Novo predizborno slavljenje gospodara rata

Izdvajamo

• Tomislavgradska lakrdija je, hoću reći – iako, nije ona i jedina, imali smo je priliku do sada sresti i drugdje, a sretati ćemo je, po svemu sudeći, i u budućnosti – samo prilog tezi kako se od Tuđmanovih ambicija u odnosu na BiH nije odustalo ni danas. Ni s ovu, bogme ni s onu stranu granice. I kako bi se zbog njih narod bilo spremno u klanje tjerati još jednom.

Povezani članci

• Žestoke reakcije na sporazum Tihića i Dodika: Lagumdžija: Da nije tragično, bilo bi smiješno – SDA i HDZ dijele BiH na tri dijela
• Milanović: Ukidamo zastaru za sva ubistva
• Strah od sirotinje
• Predstavljena knjiga “Miris filmske trake” Mustafe Mustafića
• Nismo vjerovali da se to moglo nama desiti
• Osuđeni zbog mirnog manifestovanja

Omča oko vrata onima koji su za sve muke i stradanja građana BiH odgovorni, puno je zategnutija nego prije četiri godine. I izaziva strah od vlastite im budućnosti. Vađenje iz naftalina mrtvaca, i pokušaj njihova predizbornog oživljavanja, je samo slamka spasa za koju se hvataju. Velika je vjerojatnost, međutim, tako barem danas stoje stvari, da im ni ona ne može pomoći.

Depopulacija je, ako je vjerovati objavljenim podacima, sve opasniji neprijatelj BiH. Ne tako davno pisah o razmjerima negativnog prirodnog priraštaja na prostoru Federacije. Prije koji dan, međutim, do ruku mi dođoše i podaci iz RS-a – koji su isto toliko, čak i značajno više upozoravajući. Demografsko kopnjenje u tom dijelu zemlje, naime, nastavlja se i u ovoj godini, čak i ubrzanijim tempom u odnosu na vrijeme godinu dana ranije – kada je, na njezinu kraju, obratite pažnju na cifre koje govore same za sebe, broj umrlih bio za gotovo 65% veći od broja novorođenih.

Koga, međutim, ti podaci brinu. One koji u politici, kroz priču o nacionalnoj ugroženosti i zbijanju redova kao nužnom uvjetu kolektivnog opstanka, vide priliku za vlastite probitke? Ma kakvi. U prilog tome, uostalom, govore i detalji iz svakodnevice.

Za parlamentarne izbore u listopadu, pokazuju usporedni podaci, prijavilo se više no ikada od 2002. godine do danas – i političkih partija, njih čak 67, i nezavisnih kandidata i koalicija. Netko će reći kako u tome, eventualno, treba tražiti i znakove narasle svijesti o potrebi mijenjanja postojećeg stanja. Kojom srećom da je tako. Bojim se, nažalost, da je po srijedi nešto sasvim drugo – svijest kako je politika najunosnije zanimanje i, sukladno tome, porast onih koji bi „kruha preko pogače“. Do kojega je, razumije se,  najjednostavnije ovako – preko politike.

Ni pol muke, međutim, da je posrijedi samo to – da se do „kruha preko pogače“ hoće prodajom ideja, ili zjaka svejedno, kako osigurati više radnih mjesta, bolji standard, veću sigurnost, mirniji i zadovoljniji život. Ovdje ga se, nažalost, što je metoda koju koristi jedino ološ, žele dokopati huškanjem ljudi jednih na druge, širenjem mržnje i netrpeljivosti, svime što za posljedicu ima isključivo kopnjenje želje da se tu živi, ima obitelj, dočeka starost.

Kako se vrijeme izbora primiče lider SNSD-a, primjerice, ne mareći za dugoročnije učinke vlastite avanture – jer, u ovom momentu važno je isključivo kako se dočepati vlasti još četiri godine – sve više zaoštrava. Pitanje negiranja BiH, i nemogućnosti da ona preživi, ali i stalnog potenciranja kako RS ima sve elemente državnosti i samoodrživosti, je odavna već izlizano. No, preko njega laktaški silnik podgrijava nadu kod obična svijeta – i drži ga u zabludi kako je to moguće jedino s njim na čelu ovog entiteta.

