ENG
Dosta nam je nebuloza u „aluminijskoj foliji„
Povezani članci
Aluminij iz Mostara, previše je vrući krompir za Vladu Federacije, da ga drži na svojim rukama.
Dokle će se obmanjivati cjelokupna javnost, sa nepoznatim stanjem u ovoj firmi, najvećeg bosansko-hercegovačkog aparthejda, pljačke i kriminala?
Dokle će se kucati na pogrešna vrata, da bi se istina pojavila na vidjelo, kako bi prestale slavopojke o lažnom „hercegovačkom divu„, posrnulom gorostasu, velikoj noćnoj mori i preko noći, nastalom i najvećem gubitniku u „procvjetaloj„ našoj ekonomiji.
Upravo me i najava sljedećeg štrajka i vanredna skupština sindikata radnika Aluminija, sa njihovim permanentnim zahtjevima i pritiscima, prema Vladi i „tobožnoj„ državi, Bosni i Hercegovini, dovoljno inspiriše i primorava, za pisanjem ovoga teksta, sa istinskim stavovima i pogledima na ovu cjelovitu situaciju.
Nisam, prema čitaocima i našoj javnosti nikakav diletant, naprotiv, veoma školovani i upućeni stručnjak kao magistar elektrotehnike, za mnoge procese automatizacije tehnologija i proizvodnje, u crnoj i obojenoj metalurgiji i proizvodnji električne energije. Upravo je i moj radni vijek ispunjen, izgradnjom i proizvodnjom u šest velikih industrijskih objekata, širom bivše Juge i Hercegovine. Usavršavao se u struci, kod Pechineya u Francuskoj, u Sovjetskom Savezu, kod Siemensa u Njemačkoj i u mnogim domaćim firmama. U Mostar dolazim 1970. godine, na kamen temeljac, buduće i zamišljene velike aluminijske industrije, na temelje tvornice Glinice, na ovim prostorima i države Bosne i Hercegovine.
U tehničko- tehnološkim i društveno ekonomskim zamislima, umnih i pametnih kadrova, moćnoga „Energoinvesta„ i njegovog čelnika, gospodina Emerika Bluma, otpočeo se stvarati veliki aluminijski kompleks, sa cjelovitim tehnološkim lancem proizvodnje, sa finalnom proizvodnjom u određenoj vremenskoj distanci realizacije, svih projekata.
Nažalost, dvostruka agresija na Bosnu i Hercegovinu i njene materijalne resurse, negativno se odrazila i na cio tok realizacije i dovršetka, zacrtanog i zamišljenog lanca proizvodnje.
U tehnološkom smislu, uništena su i postrojenja za proizvodnju glinice, rudnici boksita više nisu bili aktuelni, a od 1997. godine, uslijedio je nastavak proizvodnje u elektrolizi i livnici, sirovog aluminija, kao poluproizvoda iz zacrtane šeme, ovoga aluminijskoga kompleksa.
Nije se više razmišljalo, niti bilo šta novo poduzimalo, u cilju realizacije, neke finalne proizvodnje, na bazi proizvodnje domaćeg aluminija.
Izgradnja i razvoj aluminijskoga kompleksa, iako je zamišljen, kao nerazdvojivi dio cjelovite državne ekonomske strategije, sa domaćim resursima i brojnim kvalifikovanim i stručnim kadrovima svih profila, kao i pripadnika svih konstitutivnih naroda u državi, nažalost, u nastavku i radnoj praksi sve je zamrlo, ignorisano i krenulo se sa nacionalističkom politikom i stvaranjem nacionalističke ekonomije, u ovome slučaju i na ovim prostorima.
Aluminij, kao proizvodni gigant, deklarišući se kao isključivi, nacionalno-nacionalistički projekt jedne nacije, uz neviđeni aparthejd i zabranom povratka u firmu, bivših radnika nehrvata. Ignorišući njenoga bivšega vlasnika tj. državu Bosnu i Hercegovinu, uz zabranu i njenim institucijama i zvaničnim predstavnicima, dolazak i ulazak u firmu, mora se priznati, da su „kola„ totalno krenula u pogrešnom, samoubilačkom smjeru.
