Nerzuk Ćurak: Dodik kao metoda

Povezani članci

• Paket aranžman bijesa i ludila
• Nije tu niko nikome bitan mimo dolara
• PISMO ZA PUK I GOSPODU
• Farsa nacionalizma
• Zatočenici i žrtve mržnje ili Adem, Srđan i dva hipstera
• Orjuna sa Sjevera

O taktikama i strategijama bosnofobije

Piše: Nerzuk Ćurak

U nedavnoj izjavi za vijesti TV Prva ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić, komentarisao je svoga omiljenog kosovskog junaka Haradinaja, osvrćući se, u prepoznatljivom nipodaštavujućem maniru, na poruke kosovskog premijera iz njegovog autorskog teksta objavljenog u op-ed rubrici Washington Posta. Nimalo ne sumnjam da će prononsirani ljubitelj Bešlićeve Miljacke u dernek smislu i Srbije do Miljacke u prostornom smislu kopati i rukama i nogama da i njegovo autorsko ime uskoro osvane na editorial page-u uglednih vašingtonskih novina. Ako može Ramuš može i Ivica, te izjavljuje nešto što se doima benigno, a ustvari je toliko važno, bitno i određujuće za srpsku nacionalističku politiku, da sam upravo zbog toga i započeo ovaj tekst Dačićevom minijaturom.

Ruski igrač na Balkanu

Reče ino-ministar Srbije, referirajući se na kosovsko bezobrazno uvođenje takse od 100% za proizvode iz Srbije i Bosne i Hercegovine, ovaj poučak: „Oni su u stvari stavili nogu u vrata s željom da zauzmu novi politički prostor – evo, odavde da krenemo, od sada su takse 100 odsto… To su  blefovi i to im neće proći”. Ovo je kvintesencija politike Vučićevog režima. Iako Dačić šalje poruku o kosovskom rukovodstvu, odnosno o načinu proizvodnje politike u režiji Prištine, sa uvjerenjem pravednika koji je dubinski prodro u lukavstvo uma kosovskih političara, Dačićev poučak ustvari otkriva koordinatni sistem političke manipulacije srpskog nacionalizma cijelom regijom, međunarodnom zajednicom i Bosnom. Bosnom, prije svega.

Istaknimo još jednom tu misao koja strukturalno određuje politički i obavještajno-sigurnosni aparat Srbije i njegove parainačice u tzv. srpskim zemljama kao što su, npr. dio Kosova i dio Bosne i Hercegovine: „Oni su u stvari stavili nogu u vrata s željom da zauzmu novi politički prostor – evo, odavde da krenemo“.

Dačić je ogoljeno i transparentno kroz ovu misao odslikao obavještajnu upotrebu čovjeka koji se zove Dodik i koji, od kada je postao moćni secesionistički političar u Bosni i Hercegovini a priključen na obavještajni aparat Beograda, kontinuirano, de facto iz sedmice u sedmicu pokušava proizvesti novo stanje, kreirati „novi politički prostor“, novi momentum od kojeg se ide dalje, sa zaboravom prethodnog, onog prošlog koje vodi u pravo a to je teren u kojemu nacionalistička Srbija i njihov prekodrinski igrač gube, pa je od iznimne važnosti proizvesti novi politički space, novi politički svemir od kojega ćemo dalje ići u razgradnju Bosne i Hercegovine.