Ali, ono nije i jedino kojim lider SNSD-a šamara vlastiti narod. Što je dan izbora bliže Dodik sve više, recimo, zaoštrava i pitanje Srebrenice i učinaka počinjenog genocida u njoj. Danas je, uostalom, i više nego izvjesno da će Narodna skupština RS-a raspravljati o izvještaju Komisije iz 2004. godine o događanjima u Srebrenici tijekom srpnja 1995. godine. Što će se tom prilikom događati, i kako će se oporba ponašati, ne znam. No, zato nije upitno da će Dodik učiniti sve kako bi se istini o razmjerima srebreničke kalvarije pljunulo u oči. On je to, ruku na srce, učinio i u zahtjevu za tematsko zasjedanje etnitetskog parlamenta – a za dan kada ovaj tekst bude na uvidu čitateljskoj publici je, kako bi javnosti bacio prašinu u oči o vlastitoj brizi za svesrpsko jedinstvo, sazvao lidere parlamentarnih stranaka na konsultacije.

Ako, pak, netko misli kako je poziv upućen svima, grdno se vara. Jer, o Srebrenici on ne želi i mišljenje onih koji u entitetskom parlamentu govore u ime birača koji nisu Srbi. Poziv, recimo, nije stigao na adresu Koalicije „Domovina“, jednog od parlamentarnih klubova Narodne skupštine. Zašto, ako su „konsultacije“ u funkciji dolaska do konsenzusa? Pa, zato jer se s njima ne može postići efekte zbog kojih su „konsultacije“ i zakazane.

Ne zanima Dodika, dakako, ni kako će, na ono što kani, reagirati i pozvani. Jer, za to u parlamentu ionako ima većinu. Ali, važno je javnosti prodati zjake, makar se radilo i o najmorbidnijem pokušaju revizije historije, kako je on Srbin kojemu je ideja srpstva iznad svega – i kako su svi ostali druga liga. Čak i „kvislinška bagra“ koja je, kako bi se dočepala vlasti, spremna na svakakve gadarije. Uostalom, prethodnih je dana alarmirao sunarodnike o „kancerogenom planu“ oporbe, kojemu je cilj njezin dolazak na vlast. A koji, čitam to i u momentu dok ovaj tekst nastaje, sadrži razrađen scenarij krađe izbornoga materijala te, ne uspije li to, akcije zbog kojih bi bili poništeni izbori i njegova pobjeda kao izraz srpske volje.

Da je, međutim, vrijeme izbora sve bliže svjedoči i još jedan detalj – pojačano slavljenje gospodara posljednjega rata. Dojam je kako blijedi samo jedan – Milošević. Onaj koji je sve i zakuhao. Ako mu najnovije izjave dobro razumjeh, ne tetoši ga više čak ni laktaški baja. Ali svi ostali, zaludu vrijeme, ne blijede. Naprotiv, i dalje su, kao i devedesetih, na historijskim bojištima. I u historijskim nacionalnim misijama dakako.

Ode Karadžiću i Mladiću su, doduše, konstanta – pa izbora bilo ili ne. Oni su, naprosto, srpski nacionalni heroji – i za Dodika i njegove, ali i oporbu oko SDS-a – i točka. I stoga na njih ni ne vrijedi trošiti prostor. Ali, zbog izbora se pojačano slave drugi. Na sarajevskom groblju Kovači, recimo, pompezno je obilježen 93. rođendan Alije Izetbegovića. Nešto se baš i ne sjećam da je silne pompe bilo oko dva prethodna. Zašto? Zašto bi oni bili manje važni od ovog posljednjega? Pa, zato jer, posebno onaj 92., nisu padali u vrijeme izbora – a ni u vrijeme kada se stranka, koju babo stvori, hvata za svaku slamku kako bi preživjela.

Recimo da je to i moguće razumjeti. No, poruke kojima se, prema svima koji misle drugačije, želi izazvati mržnja, razumjeti ne može nitko normalan. Pogledajte, uostalom, riječi iz usta „babina sina“ na jednoj od stranačkih tribina. Dobri ljudi, veli junior, „vole Aliju da i ne znaju zašto ga vole. Loši ljudi ne vole Aliju. Čuvajte se ljudi koji ne vole Aliju.“

Što to znači? Da su svi, koji njegova babu ne vole – ravnanja radi, i osobno sam među njima – neprijatelji. I Bošnjaka i ove zemlje. I da ih se treba paziti, s njima ne komunicirati, ne dopustiti im ni pravo na život, kamo li za njih u listopadu glasovati.