Zato se i danas, razumni i dobronamjerni ljudi, dobri znalci sveukupnih prilika u firmi i oko iste, moraju priupitati, čemu svi ovi vapaji radnika i njihovog sindikata, sa pritiscima i zahtjevima od Vlade Federacije i njihovih čelnika.
U nedostatku i doze samosvijesti i poštenog odnosa, prema državi koju mole za pomoć, kao i prema svojim bivšim radnicima iz proizvodnje, samo zato što su Srbi ili Bošnjaci, nisu se oglašavali u osudi pogrešne politike i nacionalističkih interesa.
Kako stoji u njihovoj najavi i zahtjevima, sindikat aluminijaša, piše;
“Mostar i čitava Hercegovina dovedeni su pred totalni kolaps. Svjesni smo da će neki odmah jedva dočekati i ovo stanje Društva, kao i moguće prosvjede djelatnika preusmjeriti u neke političke igre u ovo poslijeizborno vrijeme kada znamo kakvo je. Ono što im imamo za poručiti jeste da nas samo zanima daljnji rad našeg Aluminija i očuvanje naših radnih mjesta i da ne želimo kartu u jednom smjeru”, navodi se u priopćenju.
U svakom slučaju, svi ste vi učesnici i realizatori ostvarivanja i dovođenja u kolaps. Interesantno je, da vas niti danas, ne interesuju rezultati vaše nacionalističke politike, koja vas je dovela u ovakav stadij bitisanja i lažnog predstavljanja.
Sindikalce i vaše zaposlenike, kako navodite, danas interesuje samo normalna proizvodnja i status vaših radnih pozicija.
Međutim, nužno je da znate, da nas obespravljene radnike, Srbe i Bošnjake, kao i sve one pse, kojima ste zabranili ulazak u tu „vašu„ firmu, jer nismo „neki„ kako navodite, ipak vam želimo da se vaša firma pozlati, da sačuvate vaša radna mjesta, ali da se izvrši i obeštećenje za sve nas, bivše radnike ove firme, kako bi dobili i mizerne dionice, koje posjedujete vi „ugroženi„ radnici, Hrvati.
Kucate na pogrešna vrata, tražite pomoć države, koju godinama rušite, ignorišete i smatrate je „kravom muzarom„ za neposredni priliv finansija, kako bi mogli plaćati struju, koju nerazumno trošite u vašim „balvanima„ odnosno ingotima sirovog aluminija.
Za sve finansije i novčana sredstva, koja ste godinama, sa Mijom Brajkovićem i njegovom svitom, kriminalno i lopovski potkradali i trošili, ne razmišljajući o finalnoj proizvodnji i utrošku državnog „zlata„ tj. električne energije, bez pokrića.
Svi vaši kumovi i grobari, u slici i riječi, mogli bi vas podsjetiti sa ovom slikom, a sve analize, dubioze, kvalifikacije i učešće pojedinaca, u ovoj cirkusijadi, dali bi se napisati i objelodaniti, jednom normalnom ekspertizom.
Kakav li je to danas interes države za ovom firmom, u kojoj u kontinuitetu vlada aparthejd, jer se nikada niste ni oglasila sa podacima, koliko među vama od 900 radnika ima zaposlenih Bošnjaka, a o Srbima da i ne pitamo ?
Preporuka prema Vladi i gospodi Fadilu Novaliću i ministru Nerminu Džindiću, bila bi, da se što prije riješe balasta, zvanog Aluminij, po mogućnosti i svoj udio od 44% da poklone Republici Hrvatskoj, kako bi i njihov dosanjani san, kako to veli Franjo Tuđman, Aluminij i ostao, vječno, njihov strateški interes.