Kreirajući politički prostor za manipulaciju i to na radikalno konfliktan način spram onoga sto on zove bošnjačka politika i spram Dejtona i međunarodne politike zadužene za implementaciju Mirovnog sporazuma, ovaj ruski igrač na Balkanu već godinama uspijeva nametnuti politički diskurs, proizvodeći uvijek novu nultu tačku od koje se kreće u rasprave, debate, parlamentarne konfrontacije, razgovore sa međunarodnom birokracijom, itd. itd… Ne moramo ići daleko u prošlost; već nakon inauguracije za novog, rekao bih nestalnog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Dodik je proizveo nekoliko mikropolitičkih prostora koji su potpuno izvan konvencionalnog dohvata članova Predsjedništva, sa idejom da politički prostor vanjske politike kao ključni sadržaj ustavnog djelovanja tročlanog gremija, zarazi unutrašnjom politikom izvan sfere legitimacijskog čina, njega boli neka stvar za legalnost i legitimnost u proizvodnji politike, sa nadom i uvjerenjem da će kreiranjem novih mikroprostora političkog uvesti relevantne aktere bosanskog gambita u svoj šesnaestarac. A već ih je uveo ako su se referirali na njegove nelegitimacijske govore i postupke, jer je sa nekoliko kreativnih gesti natjerao političke aktere da mu se suprotstave u njegovoj zoni koju je proizveo, pokušavajući odmah na startu svog novog političkog djelovanja smanjiti integrativne potencijale zajedničkog angažmana.

To nije samo iz njegove glave iako su glava, srce i politička strast najbolji instrumenti operativnog djelovanja ovog transparentnog regenta srpskoruske obavještajne zajednice te promotora pansrpske i panslavenske političke klase. Jedan provincijski gigant postao je instrument nove velike igre, instrument transformacije bosanskohercegovačkog svijeta na putu ka Zapadu u ruski svijet. Dodik kao metoda.

Kada će biti odbačen od sibirskih upravitelja to niko ne zna ali trovanje Bosne Vučićev i Putinov režim nastavit će kroz ovu prostranu slovensku dušu u kojoj ima mjesta za sve osim za Bosnu. Korisni idiot dalekih i bliskih gospodara.

Tri kriterija

Šta možemo prepoznati, koji je to metodološki instrumentarij koji koristi i koji će koristiti član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske?

Svepokrivajuća platforma Dodikovog djelovanja proizvodnja je novih razloga za konfrontirajuću zbilju, kako bi se industrija unutrašnjeg gađenja spram Bosne podignula na viši nivo.

Unutar tog komprehenzivnog okvira prvi kriterij proizvodnje novog stanja je seljenje političke moći sa sobom. Član predsjedništva države iz Republike Srpske  supsumirat će i političku moć institucije Predsjednika i Premijera RS-a. Dodik, kao i Vučić (naravno i većina drugih regionalnih političara ali sada nije o njima riječ) ogledni su primjeri vladavine ljudi nad vladavinom zakona. Režimi u kojima preteže vladavina ljudi nad vladavinom zakona, historijski gledano, propadaju. Evo šta Platon, u prilog prednosti vlasti zakona pred vlasti ljudi kaže u Zakonima: “One koji se obično nazivaju upravljačima nazvao sam sada slugama zakona ne iz želje da gradim nove nazive, nego jer sam uvjeren da od toga više nego od ičega drugog zavisi i održanje i propast države. Takvoj naime državi, u kojoj je zakon podvrgnut vlasti i nema snage, državi gdje zakon zavisi od upravljača i gdje on sam nema snage, vidim da je spremna propast. Onoj naprotiv, gdje je zakon gospodar upravljača, a oni njegove sluge, osigurano je, jasno vidim, i održanje i sve blagodati, koje bogovi dadoše državama.”

Vlast jedne snažne, agresivne persone kao način gospodarenja ljudima odista je najgori oblik vladavine i golim okom možemo vidjeti da dvije zemlje u kojima imamo najintenzivnije prisustvo tog obrasca (BiH i Srbija) udarnički propadaju ekonomski, demografski, kulturno i naravno, politički. Ljudi, politike i obavještajne službe koje grade i hrane takav ambijent neće se zaustaviti. Stoga je važno uočiti i detektirati te obrasce, kako bi se postepeno pobjeđivali i tako stvarali uvjeti za trajni mir, slobodu i pravdu u Bosni i Hercegovini.

