Razgovor sa Svetlanom Aleksijevič

Povezani članci

• Ivana Kekin: Jebite se devedesete
• Negiranje genocida: Kad ratni zločinci sjede u prvom redu na proslavi opštine Srebrenica
• Ubistvo ne počinje i ne završava na papiru
• Bosanski atlas ratnih zločina: Kako razdvojiti mitomaniju, istinu i laž
• Emina Kujundžić Begović: “Nema pravde za ubijenu djecu Sarajeva”
• Amila Ramović: Ljudi koji se danas suprotstavljaju fašizmu su heroji koji nam osvjetljavaju put u mračnom vremenu

Sa Svetlanom Aleksijevič nikada nisam razgovarala. U najboljem bi se slučaju našle u prostoriji u kojoj bi ona bila pod reflektorima, a ja sa svojom prijateljicom u publici. Ne bih se osjećala pozvanom da sa Svetlanom razgovaram o ratu. Ne bih se osjećala pozvanom da razgovaram o ratu ni sa kim, pa ni sa svojom prijateljicom – sve što mogu o njemu da kažem je skromno i diferencirano, kako to Nijemci, šampioni u kulturi sjećanja na zalasku, vole okarakterizirati. Ja samo mogu da slušam. To je najviše što mogu da učinim. Da slušam i da osjećam. I tako cijela generacija. Slušamo i osjećamo.

Sadržaj onoga što čujemo i sadržaj onoga što osjetimo ne ovisi čak ni o sadržaju samom. Ovisi o tome koliko smo sami sa sobom blizu granici ontološke mržnje i ljubavi. Kako dobro održavamo ravnotežu na svojoj granici, šta od nje činimo. Je li za nas Bosna i Hercegovina zemlja naših prijatelja i porodice, ili je za nas Bosna i Hercegovina zemlja onih nekih nepravednih drugih. Ko god mi kaže da može biti oboje, ja mu ne vjerujem. Takvi su svoju granicu ljubavi napustili.

Svetlana je sišla s bine. Spustila špagirane naočale na grudi, uzela svoju tekicu, zaklopila je, zahvalila se publici i rekla Draga publiko, vama je ljepše da uživate u ovom ljetnom danu ispred Teatra Maksim Gorki, ja sada moram da razgovaram sa nekim djevojčicama. Sjela je do mene i moje prijateljice, zarila mi mokri dlan i nokte u mišku, i u mrak rekla:

“Pišem knjigu o ratu… Ja, koja nisam voljela da čitam knjige o ratovima, mada je u mom djetinjstvu i mladosti svima to bila omiljena lektira. Rat su svuda spominjali: u školi i kući, na svadbama i krštenjima, u praznicima i na pomenima. Čak i u dječjim razgovorima”.

Ne znam šta sam joj odgovorila. Sjetila sam se priče Gromovo đule. Učinilo mi se da upravo počinje moje učešće u mojoj prvoj nezgrapnoj polemici sa autorom teksta. Ali bio je mrak. Pa ona više nije bila bitna. Čini mi se da sam joj rekla:

– Predaleko od ideje rata, ne govorim o njemu. Razmišljam i razgovaram o njemu, ali ne govorim. Ja nemam to iskustvo. Nemam iskustvo rata. Ni kao beba. Moje tijelo ga možda osjeća, moji zubi započeti na mliječnom prašku i gladnom majčinom mlijeku, ali ja ne. Moja prijateljica ga se sjeća, on prožima njeno biće, a bila je daleko od doma. Ona osjeća rat kao što ga moje tijelo osjeća. Rat je bio uvijek prisutan, ali ja sam odlučila da o njemu ne pišem. Ja ga ne spominjem u aplikacijama za programe za mlade u Evropskoj Uniji Americi i Drugdje. Ja ga ne činim svojim jer je za mene to sramota. Nije me sramota rata nego me sramota svojatati ga. To je moja jedina sramota. Meni ništa nije ofirno osim toga. Ja nisam dijete rata. On je bio, ja sam rođena kada i Dejtonski mirovni sporazum. To mogu spomenuti. To je moja stvarnost. To je drugačije od rata. Ja sam dijete svojih roditelja. To sam ja. I, eto, slučajno sam dijete mirovnog sporazuma. To mogu spomenuti. A voljela bih da sam dijete mira. I to mogu spomenuti. Dajte mi stipendiju. U mirovnom sporazumu znanja nema. A ono meni treba. Ja sam, ni za vas ni za sebe, ali i za vas i za sebe, dijete mirovnog sporazuma. Vi ne znate moj mirovni sporazum i ne znate mene, ali znate reagovati na dijete mirovnog sporazuma. Stipendija. Mirovni sporazum. Volim ga i mrzim ga više od mira ispred Teatra Maksim Gorki.