Zaludu, međutim, sve to. Ovaj put junioru, tvrdim, trik neće proći. Jer, njegovo je, i to je jedino u vezi s čim se slažem s Dodikom, prohujalo. Ni babo mu pomoći ne može. Ni njemu ni njegovoj političkoj družini. Put na smetlište historije je, naprotiv, jedini koji im je otvoren. I to širom. I na njega će, bilo im pravo ili krivo, zagaziti već u listopadu.

Izbori su, potom, razlog zašto se prije koji dan slavilo i u Tomislavgradu – i iz rukava, kao neku vrstu jokera, vadilo čak i Tuđmana. Nedavno, da ne duljim, u tom gradiću otkriše spomenik bivšem hrvatskom predsjedniku – i utemeljitelju tamošnjega HDZ-a dakako. Ali to, koliko god neprihvatljivo, nije i najvažnije. Što se, recimo, mene tiče, puno upitnija je, na spomeniku ispisana poruka „Ovdje je rođena i ovdje se brani Hrvatska“. I njoj su, više no spomeniku samu, pljeskali – duvanjska raja, ali i, što je još važnije, politički opunomoćenici prvih ljudi zapadnih susjeda. Oni koji su na otkrivanju spomenika sudjelovali u ime predsjednice i premijera Republike Hrvatske.

Kako navedenu poruku shvatiti – a u pitanju je, da ne bude zabune, rečenica koju je Tuđman, na otprilike istom mjestu, izgovorio prije punih 25 godina. Ratne 1993. Negdje već rekoh, a ponoviti ću i na ovom mjestu, oni koji su je dali ispisati, očito je, ne žale zbog Bobanovih i Šuškovih sela – i vjeruju kako su i oni žrtva na oltaru obrane Hrvatske. Pa, ako je tako, ništa logičnije do da se spomenici zaslužnima za njihovo utemeljivanje podignu i u tim selima, u kojima je, a sa svojih stoljetnih ognjišta, završila hrvatska sirotinja s prostora srednje Bosne i drugih mjesta – u kojima je, upozori me jedan od mojih facebook prijatelja, Hrvat iz Konjica, završilo i pola Hrvata te općine – na kojima je stoljećima živjela sa svojim susjedima različitih vjera i nacija.

Tomislavgradska lakrdija je, hoću reći – iako, nije ona i jedina, imali smo je priliku do sada sresti i drugdje, a sretati ćemo je, po svemu sudeći, i u budućnosti – samo prilog tezi kako se od Tuđmanovih ambicija u odnosu na BiH nije odustalo ni danas. Ni s ovu, bogme ni s onu stranu granice. I kako bi se zbog njih narod bilo spremno u klanje tjerati još jednom.

No, važnije od toga je da se preko nje, i tomislavgradske lakrdije i poruke sa spomenika „ocu nacije“, želi politički opstati. HDZ-u i njegovu čelniku je jasno da u listopadu neće biti kao prije četiri godine. Da je, još konkretnije, promjena raspoloženja među Hrvatima ove zemlje činjenica. I da, kako bi se spašavalo vlastitu kožu, treba posezati za svim što može biti od koristi. A mrtav Tuđman, i pokušaj njegova novog vraćanja u život – po istoj matrici kao i vraćanje rahmetli Izetbegovića – je najsigurnije. Iako, veliko je pitanje je li i dovoljno – i može li posklizavanje Čovićeve družine zaustaviti čak i to.

U svakom slučaju, i time ću završiti, omča oko vrata onima koji su za sve muke i stradanja građana BiH odgovorni, puno je zategnutija nego prije četiri godine. I izaziva strah od vlastite im budućnosti. Vađenje iz naftalina mrtvaca, i pokušaj njihova predizbornog oživljavanja, je samo slamka spasa za koju se hvataju. Velika je vjerojatnost, međutim, tako barem danas stoje stvari, da im ni ona ne može pomoći.