Silna energija za status quo

Izdvajamo

• NATO i agresivci unutar njega – a kakvi bi drugačiji bili oni što žive od pucanja – postali su kičma i konačni proizvođač »politike« u zapadnom svijetu. Odlaskom Angele Merkel i odjednom sampromicanjem malog Napoleona iz Pariza silno je oslabila teza da nema mijenjanja granica na Balkanu. A planovi o srbijansko-kosovskoj trampi za BiH, ali i ostale okolo otvaranje je Pandorine kutije. No, to će još da se vidi. »Definitivni planovi i koncepti« ovdje ne moraju da traju duže od par mjeseci.

Povezani članci

• Darko Cvijetić: Pisanje je pokušaj da se krhotine uviju u gazu i sačuvaju
• Vodeći svjetski borac za prava novinara Dunja Mijatović šokirana smjenom Denisa Latina
• Zašto se ljevica ulizuje krupnom kapitalu?
• Uglješa Vuković: Zašto Banja Luka nije čitala Jutarnji
• Ecija Ojdanić: Tamo gdje umire kazalište, umire i kultura
• Tužilac: Radovan Karadžić pokretačka sila etničkog čišćenja

Nakon tridesetak godina boravaka stranaca koji nam eto pomažu, i svih (ne)djela što domaći i dalje neometano čine u kući, epilog je jadan. Kod stranaca, teško se prikrivaju razlike među njima, pa i u važnim procjenama između ureda Visokog predstavnika u BiH (OHR) s jedne strane i kancelarije EU sa druge. Tom odnosu i činjenici da sve češće ni jedni ni drugi ne znaju »ni otkud su došli ni kuda su pošli« podsmjehuju se danas i lokalni političari u Sarajevu.

Iskustvo iz prošlosti sa »strancima« u Bosni i Hercegovini je bolno. Uglavnom dođu da porobe i ostanu koliko im istorija omogući, a puno im omogući. Onda se malo primire, pa onda opet juriš u okviru svjetskih ratova, ovdje uvijek zgodno tlo za tuđe ratove. Onda pokušavaju opet tihu »geostratešku okupaciju« i sa Istoka i sa Zapada, pa zapnu na istorijskom »incidentu« poput Josipa Broza i sačekaju pola stoljeća – šta je to za njih – da bi onda opet došli kao kobajagi pomagači. Naravno, ponovo u svoju korist. Evo kao minulih tridesetak godina, sve do sada.

Istorija je gruba i bezosjećajna pa mali poput nas teško tu šta mogu. Osim kada se, rijetko, uhvatimo za ruke i dignemo svi skupa, kao u onih pomenutih pola stoljeća. U međuvremenu, neki su se ovdje lijepo navikli da slušaju smjerno tu i takvu »istoriju« jer šta ćeš, mali smo a i neke od osvajača volimo da prigrlimo kao »naše«, pa nam se čini da i nije strašno. Ima doduše i onih koji se tu i tamo pobune bez osobitih rezultata, ili na nagovor velikih kojima to odgovara, ili sebe radi, emotivno. Većina, u svakoj od varijanti uglavnom – šuti.

U vremenima u kojima nismo svoji a nije ni rat, evo kao sada, nije malo onih što teško podnose osjećaj da nas i voljeni i nevoljeni osvajači ružno i tužno prave i ludima. Uvjeravajući nas da smo svoji eto baš zato što smo de facto »njihovi«. I nije problem što više nismo svoji, što bauljamo za njihovim jasnim i nejasnim ciljevima, što nas uvjeravaju da je sve to isključivo u našu korist iako ne znaju da to objasne, već je problem što u svemu tome doista misle da nam se sve to može prodati.