“Nismo znali za svijet bez rata, svijet rata je bio jedini svijet koji poznajemo, a ljudi rata – jedini nama poznati ljudi. Ja ni sada ne znam drugi svijet ni druge ljude. A jesu li oni nekad postojali?”

Ni ja ne znam za svijet bez rata, moje djetinje misli su bile misli djeteta koje odrasta okruženo ljudima rata. Misli moje generacije u dijaspori nisu bile drugačije. I oni su poznavali ljude rata. Ti ljudi ih nisu podučavali u školama, ali tamo negdje, ljudi rata su bili njihovi ljudi.

Upoznala sam ljude nerata. Sa ljudima nerata idem jesti tajlandsku supu, učestvovati u dobronamjernoj razmjeni sobnih biljaka, sa ljudima nerata biram islandski kapućino i pričam o banalnosti kontinentalnog poimanja rase. Nemoj mi reći da su ljudi nerata isto tako ljudi rata – ja od njih nisam iskusila sposobnost odmicanja od stvarnosti kojoj smo mi naučeni. Ali za razliku od ljudi rata, djeca mirovnog sporazuma taj odmak od stvarnosti koriste isključivo na dva načina. Ili ga osjetimo u našoj težini naspram razgovora sa međunarodnom djecom. Ili ga uopće ne osjetimo, ali zahvaljujući njemu mislimo da smo u pravu. A sa ljudima rata, kod njih je drugačije. Na sve gledaju kao s nekakvim oproštajnim, tužnim pogledom^[1]...Sa njima se pjeva. Sa ljudima rata se ide kući. Idu kući oni koji izlaze iz rata^[2]. 

“Na sve gledaju kao s nekakvim oproštajnim, tužnim pogledom… Kao odande… Nemaju potrebu da obmanjuju druge ni sebe same. Jasno im je da čovjek ništa više ne može da posmatra bez misli o smrti. Njena tajna je iznad svega. Rat je suviše intimno preživljavanje. I tako beskrajno, kao i čovjekov život…”

– Rat je suviše intimno preživljavanje, ali on je zalutao u svaku poru javnog. Jedan nasilnik iz srednje škole, Adis… Adisov otac je bio na liniji kada se on rodio. Vratio se jednu noć. Adis mu je pružio ruke da ga zagrli, znao je da je to tata, ali otac mu je umjesto zagrljaja dao šest mevludskih bombona koje je i njemu neko tutnuo u džep uz bljesak oružja. Adisovi su mama i tata oduvijek sjedili u tišini, osim kada bi ga ona pitala šta ćeš jesti, ili kada bi se on derao na nju jer želi da je voli, a ne umije. Adisova majka je tukla Adisa da bi ga potom gušila zagrljajima do kasno u noć. U srednjoj, kada bi Adis pomislio da je neko peder, tukao bi ga, a isti poriv za nasiljem dobio bi kada bi vidio nježnost ikoga čiji je moralni kompas na bilo koji način bio drugačiji od njegovog. On sam nije bio siguran kakav je to kompas ali mislio je da će ga razbistriti karijerom u političkoj stranci koja nije dijelila zagrljaje ali je dijelila mevludske bombone.

