Slučaj Cvjetni: Pogled u mrklo lice nadiruće budućnosti

Povezani članci

• Popisivači dužni upisati svaki odgovor, čak i ako se izjasnite kao ‘marsovac’
• ZLATKO JELISAVAC: Klasno samoubistvo
• Moga tela gospodar
• Momentalni antikomunist Ivan Aralica
• Zemlja u kojoj je riječ delikt
• Đukanović i Milatović u drugom krugu, krah Andrije Mandića

Nadasve poučno bilo je gledati svečano otvaranje šoping centra Cvjetni. Ispred hrama ‘novog stila urbanog življenja’, kako je glasila zavodljiva reklamna parola što je – nekoliko mjeseci unazad – najavljivala daleko najiščekivaniji ritual omasovljene ‘klasne’ inicijacije u Zagrebu, stotine ‘urbanih’ Hrvata uzbuđeno je stajalo u koloni, čekajući da konačno ulete u prostor neslućenih mogućnosti liberalnog kapitalizma.

Doduše, glamurozna ceremonija je nakratko ometena manjim sporadičnim incidentima, jer je državna inspekcija u jednom trenutku ispod svečanog tepiha otkrila štakorsko gnijezdo osrednje veličine, koje je navodno zaostalo iz prethodne deratizacije. No, nakon promptne intervencije, potencijalno neugodna situacija vješto je eliminirana, pa su hipnotizirani konzumenti u ovećoj koloni nastavili nesmetano sliniti na blještave komade odjevnih predmeta što su vrištali sa izloga novoizgrađenog staklenog monstruma.

No, prizor je baš zbog toga bio nadasve poučan, jer je diverzivni element famoznog štakornjaka barem na trenutak pokazao kako je famigliarni odnos između Poduzetnika i Države u međuvremenu doživio znatan progres. Poduzetnik je, naime, primjetno sazrio, pa je dosadašnja zaštitnica u ovoj dirljivoj obiteljskoj štoriji, Republika Hrvatska, shvatila da je njezino čedo spremno na samostalan život.

Majčinski instinkti, kako je poznato, rijetko kad griješe, što je eksplicitno dokazano i u ovom slučaju.

(D)evolucija koja teče

Zaštitari u akciji: Karika koja je nedostajala u devolucijiPrizor u kojem izbrijani zaštitari u elegantnim crnim odijelima ispoljavaju masno plaćene tabadžijske nagone na golorukim prosvjednicima, dok sa strane cjelokupnu situaciju pasivno promatraju oklopljeni pripadnici hrvatske policije – ona je karika socio-političke (d)evolocije koja je nedostajala u višegodišnjoj ‘vezi’ između Države i Poduzetnika.

Doduše, MUP-ove popularne ‘kornjače’ u nekoliko su se navrata uključile u konstruktivnu komunikaciju između prosvjednika i Horvatinčićevih uglancanih gorila, ali samo kako bi uz pomoć lisičina što su završile na rukama nevladinih aktivista osigurali da stvar ostane u kontroliranim uvjetima liberalnokapitalističkog dijaloga, gdje sve pršti od tolerancije, građanske decentnosti, ‘urbanog’ bontona, odvaljenih bubrega i razbijenih gubica…

Ona koja aktivno gleda

‘Pretorijanska’ uloga režima u takozvanom slučaju Cvjetni, privedena je dakle kraju, jer su stvoreni svi preduvjeti za takav rasplet situacije; otvaranjem spomenutog centra država je postala suvišan element – barem što se tiče njezinog dosadašnjeg aktivnog suučesništva u priči – pozicionirajući se iz uloge one koja vitla palicom, uzurpira javno dobro i pogoduje privatnom kapitalu, u onu koja aktivno gleda… Premda se ova metamorfoza može shvatiti kao svojevrsni teorijski novum u društveno-političkoj stvarnosti na ovim prostorima, koja k tomu još i podlo sugerira poprilično bolesni voajerizam nositelja izvršne vlasti u Hrvatskoj, radi se zapravo o nečemu što odavno postoji u ovoj državi, a odaziva se na ime ‘javno-privatni interes’.

Pripadnici MUP-a u nekoliko su se navrata uključili u konstruktivnu komunikaciju na licu mjestaPod firmom te ljupke sintagme, naime, istim su narativnim redosljedom uzgajani i drugi bogovi hrvatske (post) tranzicije, čiji su današnji poduzetnički imperiji podrazumijevali (do)jučerašnje opsežno pripremanje terena. To je bio posao podmazanih administrativnih državnih aparata na svim zamislivim razinama, koji su prilagođavali zakone tekućim potrebama bogataša, i na taj način radili na ozakonjivanju uzurpacije javnih dobara.