Drugi kriterij proizvodnje novog, nižeg stanja države u izvedbi Putinovog balkanskog gubernatora je dugotrajna negacija Ustava BiH kroz kontinuirano njegovanje spina – kako on samo hoće da se poštuje Ustav! Negacija najvišeg pravnog akta, uz svakodnevno uzdizanje sebe kao zagovaratelja Ustava također je oblik izgradnje Dačićevih novih političkih prostora, novih zbunjoza na koje se referiramo nesvjesni da smo već u novom deficitu države i društva. Naprimjer, nakon polaganja zakletve za člana Predsjedništva BiH čijim se tekstom afirmiše Ustav BiH i Mirovni sporazum sa svim svojim aneksima, uslijedila je u minucioznoj političko-obavještajnoj spinozi (može li ovaj neologizam od spina a da se Spinoza postmortem ne naljuti?:)) izgradnja novih mikropolitičkih prostora u režiji Dodikove agenture s ciljem da se od njih krene kao novih vrijednosti u Miloradovom osmomjesečnom mandatu na čelu državnog Predsjedništva. Zastave, prijetnje ubistvom, entitetska policija u državnom predsjedništvu kao pokušaj konstitucije nove norme… Očigledno je Dodik organizovano zaboravio kako je prijetio svim i svačim ako federalna policija uđe na teritorij RS-a radi ispomoći graničnoj policiji u migrantskoj krizi pa ne vidi ništa neustavno, nelegitimno u obrnutom transferu.

Već nakon polaganja zakletve, sve pozivajući se na Ustav, gospodin Dodik je derogirao svečanu izjavu, popišao Ustav i pozvao na ukidanje Visokog predstavnika, na ukidanje aneksa Mirovnog sporazuma kojem se obavezao zakletvom da će ga poštovati.

Najoriginalnija kontradikcija kojoj smo svjedočili u Dodikovom novembarskom preuzimanju države je njegova nekoliko miliona puta ponovljena izjava o vraćanju izvornom Dejtonu i onda nema problema. Nanosekundu kasnije hazjajin kaže da stara rješenje ne vrijede, da moramo donositi odluke koje se tiču ovog vremena, ustvari predsjedavajući Predsjedništva BiH zaziva dakle briselsku fazu Bosne a hoće za sva vremena neku svoju imaginaciju Dejtona kao konzerviranog leša iz 95-e-, 96-e. No, to nije lupanje ko Maksim po diviziji nego ludilo u kojemu ima sistema, sve sa ciljem da se proširi manevarski prostor za dominirajući ruski uticaj u Bosni i Hercegovini ali i mogući ulazak raspolućene BiH, kao deficitarne i minimalne države u EU, ako se taj ulazak bude slagao sa ruskom strategijom za Balkan.

Dugo putovanje na Zapad

Ta strategija je iznimno važna, naročito u svjetlu novih konfrontacija u Ukrajini. Da li će destrukcija Ukrajine kao najvažnije zemlje za ruski regionalni imperijum značiti prepuštanje Balkana Zapadu s idejom da Zapad aminuje rusizaciju Ukrajine (što je malo vjerovatno ali Trump je čudo) ili će doći do nove geopolitičke konfrontacije Rusije i Zapada zbog Ukrajine, što bi uključilo i Putinovo korištenje balkanskih satelita za podrivanje sve labilnije transatlantske osovine, dilema je koja se ne može riješiti davanjem jednoznačnog odgovora. Jedan akademski izvor koji je htio ostati anoniman kaže: “Prilike u Ukrajini i situacija na Kosovu su takve da je dovoljan jedan metak. Traži se nadvojvoda Ferdinand, neko takvog formata da ga primi.” Ipak, relevantan izvor procjenjuje da Putin, čini se, neće prvi početi i da je spremniji kontrolisati svoje agenture i proxy-je, jer svaki novi rat, pored ukrajinskog, nije dobitna kombinacija za Kremlj. No to ne znači prepuštanje Balkana Zapadu već korištenje deficitarne geopolitičke svijesti EU za dalje uklinjavanje u nenatovski Balkan preko raspoloženih igrača kao što je Dodik.