– Svetlana, rat nema žensko lice, ali muškarci imaju ratne priče koje podsjećaju na ženske. Oni ih, doduše, ne govore. Pričaju o hrabrosti u ratu. To su ljudi rata. A Adis, on je daleko od rata, a on je daleko i od svoje granice ontološke ljubavi. On se ne sjeća hrabrosti u ratu, ali misli da je zna. On ne hoda sa ljudima rata. On nije čovjek rata. On ne ide kući iz rata. On se čak ne bori ni za ontološku granicu mržnje i ljubavi, što su mnogi, zavarani bijesnim retorikama, radili. On ne hoda po njoj. On je ne vidi. On se vozi autom kroz grad i glasno pušta Erdoganovu izbornu himnu. On slika mural Anti Paveliću. On stanuje u studentskom domu Radovan Karadžić. On nema pojma ni o čemu. On čak ni ideologiju ne razumije jasno. I on je dijete mirovnog sporazuma.

“Hrabrost u ratu i hrabrost misli, to su dvije različite hrabrosti. A ja sam mislila da je to jedno te isto”

– Hrabrost u ratu i hrabrost misli, to su dvije različite hrabrosti. A ja sam mislila da je to jedno te isto.

Izgovorile smo skupa, svaka za sebe, sve tri, moja prijateljica, Svetlana i ja. Ona je nastavila,

“Čovjek je veći od rata… pamtim upravo ono gdje je veći. Njime rukovodi nešto što je jače od istorije. Ja treba da gledam šire- da pišem istinu o životu i smrti uopšte, ne samo istinu o ratu. Nesumnjivo je da je zlo sablažnjivo. Ono je vještije od dobra. Primamljivije. Što dublje ponirem u beskrajni svijet rata, sve ostalo postaje bezbojno, postaje običnije od običnog. Sada razumijem usamljenost čovjeka koji se vratio odande.”

– Postoji toliko priča mladih ljudi koji proživljavaju rat. Različite su. Intimne priče boli i straha, ove dvije apstrakcije duboko ukorijenjene u stvarno na našim prostorima. Poimanje rata je toliko intimno da generalizacije ne smiju imati pripadanje. Ali daleko od apstrakcije i daleko od stvarnosti rata nalazimo se mi, djeca mirovnog sporazuma. Najaktivniji smo glasači i potom najaktivniji emigranti iz države. Mnogo poslušni političkim opcijama koje nam se nude ili mnogo neposlušni, baš kao i naši drugari diljem nove Evrope, koja nikada više nije ličila na dejtonsku Bosnu: neoliberalne, neinformisane, u isto vrijeme afektima i nezgrapno izvedenom protestantskom etikom vladane Evrope. Vajani u neoliberalne nacionaliste i beskrajno neinformisani postajemo tijelo Bosne i Hercegovine. Nijedna laž nije održiva. Mržnja u Bosni i Hercegovini je laž. Mi smo generacija odgojena na laži. Nijedna laž nije održiva, mi smo generacija koja odlazi. Nijedna laž nije održiva, mi smo generacija koja se protiv nje bori. Nijedna laž nije održiva, mi smo generacija koja u nju vjeruje. Sve smo to mi, a ništa ne znamo.

U našoj zemlji znanje je sakriveno. Naše poimanje rata završava na mržnji ili na ljubavi. Znanje bi približilo mržnju ljubavi. Jer je mržnja u Bosni i Hercegovini laž.

“Ja sam dugo bila knjiški čovjek kojeg je stvarnost plašila i prizivala. Od nepoznavanja života, javila se smjelost. Sada razmišljam, da sam bila realnija, da li bih se bacila u ovakav bezdan? Kako se to dogodilo- od neznanja, ili od osjećaja puta?Jer osjećaj puta postoji…”

…završila je Svetlana naš razgovor. Izašle smo ispred teatra Maksim Gorki i uputile se svojim kućama sa ove strane Zida. Ja sam se osjetila hrabra i bačena u bezdan.

Svi citati Svetlane Aleksijevič mogu se naći u predgovoru knjige Rat nema žensko lice.

^[1] Svjetlana Aleksijevič, Rat nema žensko lice.

^[2] Ljubav u ratu

To je ići kući

A idu kući

Oni koji izlaze iz rata

Ilija Ladin