Ovo što se dešava sada u Bosni i Hercegovini, pa i šire oko nas, sa susjedima i u »regionu« u okviru priče o tzv. međunarodnoj zajednici, školski je primjer mazohističkog prihvatanja nametnutih petljavina i šutnje pred nečim što je, blago kazano, veliko ništa, a potura nam se kao veliko i »konstruktivno«. Toliko veliko da čak i oni, sad već rutinski, vjeruju u tu laž pa vintaju sa njom unaokolo po svijetu pretvarajući je u realnost onoliko koliko i kome zatreba.

Rezultanta svega toga vidljiva je za svakog političkog amatera: Za sada ne diraj ništa, čuvaj grčevito evo ovo »postignuto« u Makedoniji, Crnoj Gori, potom ono do sada loše izvedeno na granici Srbije i Kosova, a u Bosni i Hercegovini u novom nastavku »ničega«, ovjeriti pod hitno izbore kakvi nigdje tamo kod njih izvedeni na ovaj način ne bi bili prihvaćeni. Hladno i ultimativno.

Ono što se u BiH naziva »međunarodnom zajednicom«, a tako je uglavnom i kod drugih u susjedstvu, dubiozno je i sve češće bez odgovora – ko je to i šta je to. Od Evropske komisije, preko OHR-a do raznih komično neusaglašenih vanjskih igrača i njihovih suprotstavljenih interesa. Ipak, svi su se oni usaglasili da je status quo za tzv. Zapadni Balkan u ovom času najbolji: Rusiji je zatvoren izlaz na toplo more ovuda uvlačenjem Crne Gore u NATO.

Ostaje još da im se blokiraju energetske ambicije tu okolo. Makedonija je kroz referendumsku šprdačinu – kakva ni u snu ne bi mogla da se ukaže u nekoj od »demokratskih« zemalja čije blagodati sanjamo, ulazi u isti NATO a onda nekad i EU tragom istog vanjskog interesa.

NATO i agresivci unutar njega – a kakvi bi drugačiji bili oni što žive od pucanja – postali su kičma i konačni proizvođač »politike« u zapadnom svijetu. Odlaskom Angele Merkel i odjednom sampromicanjem malog Napoleona iz Pariza silno je oslabila teza da nema mijenjanja granica na Balkanu. A planovi o srbijansko-kosovskoj trampi za BiH, ali i ostale okolo otvaranje je Pandorine kutije. No, to će još da se vidi. »Definitivni planovi i koncepti« ovdje ne moraju da traju duže od par mjeseci.

U Bosni i Hercegovini dešava se taman onoliko pogoršanja koliko donosi svaki nastavak lošeg. Poraz mudrosti, osjećanja za realnost i hrabrosti za iskorak prepoznaje se sada i u potezima koje nam mentori nude kao rješenja što im ni slučajno ne bi padalo na pamet u vlastitoj kući. A nama zapravo treba samo ono što je neupitno univerzalno i u njih. Problem i jeste u tome što oni nikada nisu ni poznavali, a kamo li primjenjivali staru narodnu koja veli: »Ne nudi drugome ono što ne želiš samome sebi«.

U svemu ovome pominje se i njihovo navodno nesnalaženje pred kojim čovjeku padaju na pamet najmanje dvije mogućnosti: ili naši »pomagači« doista misle da smo idioti pa mogu realizirati sve što im je interes plasirajući to kao pomoć nama, ili pojma nemaju ni gdje su, ni šta hoće, ni o čemu se tu radi. I pri tome im u svekolikim marifetlucima ovdje uvijek ima ko hoće pomoći. Potreba za dodvoravanjem svemu izvana opet je nadvaladala. To ide ciklično.

Nakon tridesetak godina boravaka stranaca koji nam eto pomažu, i svih (ne)djela što domaći i dalje neometano čine u kući, epilog je jadan. Kod stranaca, teško se prikrivaju razlike među njima, pa i u važnim procjenama između ureda Visokog predstavnika u BiH (OHR) s jedne strane i kancelarije EU sa druge. Tom odnosu i činjenici da sve češće ni jedni ni drugi ne znaju »ni otkud su došli ni kuda su pošli« podsmjehuju se danas i lokalni političari u Sarajevu.

