Drago Bojić: Političko zlostavljanje djece

Izdvajamo

• Činjenica da se političari na manifestacijama ove vrste u doslovnom smislu uvaljuju u prve klupe i prva mjesta i po drugim svetim mjestima i sakralnim prostorima u Bosni i Hercegovini, govori o tome da je sprega politike i religije u našoj državi postala najčvršći savez. Rijetko tko se usuđuje iz vjerskih krugova progovoriti o tome, jer bi u tom slučaju na sebe navukao bijes fanatičnih nacionalista i neprosvijećenih vjernika, možda čak i onih ljudi koji kod ovakvih manifestacija moraju ustupiti prve klupe. Takve se automatski proglašava izdajnicima vlastitog naroda i neprijateljima Katoličke crkve i vjere, kao što je to primjerice slučaj s potpisnikom ovih redova, i kao što će mu se to vjerojatno predbaciti i nakon ovog teksta.

Povezani članci

• Mostovi od svetla
• Hračak u vreći
• Ko je jamio, jamio je
• Naša stranka Mostar: Hitno mijenjati šemu javnog prijevoza
• Aleksandar Pantović o generalu Divjaku
• Goran Sarić: Neću

Foto: dnevnik.ba

U Jajcu je i ove godine dvaput proslavljeno oslobađanje grada: Hrvati su to učinili 13. rujna, a Bošnjaci u sklopu manifestacije „Dana oslobođenja općine Jajce“ 14. septembra. I na jednoj i na drugoj proslavi, kao i prethodnih godina u centru pozornosti su bili političari i njihove predizborne poruke pomiješane s vojnim i vjerskim sadržajima. Sve je to viđeno i prethodnih godina, ali ovaj put su organizatori angažirali i djecu iz osnovnih škola da sudjeluju u njihovim vojno-političkim paradama. Na proslavi u režiji hrvatske politike sudjelovala su djeca iz OŠ 13. Rujan, a bošnjačka strana je za svoju svečanu akademiju angažirala djecu iz OŠ Jajce iz Kruščice.

Piše: Drago Bojić

Jajački Hrvati i Bošnjaci su zajednički branili grad Jajce od velikosrpske i republičkosrpske agresije od početka rata sve do 29./30. listopada 1992. godine kad je grad pao u ruke Vojske Republike Srpske nakon čega su i Hrvati i Bošnjaci morali u progonstvo. Neki od njih koji su ostali na prostoru Bosne i Hercegovine kasnije su na drugim ratištima u vrijeme hrvatsko-bošnjačkih sukoba morali ratovati jedni protiv drugih što će, pokazat će to poratno vrijeme, pogoršati i dugoročno politički opteretiti odnose jajačkih Hrvata i Bošnjaka koji su se, ponovimo to još jedanput, zajednički suprotstavili velikosrpskoj agresiji.

U jesen 1995. godine, u sklopu zajedničke vojne akcije Maestral u kojoj su sudjelovali pripadnici Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća obrane i Armije BiH, Jajce je oslobođeno. U grad su prvi ušli Hrvati. Jajački Bošnjaci se u početku zbog političkih opstrukcija nisu mogli vratiti u svoj grad, kao što se u to vrijeme iz istih razloga Hrvatima blokirao povratak u Bugojno i Travnik. Zahvaljujući pritiscima međunarodne zajednice u grad su se kasnije vratili i Bošnjaci, a vremenom i jedan dio povratnika srpskog naroda. Bila je to prilika da se povratak u grad Jajce obilježava zajednički (uključujući i malobrojne povratnike srpskog naroda kojih se nitko nikad ne sjeti!), ali to se nije dogodilo, i cijelo poratno vrijeme hrvatska i bošnjačka strana odvojeno slave obljetnice oslobađanja, iako su ga, ponovimo to još jedanput, zajednički oslobađali. Takvo stanje odgovara i jednima i drugima, jer je na podjelama lako manipulirati vlastitim narodom i ostvarivali političke, stranačke i osobne interese.

