SLIKAR ČUDESNE POEZIJE

Povezani članci

• Iz diplomatskog dnevnika: Pogled i stisak ruke
• Četiri predstave u 10. mjesecu na sceni Narodnog pozorišta u Mostaru
• Nova runda bez dogovora o izmjenama Ustava i Izbornog zakona BiH
• In memoriam: Skender Kulenović
• Proglas radnika i građana Tuzle: Žele ujednačavanje plaća i oduzimanje nelegalno stečene imovine
• “MALI MI JE OVAJ GROB“ I TRILOGIJA “JANJE/KOKOŠ/ORAO“ OTVARAJU BOGAT JUNSKI REPERTOAR SCENE MESS

Foto: wikiwand

Već pomalo zaboravljeni sarajevski slikar i dugogodišnji scenograf i kostimograf Kamernog teatra 55, Miroslav Bilać, jednom svojom slikom asocira me na dijelove svoga bogatog opusa. Ta slika, koja krasi prostore mog svakodnevlja i svakonoćja, iskazuje dinamičku uzburkanost prirode u karakterističnim trenucima. Uobičajeno je govoriti o crtačkom zanatu kao temeljnici na kojoj nastaju slikarevi moćni prizori, ali na ovoj slici susrećemo jednog posve drugačijeg Miroslava Bilaća, skoro neprepoznatljivog.

Gradeći predolujne i olujne prizore Bilać moć slikarskog narativa zamjenjuje, u ovom slučaju snažnim  nanosima, lirski kontrolirane kičice dobivajući u zamahu svog kista onaj poetski odmak, kojim odlazi iz polja realističnog prikaza u polje potpuno irealne game, nerijetko i nekih finih sirealističnih preljeva koji slici domeću trajna poetska isijanja.

Iako je kao scenograf iskazivao uglavnom uravnotežen realistički pristup držeći se tradicionalnog poimanja pozornice kao pačetvorinske kutije, u ovoj predolujnosti, slikajući biće prirode kao lirski subjekt slike on se spremno i do kraja predaje da ga lirika rafinirano biranih boja, u skladu sa osjetom atmosferilija, vodi prostorima u kojima bukvalno ništa ne robuje realističnom, što, pak, ne znači i bježanje od realnosti u pojedinim trenucima.

Bilać iz zamaha vjetra i naleta kiše luči prostor svog imaginacijskog plana, koji onda umjetniku otvara bezbroj mogućnosti variranja boja koje daje bujna vegetacija. Bilać tu odlazi od slikara emocije do onog što u njegovom biću znači cerebralni rezon, gdje se, ponovo, na tren, približi svom scenografskom vjeruju ulazeći tako u okvir štafelajno mišljenog realiteta sopstvenog slikarskog sočinenija. Slika postaje akcentirana svojom lirskom srčikom, Bilać u energiju vlastitog slikarskog iskaza unosi dodatnu lirsku slojevitost mišljenja i kazivanja, pri čemu raspjevani likovni izričaj ne obuzdava. Dapače razigrava ga, prepuštajući se tankoćutnostima boja koje ga naprosto nose u sve nove i nove likovne atraktivnosti.

Nakon duge tišine, koja je nastupila nakon što nas je napustio slikar i scenograf travničkih korijena, Miroslav Bilać, ispisujem ove retke o magnetizmu njegovog osjećanja prirode.

Odlaskom Bilaća sa životne pozornice nije izgubila samo bh. scenografija, već, a to ova slika zorno svjedoči, i bh. slikarstvo dvadesetog stoljeća.