Aluminij i hercegovačka magareća geneza

Povezani članci

• Video: Dejtonska BiH je neprijatelj lijevih stranaka
• Da li smo „horozi sa dimnjaka, naših krovova“!
• Kome smrdi nek’ se guši; nekom je i smog đulom miruhi
• Jusuf Arifagić: Nikad u životu nisam doživio opstrukcije kao u ovoj državi, dosta mi je svega
• Nova platforma za borbu protiv diskriminacije
• Promocija knjige “Stenogrami o podjeli Bosne” u Mostaru

Svojevremeno, na ovome hercegovačkom prostoru, u gradu Mostaru ili bliže, njegovom bliskom okruženju, zaseoku Bačevića, ponikla je veoma suprotstavljena ideja, dvojice umnih ljudi, toga vremena, gospodina Emerika Bluma, čelnika moćnog giganta, „Energoinvesta„ i gospodina Osmana Pirije, čelnika velikoga „Hepoka„.

Podržan, domaćom politikom, ideja Emerika Bluma je prihvaćena, da se na ovome prostoru izgradi veliki aluminijski kompleks, koji bi na osnovama domaćih sirovina, boksita, električne energije i domaćih kadrova, omogućio proizvodnju aluminija i njegovih finalnih proizvoda.

Uvaženi , Univerzitetski profesor, Osman Pirija, bio je veliki zagovornik poljoprivredne proizvodnje, koristeći sve blagodati, sunčanog podneblja, ovih hercegovačkih prostora, plodno zemljište, velike količine vode, jasno, sa domaćim kadrovima, obezbijedio bi različitu proizvodnju od vinove loze, do mandarina, karanfila i dr. proizvoda, za domaće i svjetsko tržište.

Politika je, toga vremena, rekla svoju posljednju riječ, zacrtala i odobrila izgradnju aluminijskog kompleksa.

Dio zamišljene proizvodnje je ostvaren i krenulo se, sa proizvodnjom glinice u sedamdesetim godinama i sa proizvodnjom sirovog aluminija, u osamdesetim godinama.
Istina je, da se vremena mijenjaju, uslijed agresorskih događanja, sa istoka i sa zapada, uništavaju se dijelovi u tehnološkoj proizvodnji i trebalo je vremena i finansijskih sredstava, da se nastavak proizvodnje aluminija ostvari u elektrolizi, sa godinom 1997..

Nažalost, pristup svim nužnim aktivnostima i dogovorima, ovome kompleksnom zadatku, ostvaruje se jednostrano, isključivo u domenu i po scenariju, agresora sa zapada, tj. države Hrvatske i njenih bojovnika HVO-a sa stranačkim čimbenicima HDZ-a. Totalno se ignoriše domaća vlast ili država, kao apsolutni vlasnik kapitala. Na djelu se ostvaruje i neviđena diskriminacija radnika firme, na nacionalnoj osnovi, što se ispoljavalo u zaposlenju isključivo radnika Hrvata, dok se Bošnjacima, Srbima i psima, zabranjuje ulazak u firmu. Ista je zabrana uslijedila i svim predstavnicima, domaće vlasti, sve do vremena novembra 2013. godine.

Aluminij, kao firma, postaje sinonimom planetarne pljačke, kriminala i diskriminacije. Takvim radom i odnosom, prema državi i diskriminacijom radnika nehrvata, bez bilo kakve kontrole, hrvatski čimbenici menadžmenta firme, sa Mijom Brajkovićem i Ivom Bradvicom, kao veliki kriminalci i nacionalisti, godinama ostvaruju gubitke, koji su se akumulirali do današnje vrijednosti oko 350 miliona KM.

Upravo se to sve, negativno ispoljilo i ovih dana, u protestima radnika, njihovim zahtjevima i sanacijama silnih gubitaka firme, odgovarajućim pritiscima na Vladu Federacije, kao da je ona jedini krivac i da je svemoćna u ovome trenutku donositi ispravna rješenja, za njihov sveukupni spas.

Simbolično, dobri poznavaoci prilika u Aluminiju i oko njega, cjelokupnu cirkusijadu mogu zamisliti i predstaviti, sa pozicijama dva istaknuta „hercegovačka„ magarca, iako je nedolično, ove plemenite i radne životinje, porediti sa kriminalcima i lopovima, iz redova, njihove nacionalističke i kriminalne HDZ stranke i njenim čelnicima.