I jedna i druga strana, i hrvatska i bošnjačka, grad želi privatizirati za sebe kao da drugi uopće ne postoje u gradu. Sveukupni život grada postao je taoc hrvatsko-bošnjačkih političkih odnosa, odnosno njihovih najvećih stranaka (HDZ i SDA), pri čemu svaka strana pokušava grad prisvojiti sebi, ponajprije njegovu prošlost i njegove simbole. Ako ne sve, onda bar dio grada, njegovih spomenika i njegovih institucija, kao što je bilo i nakon posljednjih lokalnih izbora, kad se pod izgovorom zaštite vitalnih nacionalnih interesa, dijelilo jajačke javne ustanove, osnivajući pritom i nove da bi se zadovoljila predizborna obećanja i nezajažljivi osobni apetiti. Politika je razdvojila i mrtve, pa grad Jajce ima i dva spomen-obilježja koja stoje jedno nasuprot drugom: jedno je podignuto hrvatskim braniteljima, a drugo borcima Armije BiH i šehidima.

Uobičajeno je da se uz ovakve obljetnice kad je riječ o Hrvatima i katolicima slavi i misa zadušnica za nastradale ljude u ratu. Nema ništa sporno u tome da se moli za pokojne, to je uostalom sastavni dio vjere, ali jest sporno i istodobno bezbožno i bogohulno kad političari svete prostore zloupotrebljavaju za vlastitu promociju. Kao i prethodnih godina u prvom planu ove manifestacije nisu bili ljudi koji su stradali u zadnjem ratu niti članovi njihovih obitelji koji ih oplakuju. U prvom planu su ponovno bili političari koji su u jajačkoj crkvi arogantno i samodopadno posjedali u prve klupe u kojima preko godine sjede neki drugi obični, nepoznati i političarima nevažni ljudi.

Činjenica da se političari na manifestacijama ove vrste u doslovnom smislu uvaljuju u prve klupe i prva mjesta i po drugim svetim mjestima i sakralnim prostorima u Bosni i Hercegovini, govori o tome da je sprega politike i religije u našoj državi postala najčvršći savez. Rijetko tko se usuđuje iz vjerskih krugova progovoriti o tome, jer bi u tom slučaju na sebe navukao bijes fanatičnih nacionalista i neprosvijećenih vjernika, možda čak i onih ljudi koji kod ovakvih manifestacija moraju ustupiti prve klupe. Takve se automatski proglašava izdajnicima vlastitog naroda i neprijateljima Katoličke crkve i vjere, kao što je to primjerice slučaj s potpisnikom ovih redova, i kao što će mu se to vjerojatno predbaciti i nakon ovog teksta.

Bilo je i na prethodnim obilježavanjima oslobođenja grada Jajca neprimjerenih sadržaja, primjerice kad je kao počasni gost na ovu manifestaciju svojevremeno dolazio hrvatski dominikanac Vjekoslav Lasić, poznat po slavljenu misa za Poglavnika Antu Pavelića i veličanju ustaštva. Kad smo već kod ustaštva, treba spomenuti da u tom ništa ne zaostaje ni bošnjačka i muslimanska strana grada Jajca koja je ove godine koncem lipnja u sklopu 508. Dana Ajvatovice organizirala predstavljanje knjige „Islam i Zapad u mišljenju Mustafe Busuladžića“. U organizaciji promocije Busuladžićeve knjige sudjelovao je i Medžlis Islamske zajednice Jajce čime je nanesena velika šteta vjernicima islamske vjeroispovijesti. Dok se civilizirani svijet u drugim bosansko-hercegovačkim sredinama, primjerice u Sarajevu, bori da se s naziva škola i ulica sklone ime ovog deklariranog ustaše, u Jajcu ga se promovira, i to baš u Domu kulture (!).