Recimo, očigledan je napor iz kancelarije EU da se što prije gurne pod tepih sve ono što je doista bilo sramno u izbornom procesu minulog mjeseca da bi se po svaku cijenu i ako može preko noći formirala vlast na svim nivoima, i tako nastavio »reformski proces u zemlji« (sic!). Reformi čega?

Kako drugačije pročitati znakovitu šutnju vodećih u kancelariji EU – uz sve muke koje tamo imaju sa vlastitom egzistencijom – pred jasnim napadima na temelje onoga što se zove ustavom BiH, eto u uvjerenju da će ta šutnja donijeti mir. Kako je moguće da niko ne shvata da je ovdje i »bogu i ljudim« dozlogrdila isprazna i šuplja retorika dovedena do šprdačine pozivanjima na »poduzimanje mjera odmah, kako bi se ojačala vladavina prava!«

Kako kad je smisao politike ovdje potpuno obesmisliti vladavinu prava da bi se profitiralo na vladavini »neprava«. I to sve u organizaciji ljudi koje naši demokratski mentori javno legitimiraju prelazeći hladno preko krađa na izborima jer je riječ o onima što su postali »većina«.

A ovdje je svaka većina koja jaše na »nepravu« prihvatljivija od svake manjine koja djeluje u okviru vladavine prava! Isto je i sa pozivima na »jačanje funkcionalnosti, stabilnosti i neovisnosti zvaničnih institucija«. Ako može odmah! A povjerenici za tu operaciju »jačanja« su tri nacionalne stranke i niko drugi jer nikog drugog bezmalo i nema u zvaničnim institucijama. Drugi nisu »konstitutivni«. Valjda je i to »europski standard«.

Kaže prije neki dan u Ujedinjenim nacijama Valentin Inzko, Visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH koji je, inače dobar onako, kao čovjek, znam ga još od rata kada je bio ambasador Austrije u Sarajevu: »Nakon izbora, politički lideri BiHa imat će priliku za novi početak – novi početak za zemlju (zanimljivo prevodioci nisu pojam preveli kao državu), za entitete, za kantone, ali prije svega za svoje izvanredne građane. Treba da je iskoriste tako da poboljšaju živote svojih građana…«

Žao mi je, ali o ovakvom i sličnim rečenicama izgovorenim od ovdašnjih uposlenika svjetske birokracije, ti isti »izvanredni građani« pričaju viceve. Jedini urnebesniji vic od onih koje oni, građani, sada pričaju jeste u činjenici da je velika većina njih prije samo mjesec dana glasala na domaćem terenu za ljude kojima je cilj isti taj projekt kao i strancima – status quo po svaku cijenu.

Sjajni sarajevski profesor Nerzuk Ćurak napisao je ovih dana tekst o mentalitetu i sreći jednog naroda ovdje, zaljubljenog u dobrotu svog već mitskog bivšeg lidera. Po mnogo čemu ključna rečenica teksta je: »Politika je teška ljudska aktivnost, naročito ako ste odgovorni, ako razumijevate da se Vaše odluke tiču života velikog broja ljudi. Zato je politika onaj prostor ljudskog angažmana koji se ne mjeri namjerom, nego rezultatom…« A koliko se loših svari slilo na tragu kobajagi dobrih namjera ovdje.

Teško se sjetiti nekoga i među strancima i među domaćim političarima ko nam se predstavio pravim konkretnim rezultatom, što bi kazali ovdje – u korist raje. Uspjehom vidljivim i mjerljivim. Shvatila vlast svih vrsta da dobri ljudi vole snove i obećanja. Tako su spokojni i oni što obećavaju, i oni što obećanjima vjeruju. Uz zaborav opet jedne narodne: Obećanje – ludom radovanje.

Pa ako im je lijepo, neka tako i ostane. Vidjet ćemo dokle.

Novi list