Prvi je magarac tzv. Blumov, koji predstavlja Vladu ili „ namagarčenu„ državu, koji se kao nosač velikog tereta, mora što prije osloboditi, u cilju sopstvenoga spasa. Otuda i ova Vlada sa Fadilom Novalićem, kao i sve prethodne, od Bičakčića, Brankovića, Hadžipašića, Behmena, Mujezinovića i Nikšića do Fadila Novalića, kao izuzetni saučesnici ovoga kriminalnog aluminijskog lanca, sa svim čimbenicima HDZ-a, moraju tretirati odgovornim za nastalu situaciju.

Drugi magarac, poštovanog profesora Osmana Pirije, dostojanstveno je izdržavao svoju poziciju na svojim temeljima, ispred glavne gradske tržnice, izražavajući bogatstvo silne tržišne ponude, voća i povrća i brojnih drugih proizvoda, građanima ovoga, napaćenog grada.Takvi nam magarci i danas trebaju i gradu Mostaru i cijeloj Hercegovini, a „aluminijskih“  se što prije osloboditi.

Dakle, naša „namagarčena„ Vlada, sa Fadilom Novalićem, Nerminom Džidićem i Jelkom Milićević, traži mogući spas Aluminija, sa državnim novcima i sa grbača građana.

Koriste se već poodavno otrcani i viđeni termini; privatizacije, dokapitalizacije, revizije i sl. A bolje rečeno sistema pljačke i dalje pljačke, osiromašenja i države, jer je na djelu i dalje deviza;“ ko je šta jamio, jamio je„.

Premijer Novalić i njegov ministar Džidić. Samo su karike, kriminalnog aluminijskog lanca, naslijeđenog od svih njihovih prethodnika, samo obmanjuju javnost, a pljačkaju državu.

Kažu, idu sa dubinskom revizijom, sa mogućom stranom agencijom, koju će, po starom isprobanom običaju pronaći Mijo Brajković, odnosno, sadašnja uprava i NO Aluminija.Smiješno i žalosno, te se i za ovu očitu manipulaciju i krađu državnoga novca od stotinjak hiljada Eura, nastoji obmanuti i javnost i svi akteri, ovih radnji.

Aluminij, neće spasiti ni „topli režim„ sa kojim se, Vladine neznalice, obmanjuju, jer i sami ne znaju šta to znači i čemu to, u tehnološkom smislu vodi.

Unutrašnje nečasne radnje i mahinacije, Mije Brajkovića i njegovog kriminalnog štaba, neće moći, niti im je to zadatak, otkriti niti jedna strana revizorska kuća. Prepuštanje „ubici„ da sahrani i svoju žrtvu, očituje se u odlukama Vlade, da se sve ove aktivnosti i prepuste, upravi i NO firme, dakle dječija posla ovoga igrokaza.

Dugoročno i jedino rješenje, jeste operativni zahvat, tzv. STEČAJ, kako bi se konačno i definitivno očistilo trulo tkivo, sva prljavštia isplivala na površinu, te na mogućim zdravim odnosima, razmisliti o daljem opstanku i razvoju ove firme.

Osloboditi se zlokobnog duha i sjene i MijeBrajkovića i njegovog HDZ-a i svih njihovih scenarija, viđenih , doživljenih, ali još uvijek ne preživljenih.

Bošnjaci to, prije svih trebaju da znaju i da nešto životno nauče, a Srbima je i sasvim svedeno, jer su već, svakako eleminisani iz Aluminija, nisu ni konstitutivni, a ponajmanje ravnopravni na ovim prostorima. Kao obespravljeni radnici i nepostojeći dioničari, ako izganjaju i neku svoju pravdu, u dužem sudskom procesu, beznačajno je, u odnosu na cjelovitu njihovu diskriminaciju, doživljenu i od bivših radnih kolega i njihovog ustaško-nacionalističkog ustroja i djelovanja.

Suvišna je i svaka dalja rasprava o struji, ulaznim sirovinama, njihovim cijenama i nabavkama, o izvozu i uvozu, kada zataji osnovni ljudski faktor i na sceni se nalazi očita diskriminacija radnika na nacionalnoj osnovi.

To sve Vlade dosadašnje, pa i Fadila Novalića, ne interesuje, primjera radi, koliko sada radi Bošnjaka, od trenutnih 900 radnika u firmi Aluminij.

Sačuvajmo, licemjerno i lukavo, koaliciono i partnersko „bratstvo„ HDZ-a i SDA, pod istim zastavama, kako bi realizovali i amanet, Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića, o strateškom interesu Aluminija za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Da živi i trajno Herceg Bosna, na uspješnoj i kriminalnoj ekonomiji, u aluminijskoj foliji.