahu ekber!
Ešhedu enle-illahe-il-lellah.
Ešhedu enle-illahe-il-lellah.
Ešhedu enne-Muhameder-resul-ullah.
Ešhedu enne-Muhameder-resul-ullah.
Hajje alesselah,Hajje alesselah
Hajje allel-felah. Hajje allel-felah
Allahu ekber, Allahu ekber, la ilahe-illel-lah.
U slobodnom prijevodu:
Bog je najveći! Bog je najveći!
Ja svjedočim i vjerujem da je jedan Bog i
Da osim njega drugog nema
Ja svjedočim da je Muhammed božiji poslanik.
Pohitite na molitvu, pohitite na spas
Bog je najveći, Bog je najveći, drugog Boga nema!
(prijevod A. Hangi).
Malo je vjernika „pohitilo“, ali Alija (Ale) Tančica je održao kontinuitet u ta „olovna vremena“. Svi ljubuški muslimani tome trebaju odati počast a što je to tako bilo, najmanje je Ale kriv. Svi smo bili odgovorni za ta najteža vremena Islamske zajednice (naši očevi i djedovi).
Pri kraju rata (1995.) Alija (Ale) Tančica je otišao u Mostar, da posjeti neidentificiranu osobu u bolnici na Bijelom Brijegu. Od stadiona „Veleža“ krenuo je kraćim putem, kroz šumarak prema bolnici. Na glavi je nosio bijelu kapicu koju nose vjernici islama u nekim prilikama. Idući kroz šumarak pokosili su ga rafali. Tu je mjesto njegovog izdisaja. Opremljen je u „zalivenom kovčegu“ da ga niko ne može vidjeti prije ukopa. Ko bi mogao ubiti Alu? Je li bijela kapica bila meta i razlog ubistva? Kome je Ale mogao smetati? Je li to filozofija „neka je jedan manje“? Njegovo ubistvo ima „rukopis“ Podrinja, jer u sebi sadrži kukavičluk i podlost.
Šaćira, ta vrijedna domaćica i draga majka je također umrla iznenada. Tako se završila njena borba za egzistenciju familije, za „gladna usta“ njene djece.
Naš Hajrudin (Hajruška) je umro u staračkom domu u Mostaru, relativno mlad u 55-ojgodini. Njegovim odlaskom izgubili smo susrete sa dragom osobom koja bi svojom pojavom u nama izazivala radost i osmijeh.
Sve troje je umrlo jer nisu imali sredstava da otputuju negdje kao i mnogi drugi. Ostali su u svome gradu, na Žabljaku, čuvajući na svoj način Žabljak i uspomene umrlih i živih Žabljačana.
Čitajući priče, uvijek nešto naučimo, ako to želimo. U ovom slučaju se mogu primjetiti „znakovi pored puta“ koji nisu nastali 1992/1993 godine. Naša lagodnost, naivnost i uspavanost je sputavala misao. U Alijinom (Alinom) slučaju može se naučiti da se mora voditi računa o: prostoru (gdje si?) i vremenu (s kim si?). Znate već!
Autor/ica 👤Kemal Mahic