No kako Rusiji nije u interesu podjela Bosne i Hercegovine, prije svega, zbog daljeg razvoja pravoslavnomuslimanske sinergije u Euroaziji, Bosna i Hercegovina može to iskoristiti da se otvori Moskvi, sa Dodikom ili bez njega, uz istovremeno još jače strateško vezanje za dio svijeta gdje vladaju zakoni a ne ljudi. Crna Gora je to uradila. Makedonija će pokušati to uraditi. Bosna i Hercegovina ne smije odustati od tog putovanja uprkos isforsiranih zagrebačkih prepreka tuđmanoidne karakterologije glede Bosne. Ali to dugo putovanje na Zapad ne implicira geopolitičko statiranje dok rastu dionice Beograda i Zagreba u Moskvi.

Ideju Moskve da BiH ostane cjelovita ali samo kao mehanički zbir “srpskog i bošnjačko-hrvatskog entiteta” vrijedi čitati sa Vučićevom nedavnom izjavom kako Beograd nema kontrolu “ni nad jednim pedljom Kosova i Metohije“. No mediji nisu prenijeli drugi dio poruke “ali kontroliramo 25000km kvadratnih BiH.” Zabrinjava taj teritorijalni nacionalizam koji se ne smanjuje nego raste. Dodik u Predsjedništvu BiH instrument je tog Vučićevog stava sa namjerom da se RS unese u Predsjedništvo kao da BiH nikada prije nije postojala nego je prvi put proizvode dejtonske teritorijalne jedinice.

To je taj Dačićev novi politički prostor, novo stanje od kojeg polazimo, otuda takvo samoubistveno insistiranje Dodika da ga se ne atribuira bosanskim Srbinom, jer prije RS-a ovdje nije bilo Bosne. Kakva tuga, kakva golema tuga! Prazneći Bosnu od sadržaja Dodik prazni sebe od pripadajuće geografije. Jovan bez zemlje.

To uopće nije dominirajuće mišljenje među građanima srpske nacionalnosti u BiH. Prije nekoliko dana sam razgovarao sa tridesetak mladih ljudi iz SNSD-a. Nisam primjetio kod tog stranačkog podmlatka entuzijazam za nacionalističko debosniziranje u režiji njihovog stranačkog predsjednika. Želja za zajedništvom i porazom nacionalizma bila je vidljiva, javno saopćena. Građani BiH o takvim tendencijama ništa ne znaju. Vrijeme je stoga za pad banjalučke Bastilje. Vrijeme je za novinarstvo.

Ono koje će biti spremno kazniti političara koji ih pljuje. A gospodin Dodik to je usred Banjaluke uradio već nekoliko puta. No novinari ga nisu kaznili na način na koji je novinarofoba Željka Glasnovića, čije besnilo ima okus desnila, poništio upravo novinarski esnaf tako što mu nitko nije došao na konferenciju za tisak koju je zakazao kao član hrvatskog Sabora.

Kada novinari u BiH naprave nešto slično ili bar radikalno smanje svoju zainteresiranost za svaku Dodikovu gestu, On će ostati  bez trećeg kriterija kojim gospodari našom stvarnošću. Ostaće bez medijske podrške od koje je ovisan. Ostaće bez platforme preko koje kreira nove političke prostore svakodnevnim negacijama našeg zajedničkog Ustava. A novinari mu sekundiraju kao da im život ovisi od medijskog umnožavanja čovjeka sa američke crne liste. Čovjeka koji je blefom pokorio pola zemlje. I koji će uz pomoć tri navedena kriterija pokušati cijelu Bosnu i Hercegovinu podčiniti svojoj mračnoj slici sa uvjerenjem da će stvoriti uvjete koji će mu omogućiti da, recimo 2026-e, praznoj Republici Srpskoj saopći kako Bosne više nema. I neće biti nikog da ga čuje. Samo jeka sopstvenog glasa. I smijeh, strašni smijeh odzvanjat će dolinom plača.