Međutim, jednom kad je Država odradila svoj dio posla u ‘vezi’ sa Tajkunom, prostor je bivao prepušten okrupnjenom kapitalu, koji je po definiciji samodostatni organizam, jer, nakon što se jednom zakotrlja, on računa na samooplodnju. Drugi partner u vezi postaje izlišan kao aktivni sudionik, osim u slučaju kad dođe do širenja posla, ili kad treba – kao prošli tjedan – samo gledati.

Svetost privatnog vlasništva

Ono što istinski razlikuje slučaj Cvjetni od ostalih primjera političke zaštite interesa privilegirane manjine na štetu većinskog građanstva, jest dosad neviđeni nasilnički refleks koji je država u nekoliko navrata iskazala na protivnicima ovog projekta. ‘Prirođeni’ monopol kojeg vlast ima nad uporabom sile, u ovom je slučaju obilno prakticiran, a sve je na koncu završilo privođenjem 150 građana, podizanjem kaznenih prijava protiv njih i preventivno višetjedno budno motrenje progresije radova na gradilištu…

Država bi, jasno, poradi namrgođenih činovnika u Bruxellesu, voljela da se ti prizori nikada nisu odigrali (barem ne pred kamerama i fotoaparatima), ali budući da jesu, tipove poput nadležnog ministra Tomislava Karamarka ništa ne spriječava da se – prenoseći mišljenje svoga nadređenika o cjelokupnoj problematici – naknadno poziva na ‘Svetost privatnog vlasništva’, jedan od popularnijih ideologema zapadnog kapitalizma, jer se na taj način država uvijek može pravdati da je njihova represivna reakcija nastala kao posljedica zaštite potpuno zakonitog privatnog projekta.

Režimski teror prethodio kapitalističkom

U toj eksplikaciji – inače najomiljenijoj među izvršnim političkim grlima – krije se međutim specifični hrvatski dodatak: sakralnost privatnog, kako rekosmo, u Hrvatskoj je kovanica sa zloslutnim predznakom, jer podrazumijeva prethodno krčmljenje javnog, kao što je to bilo i u ovom slučaju, kada je među ostalim mijenjan Generalni urbanistički plan samo da pogoduje ovom projektu, da bi potom Horvatinčiću bilo ‘ustupljeno’ 30 metara javnog prostora za građenje privatne prilazne rampe.

Cinični režimski teror, dakle, prethodio je kapitalističkom, pa se stoga priča o Cvjetnom – sada kad je okončana – ukazuje ponajprije kao mrklo lice nadiruće budućnosti. To je futur u kojem većinsko stanovništvo neminovno puši.

Aroma zabranjenosti

Pogled u izlog – stimulacija najvlažnijih snovaIpak, valja na koncu kazati kako namjera ovog teksta nikako nije bila pokvariti glamuroznu malograđansku svetkovinu u centru Zagreba. Dapače, slutim kako će ovih par kartica još dodatno doprinijeti povećanju gužve u Cvjetnom i posljedičnom multipliciranju deviza na poduzetničkom kontu.

Naime, kako se moglo vidjeti, u četvrtak je napaljena rulja ekstatično marširala u nešto što više od ičega u državi simbolizira uzurpaciju javnog vlasništva u korist privatnog, što je dovelo situaciju do krajnje pervertiranosti: kontroverznost projekta dala je ovom konzumerističkom vlažnom snu još i aromu zabranjenosti, pa je u standardnu potrošačku fetišiziranost ugrađen i autentični hrvatski štih.

Postoji li, naime, nešto perverznije od podsvjesne spoznaje kupca da ‘uniformirana’ lica mlate nametnike samo zato da bi on nesmetano mogao uživati u luksuzu?

Prilagodi se ili slijede batine!

Doduše, to je nužno utjecalo i na blagu izmjenu koda u standardnom potrošačkom jeziku, ponajprije kad je riječ o onim zavodljivim reklamnim parolama u kojima sve pršti od ‘urbanosti’: jednom dekodirana u kontekstu hrvatskih prilika, poruka ‘Dobro došli u hram novog stila urbanog življenja’, zapravo znači: Prilagodi se ili ćeš dobiti batine! Ukoliko netko od protagonista ove priče nije shvatio poruku iz prve, dovoljno mu je da uzme bilo koju korporativnu tiskovinu u državi. Tamo će vam sve objasniti.

Nacional.hr