No, vratimo se na obilježavanje oslobađanja grada Jajca i manipulaciju djece zbog čega i pišemo ovaj tekst. Ove godine je 13. rujan pao na četvrtak kad djeca idu u školu, pa su upravitelji Osnovne škole 13. Rujan službenim dopisom 10. rujna zatražili od roditelja „suglasnost da njihova djeca sudjeluju u aktivnostima povodom obilježavanja 13. rujna – dana oslobođenja Jajca.“ U obrazloženju stoji sljedeće: „Ove školske godine 13. rujan je radni nastavni dan, koji ćemo obilježiti predavanjima, športskim aktivnostima te dolaskom u središnji dio grada na MIMOHOD VETERANA, POLAGANJU VIJENACA NA SPOMENIKU POGINULIM BRANITELJIMA I PRISUSTVOVANJU MISI ZADUŠNICI ZA POGINULE BRANITELJE. Učenici idu u pratnji razrednika i ostalih nastavnika predmetne nastave.“

Djeca su, unatoč negodovanju i neslaganju dijela nastavnika i roditelja, aktivno sudjelovala na manifestaciji – na mimohodu, misi i polaganju vijenaca – uniformirana u crvene, bijele i plave majice s grbom Herceg-Bosne i s crnim natpisom HVO. U svemu tome odgovorni u školi nisu vidjeli ništa sporno ili se nisu usudili suprotstaviti političkoj direktivi, jer nije bilo nikakve javne reakcije, iako je manipulacija djecom u političke i ideološke svrhe strogo zabranjena, a u pravno uređenim društvima u kojima je obrazovni sustav odvojen od utjecaja političkih, nacionalnih i vjerskih ideologija i u kojima se posebno bdije nad zaštitom djece od bilo kakvih manipulacija, i strogo kažnjiva.

Možda bi upravitelji i uposlenici OŠ 13. Rujan znali da se na takav način manipulira djecom da su kojim slučajem čitali primjerice Deklaraciju (konvenciju) o pravima djeteta i da se u svom radu više bave obrazovanjem djece, a manje njihovim ugonjenjem u nacionalne i vjerske torove i jezičnim i vjeronaučnim indoktriniranjem. Ni roditelji, bez obzira što mnogi od njih na vlastitu djecu gledaju kao na privatno vlasništvo s kojim mogu raditi što god hoće, nemaju pravo manipulirati djecom i zloupotrebljavati ih u političko-stranačke svrhe, odijevati ih u vojno-političko ruho i time ih javno zlostavljati i stigmatizirati.

Jasno je da je ova odluka škole politički inspirirana i planirana i da su jajačka djeca hrvatske nacionalnosti trebala poslužiti kao kulisa okupljenim političarima. Kad više nema dovoljno punoljetnih Hrvata, jer se posljednjih godina masovno iseljavaju, na ulice se izvode djeca kako bi se stvorio privid da ima Hrvata u Jajcu i da su odani hrvatskom vođi i njegovim političkim istomišljenicima nižih razina. Perfidni um iz kojeg je izišla ova ideja i oni koji su pristali da ju provedu učinili su djeci i roditeljima nepopravljivu štetu, i djeci onih roditelja koji zbog nacionalne opijenosti i zaslijepljenosti u manipulaciji njihovom nevinom i bezazlenom djecom ne vide ništa sporno.

Zloupotreba djece u političke i ideološke svrhe nije po sebi nova i njome su se koristili i koriste svi režimi, pogotovo oni totalitarni. Time se koristila i komunistička vlast  regrutirajući malu djecu u Titove pionire i prisiljavajući ih da daju zakletve čije značenje nisu ni razumijevali. Pišući ovaj tekst sjetio sam se teksta Viktora Ivančića (Spasimo djecu Hrvatske!) u kojem je prije desetak godina pisao o manipulaciji djece u političke i nacionalne svrhe u Republici Hrvatskoj. Evo jedne rečenice iz tog teksta koja najbolje opisuje bolesne i monstruozne motive političke zloupotrebe djece: „Kadar političkog vođe okruženog razdraganom dječicom, uostalom, klasična je totalitarna tekovina, važan dio simboličkog arsenala najgorih despocija, gdje su se ideološki operativci rukovodili jednostavnom devizom – što su mališani manji, veliki je vođa veći“.